IZA MASKE
Prikazati sebe u najboljem svjetlu nešto je čemu svi (ne)svjesno težimo. Kako drugima odati najbolji dojam, kako filtrirati unutrašnji svijet prema vanjskom, a pritom ostati iskren? Želimo biti jedinstveni članovi uravnotežena društva i shvaćamo da je svatko različit, ali u toj različitosti ipak zahtijevamo ravnopravnost. Ravnopravnost bez iznimki, rekli bismo. Međutim kako netko može prikazati cjelinu vlastitog bića ako članovi suvremenog društva (koje teži jednakosti) ne vide dalje od njegove ili njezine fizičke pojave? Kada uzroci nesigurnosti izlaze na površinu (kože), nemoguće ih je sakriti pred zajednicom koja očekuje normalno u svakom smislu te riječi. Upravo su različitost i emancipacija njoj usprkos tema izložbe Meni je to normalno Ive-Matije Bitange. Iako u likovnoj umjetnosti nalazi primarni način izražavanja (diplomirajući slikarstvo na zagrebačkoj ALU 1999), njezino se područje interesa kreće od oblikovanja scenografije, kostimografije i glazbe za kazalište do izvedbenih umjetnosti, filma i kulture.
Ono što je Ivi-Matiji normalno, a široj populaciji nije, autoimuna je bolest naziva lupus – vuk. Simptom bolesti autodestruktivnim se djelovanjem imunološkog sistema vidi kao maska blijedog do intenzivnog crvenila koja prekriva gornji dio lica (tzv. simetričan leptir-uzorak crvenila na obrazima). Crvenilo se – za razliku od pogleda koji su često upereni prema njemu – ne osjeti, ne peče ni ne boli. Odbijajući se skrivati u masi, Iva-Matija ovom intimnom izložbom didaktično progovara o bolesti koja je u obliku nametnute maske postala sastavni dio njezina identiteta, predstavljena kao svojevrsni autoportret.
Suživot s lupusom prikazan je nizom medijski raznovrsnih radova koji propituju ustaljene strukture i stereotipe te istovremeno otvaraju prostor za introspektivno proučavanje vlastitog identiteta. Polazeći od osobnog iskustva, umjetnica izravnim jezikom crteža artikulirane naracije autoironično progovara o suočavanju s neželjenom pažnjom i socijalnim interakcijama, s čijom se nelagodom već naučila nositi. Iako ponekad dobronamjerni, komentari poput „A vi ste uvijek tako crveni?“, popraćeni preporukama za skupe kreme ili dermatologe, ocrtavaju neutemeljenu pozvanost društva na miješanje u život onih koji mu nisu u potpunosti podređeni te na bilo koji način odstupaju od njegovih konvencija. Tako normalno podrazumijeva zdravo, a bolest vidljiva na licu zacijelo bi trebala biti prekrivena. Crvena je maska Ivi-Matiji postala zaštitni znak i neodvojiva odlika njezine pojave u okolini, a disimulacijom i prikrivanjem svoje prepoznatljivosti ona se nanovo maskira u lik normalnog čovjeka. U užem, karnevalskom smislu, cilj maske s jedne je strane da skrije, a s druge da predstavi nepostojeći identitet – tako umjetnica predstavlja svoje lice i skriva ga iza poželjna, prihvatljiva izgleda, pokušavajući proći nezamijećeno.
Uz (animirani) crtež heterogenost medija uključenih u postav izložbe pridonosi sagledavanju realnosti situacije iz više perspektiva. Naslikani ili otisnuti i preneseni u okvir, neki uzorci maske ekspresivne su crvene boje koja ujedno privlači i odbija, a neki zelene, asocirajući na boju kozmetičkog pudera koji se upotrebljava za prekrivanje crvenila. Kako mi gledanjem performativnog videa intimnog karaktera ulazimo u osobni prostor umjetnice, tako ona izlaganjem 3D-otiska leptiraste forme svojega lica ulazi u naš, naglašavajući opipljivost maske koju svakodnevno nosi.
Međutim različitost medija ne podrazumijeva nužno doticanje svih razina slojevitog značenja tematike koja se postavlja kao okosnica izložbe. Radovi uključeni u izložbeni postav zadiru u ljudsku psihu i postavljaju važna pitanja, no ilustrativni likovni jezik naglašene deskriptivnosti ne pronalazi uvijek konkretne odgovore na njih. Mnogo se prostora pritom ostavlja za kontemplaciju i potencijalno produbljivanje značenja mimo pojavnosti i socijalnih aspekata. Dok su sredstva umjetničkog izražavanja te prirode gotovo uvijek sklona raspravi, važnost teme i ideje koju umjetnica u duhu postkonceptualne suvremene umjetnosti prenosi u interijeru Galerije Vladimir Nazor ostaje neosporna.
Dugogodišnja borba s rijetkom i nedovoljno istraženom bolesti, o kojoj se i u medicinskim krugovima malo zna, za Ivu-Matiju traumatično je iskustvo. Terapije kortikosteroidima, mazanje agresivnim kremama, rezanje lica za uzimanje uzorka i šavovi koji se „neće vidjeti“, razne pretrage i ultrazvuci – sve je to ostavilo traga i utjecalo na nepovjerenje prema liječnicima koji su, pobjedonosno prepoznajući dijagnozu i pokazujući je studentima, zanemarili humanu stranu liječenja. Štoviše, rezultati pretraga izvođenih na umjetnici u europskom su programu sveučilišnog istraživanja lupusa.
Ironičnu kritiku medicinske struke i vokabulara kojim se služi stoga čini zvučna kulisa izložbe – umjetnica, iako ne razumije latinski jezik, na njemu čita svoju povijest bolesti prevedenu s pomoću Googleovih alata, duhovito pritom kontrastirajući vlastitom, lako razumljivu jeziku likovnih medija. S druge strane nerazumijevanje zbog lingvističke raznolikosti kreativno je propitano prijevodom teksta kataloga izložbe na mnogo jezika (španjolski, engleski, njemački, kineski), što često nije slučaj.
Iva-Matija svojim pristupom ujedinjuje subjektivno i objektivno, osobno i univerzalno te, koristeći se sredstvima likovnosti, senzibilizira društvenu percepciju normalnog. Što je s pojedincima koji iskaču iz uniformnosti društva zbog fizičkih, duhovnih ili ostalih različitosti koje se neosnovano smatraju hendikepima iako to nisu? Koliko je moto Europske unije Ujedinjeni u različitosti zapravo primjenjiv u svakodnevici i koja je naša prva reakcija na sve što bi društvo trebalo obogaćivati?
Izložba Meni je to normalno detabuizira razgovor o bolesti, a time i o različitosti, te potiče na razmišljanje o svim identitetima kojih smo svjesni, ali se skrivaju pod maskom normalnosti.
MIA VUJČIĆ
