POČETNICA LIKOVNE KRITIKE 2021: izložba "Presjek stanja" Lee Anić u Galeriji Prozori

„Nalazimo se usred samog kraja jedne transformacije, / Iz modernog u ne-vremensko.“

U svijetu umjetnosti, važno je uključiti promatrača i pokazati mu kako se umjetnost i stvarnost neprestano isprepliću te da i sam postaje sudionik onog trena kada počne promišljati o pitanjima koja umjetnička djela implicitno ili eksplicitno otvaraju. Tako je i Galerija Prozori, koju zapravo čini prozorski niz Knjižnice Silvija Strahimira Kranjčevića, iskoristila rastvorenost fasade za direktnu komunikaciju s prolaznicima. Prozorski niz dužine 30 metara biva (dobro) iskorišten kao veliki izložbeni prostor koji diktira postav i oblik izložbi te samih djela. Izlaganje u unaprijed određenim okvirima kojima se nužno treba podrediti svojevrstan je oblik izazova i za same umjetnike jer zapravo prostor određuje završnu verziju djela. Opisani izlagački koncept, site-specific, zaživio je od 2005. godine, a galerija neprestano djeluje od svog osnutka 1978., samo u počecima više s usmjerenjem na ilustracije i druge grafičke vrste. Valja spomenuti da su se prozori dimenzija otprilike 150 x 200 cm protezali (kažem u prošlom vremenu, jer je situacija danas nešto drugačija, ali o tome nešto više u nastavku teksta) na dva kata  i takvom otvorenošću budili znatiželju posjetitelja koji bi onda rado zavirivali u unutrašnjost. Osnivanjem galerije, već definiran prostor knjižnice otvara se interdisciplinarnosti umjetničkog stvaralaštva. Ključno je mjesto takvog prostora upravo zajednica koja je ujedno i aktivan sudionik svih procesa. Galerijski programi dobro su prihvaćeni od strane lokalne zajednice; moglo bi se reći da je ona jedno od njenih identitetskih mjesta, stoga se u sklopu izložbi održava i edukativan projekt naziva U pozadini stvari, koji nastoji i ljude izvan profesije uključiti u dijalog, a ujedno i potaknuti kritičko mišljenje te širiti polje znanja.

Osamnaestog prosinca prošle godine otvorena je izložba Presjek stanja umjetnice Lee Anić, koja predstavlja problem s kojim su se susrele knjižnica, galerija i njihova publika (što je ujedno širi društveni problem), a postavljena je tako što proširuje izvornu ideju Galerije Prozori, odnosno, postav izložbe nije smješten u same prozore. Polazna je namjera umjetnice bila istražiti kako živi i funkcionira ovaj dinamičan galerijsko-knjižnični prostor, ali stanje u kojem zatiče zgradu ponukalo ju je da prikaže slojevitost i kompleksnost promjena koje su zadesile kompleks općinske zgrade, u čijem je sklopu i knjižnica. Naime, oko zgrade su prije više od godinu dana postavljene skele i danas su u završnoj fazi radovi koji su pokrenuti zbog projekta energetske obnove. Kako se prostor Knjižnice S.S.K. nalazi u sklopu zgrade Općine, odluka o energetskoj obnovi, a time i odluka o redefiniranju izgleda zgrade knjižnice, donesena je na višoj razini bez mogućnosti rasprave. Možda baš zbog toga umjetnica bira nenametljiv način za iznošenje poruke, svjesna da novac vodi glavnu riječ, te ne želi vodstvo knjižnice dovesti u nezgodan položaj. Velika je svota novca dodijeljena za realizaciju projekta, stoga se i ne može odbiti, sve s ciljem smanjenja potrošnje energije za oko 30 % do 2030. godine; a s druge strane, realizacija i izvedba takvog projekta koristi se naizgled jeftinim oplatom. Radi se o tzv. sendvič-panelima, kako ih Lea Anić naziva u jednom od segmenata izložbe, Tekstu za javno čitanje, koji se serijski proizvode i koriste za montažne objekte. Kako je moguće da takav materijal može biti dugovječniji i otporniji na vremenske uvjete od netom prekrivenog betona i kakva je zapravo isplativost takvog projekta, ako je već sada jasno da će zamjene panela biti nužne? Umjetnica u svom Tekstu navodi: „Nalazimo se usred samog kraja jedne transformacije, / Iz modernog u ne-vremensko.“ Prethodno pitanje dovodi do novog problema, a to je zbrinjavanje glomaznog otpada. Ako će sendvič-paneli postati materijal budućnosti, a njihova će neotpornost dovoditi do stalne proizvodnje novih, kako će to utjecati na očuvanje prirodnog okoliša, koje je središnji cilj europskog projekta? Sam proces realizacije poremetio je funkcioniranje kako knjižnice, tako i galerije. Voditeljica galerije, Irena Bekić, pokušavala je upozoriti upravu na posljedice koje će projekt imati, no bezuspješno. Sada su prozorska okna znatno smanjena, ritam je izgubljen, svjetlost puno lošija, otvorenost fasade je prigušena, a galerija se mora snalaziti u datim uvjetima.

Drugi segment izložbe Presjek stanja diskretne su žute trakice zalijepljene na skelama koje markiraju pozicije prozora prije obnove, a služe kao podsjetnik na ono što je izgubljeno. Stanje nakon obnove nije utjecalo samo na funkcionalnost prostora, već je promjenom izgleda fasade narušena i izgubljena ambijentalna vrijednost čitavog kvarta. Narušavanje ambijentalne vrijednosti i brisanje stilskih epoha problem je koji je ponovno postao aktualan nakon razornog potresa 2020. u Zagrebu, iako isti taj problem nije novina (prisjetimo se primjerice 19. stoljeća i "brisanja" secesijskih zgrada), ali je očigledno i problem o kojem se ne govori dovoljno, stoga se iste pogreške ponavljaju i izvan centra. Umjetnica se kratko u svom Tekstu dotaknula i problema ženske pozicije u javnim prostorima. Naime, projektantica zgrade knjižnice jest Franka Odak čije se autorsko djelo doslovce izbrisalo, prekrilo novim panelima. Ova je problematika samo površinski zagrebena, a zasigurno je pogodna za diskusiju i promišljanje te sigurno nije jedini slučaj umanjivanja zasluga žena za društvo. Dovoljno je prisjetiti se kakav je bio položaj žena u umjetnosti kroz povijest. Od samih početaka ženama je umjetnost mogla biti hobi ili razonoda jer se smatralo da su one predodređene za druge, obiteljske uloge, stoga se ženska umjetnost nikada nije vrednovala kao visoka kultura. Valja spomenuti i kako im je umjetničko obrazovanje dugo bilo uskraćivano, kako su muškarci negodovali kada bi neka žena ipak pristupila umjetničkoj školi. Stoga i ne čudi što se slučajevi poput brisanja rukopisa Franke Odak danas nastavljaju događati u konzervativnoj sredini, kada je put do prava na umjetnost bio ionako trnovit.

Posljednji je segment izložbe plakat umetnut u svjetleću reklamnu kutiju. Na plakatu je pomoću dizajnerskog koda prikazan presjek stanja zgrade. Za pojedinca koji nije stekao profesionalnu naobrazbu, ovaj svjetleći plakat može predstavljati još samo jednu u nizu apstraktnih reklama, ali možda je upravo to i bila namjera umjetnice – obratiti se jednoj određenoj skupini plakatom, dok se reflektirajućim trakicama na skeli pak obraća drugoj skupini, građevinskim radnicima koji su na svom radnom materijalu morali zamijetiti intervencije. Na taj način Lean Anić potencijalno proziva sve one koji su sudjelovali u provedbi projekta koristeći njima najbliži rječnik. Voditeljica galerije potvrđuje da je zajednica iznenađena promjenama koje se događaju, štoviše, svjesni su i sami da se gubi prepoznatljivo obilježje njihova kvarta, stoga je ipak šteta da umjetnički rad nije jasnije naznačen, barem imenom autorice, kako bi i prolaznici shvatili da se radi o kritici devastacijskog projekta, ali autorica izložbe i s tim „nedostatkom“ izlazi na kraj. Već spomenuti Tekst namijenjen je upravo javnom čitanju (a jedno takvo čitanje održalo se na dan otvorenja izložbe), koje je pak potaknulo diskusiju među širom zajednicom. Očito je da je zajednica okupljena oko Galerije Prozori spremna verbalizirati probleme, isto kao što je očito i da je autorica izložbe jednim poetskim tekstom, kratkim stihovima, uspjela doprijeti do te iste publike, iznijeti srž problema bez velike deskripcije.

Antonia Buti


Tekstovi su nastali u sklopu drugog izdanja Početnice likovne kritike koju smo pokrenuli s umjetničkom organizacijom Atelijeri Žitnjak i Kulturnom redakcijom Radija Student. 
Fotografije su preuzete od Antonije Buti, autorice teksta.
Poveznice