ŠTO AKO SPOMENA NESTANE?
Kad bi vam netko rekao da je u Galeriji Spot Ureda za fotografiju postavljena izložba naziva Horizont, vjerojatno biste najprije pomislili da se radi o fotografijama pejzaža, nepreglednim prizorima zalaska sunca negdje na moru ili pak u ravnici. Ipak, posjetitelja iza zatvorenih vrata čeka nešto sasvim drugo. Kad biste čuli riječ horizont, sigurno vam na pamet ne bi pali pojmovi kao što su pustoš, rat i masovne grobnice. Izložba na suptilan (možda i previše suptilan) način progovara upravo o tim pojmovima, ali ne ceremonijalno i glasno kako smo navikli čuti u medijima. Glas kojim izložba progovara zapravo je šapat, na trenutke gotovo meditativan te zasigurno ne stavlja sol na ranu. Izložba, između ostalog, tematizira krajolik obilježen traumom rata te propituje kako taj krajolik funkcionira danas.
Samim ulaskom u galeriju skromnih dimenzija u oko upada središnji rad umjetnice Ane Mušćet, akademske kiparice koja u ovoj izložbi eksperimentira s kolažnim mogućnostima fotografije. Naime, radi se o nekoliko metara dugačkom i 1,5 metar visokom objektu metalnog okvira koji funkcionira kao kakva kutija ili pak polica. Na objekt su aplicirane trake fotografija, dok se u podnožju okvira nalaze školjke. Objekt djeluje pomalo eklektično te svojim tamnim tonovima privlači posjetitelja pozivajući ga da istraži zagonetne motive prikazane na trakama fotografija. Radi se o tamnocrvenom motivu koji se ornamentalno ponavlja na crnoj pozadini. Na prvi pogled može se činiti da je taj motiv nastao fotografiranjem nekog pletiva ili da se možda radi o pikseliziranoj sličici kakva se mogla vidjeti na prvim računalima. Ipak, motiv prikazuje ruj, samoniklu listopadnu biljku penjačicu koja raste u Srijemu i okolici te koja, ako joj se čovječja ruka ne usprotivi redovitim održavanjem, proždire sve pred sobom. Ukratko rečeno, prikazan je korov. Upotreba toga motiva može se protumačiti na razne načine i upravo ta „neodređenostˮ, koju posjetitelj može doživjeti promatrajući izložbu, ostavlja nam mogućnost raznolikih interpretacija.
Nezaobilazno je razmišljanje kako se ta slika samonikle biljke može odnositi na ratni sukob, jer i on, ako ne dođe do pravovremene intervencije, može eskalirati i uništiti sve pred sobom. Međutim, razmišljajući o tome, teško je ne staviti se u poziciju tih ratnih sukoba. Budući da svaki čovjek osjeća krivnju zbog nečega lošeg što je učinio, teško je ne osjetiti se prozvanim, stoga se, ako dopusti introspekciji da odradi svoje, suočava se sa zastrašujućom činjenicom da bi i on sam mogao biti taj korov. On bi sam mogao biti taj koji uništava, kolje, ruši sve na što naiđe. Ako taj čovjek, promatrač izložbe, ne dopusti takvim mislima da ga u potpunosti shrvaju, već ih nadiđe, dolazi do ideje da bi se zemlja poharana korovom ipak mogla obnoviti i uroditi plodom. Kao što je krv mučenika bila sjeme novih kršćana, tako bi srijemska zemlja, natopljena krvlju vojnika i civila te „pognojenaˮ nebrojenim neznanim ukopima, mogla izroditi nešto dobro, lijepo, sveto.
Ranije spomenute školjke, položene u dno okvira objekta, pronađene su u geološkim iskopinama širom Panonske nizine, a potječu iz vremena kada je ona još bila more. Tim je školjkama, zanimljivo, trebalo trideset godina da nastanu. Trideset godina da od ličinke nastanu dvije ljušture, mišić koji ih pokreće i, ako imamo sreće, skriveni biser. Neki će reći – presporo! Doduše, isti ti bi i pticama zabranili da pjevaju pa se njihovo mišljenje ne uvažava. Takve bi ljude valjalo upitati, a to pitanje svim posjetiteljima suptilno postavlja i umjetnica, što su oni postigli u posljednjih trideset godina. Kako su se nosili s traumom rata? Što su učinili da ponesu terete obitelji koje još uvijek čekaju vijesti o njihovim voljenima? Odgovarajući nespretno na takva i slična pitanja, promatrač bi mogao doći do ideje da pitanja možda i nisu usmjerena njemu samom, nego nekom drugom. Naime, što bi prosječni građanin danas mogao učiniti da olakša nečiju traumu koja traje desetljećima? Generalno gledano – ništa jer to i nije njegov zadatak. Kad bi taj „prosječniˮ građanin igrom slučaja bio netko na visokoj poziciji u nekoj od državnih institucija prije nekoliko desetaka godina, možda bi i mogao nešto poduzeti. Međutim, samo se čeka da i uspomena na nestale nestane.
Tek nakon što posjetitelj pomno istraži središnji objekt i okrene se oko sebe, na stoliću sa strane primijeti mapu fotografija. Na nekima od tih fotografija razaznaju se pejzažni motivi, dok se na drugima oni ne prepoznaju na prvi pogled. Prizori pejzaža zagasitih su boja i turobne atmosfere te na njima nema prisutnosti čovjeka. Promatrač razaznaje da je čovjek nekada boravio na tim mjestima, gradio je cestu, obrađivao vrtove, sijao polja pšenice, a sada ga nema. Upravo taj nedostatak ljudske prisutnosti još jednom suptilno sugerira nepravdu počinjenu žrtvama i njihovim obiteljima. Na poleđinama fotografija nalaze se tekstovi koji daju detaljniji uvid u prikazane prizore, opisuju krajolik ili su pak citati iz književnih djela koji na neki način korespondiraju s fotografijama.
Pregledavši detaljno mapu fotografija, promatračev pogled ponovno se vraća na središnji objekt. Iako se čini da do rasta nečeg dobrog, lijepog i svetog još nije došlo, školjke i njihova svjetlucava unutrašnjost pružaju stanovitu nadu. One pozivaju promatrača da se osvrne oko sebe, ugleda horizont i „da traga za onime što mu izmiče, što nije u vidokrugu.ˮ[1]
Zanimljivo je što do ovakvih razmišljanja dovodi naizgled nedorečena izložba. Ne može se negirati činjenica da izložba na prvi pogled djeluje skromno i nedorečeno, pogotovo ako uzmemo u obzir da je rezultat višegodišnjeg istraživanja na terenu. Očekivali bismo nepregledan niz izložaka i legendi koje objašnjavaju njihovo značenje, podrijetlo i godinu pronalaska ili nastanka. Umjesto toga, izuzev ranije spomenutih fotografija i objekta, dočeka nas skoro prazna prostorija. Možda je upravo u tome poanta? Možda je upravo na to umjetnica htjela ukazati? Na činjenicu da je potrebno mnogo vremena kako bi se iz nepreglednog kaosa prosijalo ono malo preostalog smisla, zakopanog otprilike jednako duboko kao što su zakopane i masovne grobnice.
Nikolina Bagarić
[1] Jelena Pašić, uvodni tekst u izložbu, 2021.
Tekstovi su nastali u sklopu drugog izdanja Početnice likovne kritike koju smo pokrenuli s umjetničkom organizacijom Atelijeri Žitnjak i Kulturnom redakcijom Radija Student.
Fotografije su preuzete sa službene stranice Ane Mušćet i Galerije Spot.
