Iskustvo, fotografija, sjećanja, nostalgija, Proust... Sve su to asocijacije na temu memorije kojom se Marieta Vulić bavila kroz cijelo svoje akademsko obrazovanje, formirajući svoj osobni likovni rukopis. Zaokupljenost prostorom i memorijom prati i njezine daljne radove, u kojima uvijek polazi od osobne intimne priče kreirajući tako spektar originalnih djela koje publiku potiču na preispitivanje svojih doživljaja prošlosti. Završila je smjer slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu diplomirajući ove godine i trenutno radi kao asistentica na istoj akademiji. Svoje proučavanje osobne i kolektivne memorije započinje radom „Ključna riječ promjena – dopusti da pretpostavljam“. Serija od šest crteža, nastala preslikavanjem fotografije pomoću indiga na slikarsko platno, proučava kako se memorija upisuje u naša tijela i prostore u kojima obitavamo. Došla sam do zaključka da tijelo, kao i prostor, svjedoče nekim životnim emocijama i kompliciranoj ideji identiteta i odnosa. To je potaknulo umjetnicu da preslikava interijer indigom na slikarsko platno. U trenutku nastanka tih radova znala sam da živim u prostoru iz kojega ću se uskoro morati iseliti. Zadirem u intimne dijelove osobnog prostora i bilježim isječke. Želja mi je bila fragmentirati, dokumentirati tadašnji zajednički životni prostor. Zanimljivo je da taj indigo blijedi i te slike su nestajuće, nisu fiksirane. Prošlo je četiri godine od tog trenutka i slike su skroz blijede te više nisu jednakog intenziteta kakvog su bile na početku. U radu Marieta prije svega propituje temu doma i što zapravo on za nju znači, je li to samo prostor kuće ili i ljudi koji se u njemu nalaze? Na pitanje što je za nju dom, Marieta odgovara kako je on više duhovna komponenta koja nije toliko vezana za prostor, nego za neke okolne čimbenike koji ga grade. Prostor je tako, uz memoriju, druga od bitnih tema proučavanja ove mlade umjetnice. Većina radova određena je prostorom u kojem je boravila i sredinom u kojoj se u tom trenutku nalazila. Još jedan autor koji je svojim promišljanjem utjecao na formiranje i naglašavanje pažnje k svakodnevici je Georges Perec. On u svom djelu „Vrste prostora“ istražuje već poznati prostor koji ne želi shvatiti olako i uzeti ga zdravo za gotovo, već zadaje čitatelju svakodnevne zadatke promatranja stvari u njegovoj blizini te pokušava prodrijeti u samu srž gledanja. Poput doma, identitet ne pripada nama, to je odraz drugih u nama i skup stalno promjenjivog odnosa. Stalna promjena prostora i okruženja uvjetovala je tako i Marietin identitet i dinamiku njezinog života, zbog čega je u ovom njezinom radu ključna riječ – promjena. Uvjetovana prostorom u kojem živi i ljudima koji s njom u tom prostoru borave, dolazi do spoznaje kako je ovdje riječ o nečemu mnogo širem. Sve osobno može se prenijeti na širu sliku. Svi vodimo iste dileme i ono što je individualno, u isto vrijeme može biti i kolektivno. To je neka granica između javnog i privatnog koja može postati opća.
Drugi, rad, umjetnici značajan, naziva se „Dioklecijanova 1“. U njemu Marieta stvara svoju verziju vrata od opeke i zlatnih listića u Dioklecijanovoj ulici br. 1, u kojoj su vrata zazidana i ostala zatvorena do njezine intervencije. 2019. godine stupila sam u kontakt s umjetničkim studijem u ulici Dioklecijanova 1. Prostor je bio umjetnički atelje koji je dodijeljen negdje oko 2001. umjetničkoj udruzi. Sve do 2017. korišten je u te svrhe. Tijekom 2017. došlo je do bespravnog pregrađivanja kada su vrata jedne od prostorija doslovno zazidane. Taj prostor je za mene zapravo čista obmana jer ulazim ondje gdje mi je samim činom ulaska prostor zabranjen. Za nju je taj atelje, kaže, prostor koji ju je gradio i razgrađivao u isto vrijeme. Prostor s rokom trajanja. Vrata podsjećaju na granične prijelaze , ona su mjesta susreta s drugima i bijeg od drugoga, omogućuju nekome ulazak unutar granice ili izlazak izvan ograničenog prostora, ona mogu predstaviti i znak za uključivanjem drugoga u vlastiti prostor. Međutim, metaforički možemo govoriti o vratima i na drugi način: “Postoje vrata i u nama i spolja, i ako smo suviše strašljivi da prođemo kroz njih bit ćemo zatvorenici bez obzira na to s koje njihove strane stojimo.”[1] U postupku kreiranja rada, činom dodira, odnosno pozlatom, pravim monumentalno od osobnog, podižući svojevrsni intimni spomenik na teritoriju personalnog prostora. Tako je ovaj rad transfer iz intimnog u monumentalno, ali i obratno jer monument ostaje unutar osobnog prostora i ne pripada javnom.
Ritualno higijensko čišćenje tog prostora od prošlosti odnosa zatvorilo je priču Marietinog bivanja u tom ateljeu. S tim je radom ujedno dobila i posebno priznanje za izvrsnost rada na Trećem međunarodnom studentskom bijenalu.
Crteži pod nazivom „Trajanje“, dio su diplomskog rada „She woke up and wanted more“. Marieta ih još nije izlagala samostalno, to tek slijedi u narednoj godini u Galeriji SC u Zagrebu i Salonu „Galić“ u Splitu. U tom se radu bavi crtežom zbog same odluke da završi studij u tom smjeru. Crteži u formi dnevničkog zapisa, ponekad satirični, sinteza su teksta i slike. Ispovjednog su karaktera i imaju društveno angažiranu ulogu. Crteži su nastajali kao pojašnjavanje različitih razina iskustva, te su dio „zadatka“ kojeg zadajem sama sebi u svrhu uspostavljanja svakodnevne likovne prakse i usvajanja crteža kao temeljnog likovnog mehanizma. Cilj mi je kreirati neku novu sintezu značenja, a to bi se moglo povezati s jezičnim igrama i Wittgensteinovim pojmom. On je preporučio da razmotrimo igre pa ćemo moći naučiti nešto o jeziku, tvrdeći da u svim igrama - ma koliko one bile različite (igre na karte, igre s loptom) - postoje korjenite sličnosti.
On navodi da sve igre u svojoj osnovi imaju ista pravila, ali ako ih pridružimo nečemu drugom, one dobivaju svoj individualni smisao. U kontekstu ovog rada važno je spomenuti da postoji razlika između dva opažajna pristupa crtanju - živo gledanje i memorija (crtanje prema naknadnom unutarnjem viđenju - sjećanju na nešto). Crteži nisu nastali prema promatranju, već su rekonstrukcije objekata ili događaja iz memorije. To nas dovodi do pojma mentalnih slika. Tekstove koje nalazimo u crtežima ovog rada definira to što su iz jednog konteksta prebačeni u drugi te postavljeni pored znaka tvore novu sintezu značenja. Poruke koje njima dominiraju preuzete su iz monologa, svakodnevnog razgovora, slučajno viđenog plakata. Povezuje ih to što su - usmjerene jednome cilju – već sabrane iz raznih okruženja, odnosno stavljene pod zajednički nazivnik umjetničkog djela – crteža. Rad proizlazi iz same odluke, nije uvjetovan nekim životnim okolnostima kao što je u slučaju s Dioklecijanom 1, nego je unaprijed odlučeno da će to biti serija crteža iz želje da se rad materijalizira.
Rad „Na svoja mjesta“ prostorna je instalacija koja se sastoji od zvučnog zapisa, metalne instalacije i kanalnog videa. U tom radu Marieta propituje granicu između vidljivog i nevidljivog. Polazim od vlastite memorije o plivačkim natjecanjima iz djetinstva te se prisjećam osjećaja eksponiranosti u trenutku koji prethodi skoku u bazen. Strah je bio dominantna točka u tom radu. Kroz ovaj rad, kao i kroz sve ostale, Marieta označava potragu za identitetom, konstantno preispitujući mjesto i vrijeme. Rad je rekonstrukcija plivačkog bloka i samog momenta natjecanja.
U radovima se, kaže, ne ograničava medijem. Zanima ju istraživanje i interdisciplinarnost. Na pitanje hoće li njezine buduće radove ponovno pratiti prostor i memorija, odgovara: Često se zapletem u memoriju i ona mi je često početna točka. Koristim memoriju kako bih rastvorila nešto što je postojalo i sastavila to na neki novi način. Dosta tekstova koje čitam zaokupljeni su memorijom, ali svakako bih htjela proširiti taj sadržaj u širi kontekst shvaćanja i same memorije, ali i samih tema.
S radovima, kaže, u trenutku kada ih izloži gubi svu povezanost. Ne mogu izdvojiti rad koji mi je osobito drag. U principu, volim kada na neki način radovi odu od mene. Ne bih rekla da je to odbojnost prema svojim radovima, nego više zasićenje njima. Kada više vremena provodim radeći ih, potreban mi je odmak kako bih mogla dalje stvarati, potrebno mi je da ih ostavim po strani. Iako se Marieta ograđuje od svojih radova, nama su posebno dragi. Kao što je već spomenuto, sljedeće godine moći ćemo pogledati njezine radove na izložbama u Salonu Galić u Splitu i Galeriji SC u Zagrebu. Ne propustite priliku i dođite!
MATEJA RADOŠ
[1] Val Clery, Doors, New York: Penguin, 1979.
