U sklopu 10. međunarodnog festivala fotografije Organ vida, 20. rujna 2018. godine održao se Open Show na kojem su se mladi hrvatski fotografi prezentirali zainteresiranoj javnosti. Imali smo priliku pogledati radove Denisa Butorca, Ivana Buvinića, Filipa Milkovića te Matije Smuka pod moderacijom Lovre Japundžića i Klare Petrović. Denis je predstavio seriju fotografija intimne prirode  kojom upoznajemo njegovu braću i njihov međusobni odnos. Ivan je otkrio ambijent i društveni kontekst pojedinaca koji obitavaju oko rijeke Save, a čiji ćemo daljnji razvoj ciklusa pomno pratiti. Filip je prezentirao nekolicinu manjih serijala ispitujući ljudske međuodnose i začudne ambijente, ali ipak, iskrenošću pristupa, nježnom prisutnošću i motivacijom za stvaranjem, dubok je dojam ostavio Matija Smuk koji je na događanju po prvi puta pokazao ciklus Socijalni slučaj.

Za početak, možeš li nam se predstaviti? Kada si se počeo baviti fotografijom? Koji su bili prvi projekti?

Student sam druge godine Akademije dramske umjetnosti, smjer snimanje. Dolazim iz Bedekovčine, malog mjesta u Zagorju, no živim i djelujem u Zagrebu. Ljubav prema fotografiji prenijeli su mi otac i brat. Od malena sam nosio fotoaparat u rukama gdje god sam išao. Prvi počeci fotografiranja bile su zabilješke moje svakodnevice, a prvi projekti kojima sam bio zadovoljan i koji iza sebe imaju prvenstveno ideju, nastali za prve godine studija.

Koje je tvoje viđenje fotografske scene u Hrvatskoj i inozemstvu, primjećuješ li kakve tendencije?

Smatram da je fotografija snažan  medij koji se u zadnje vrijeme poprilično proširio i nadogradio. Primijetio sam i kako se najviše teži dokumentarnoj fotografiji.

Kako vidiš status fotografije danas? Misliš li kako još uvijek postoji neopravdana odvojenost fotografije i ostalih (likovnih/vizualnih) umjetnosti? Mijenja li se ta pozicija?

U svakoj fotografiji volim vidjeti ideju, a onda i umjetnikovu poruku. Upravo je danas na takvom glasu kvalitetna fotografija. Smatram da više ne postoji odvojenost fotografije i ostalih umjetnosti – fotografija je isto tako jedan od medija kojom se služe brojni umjetnici, polazeći prvenstveno od ideje.

Sudjelovao si na Open Showu u sklopu Organa vida sa serijom Socijalni slučaj, možeš li s nama podijeliti svoje iskustvo? Koja su tvoja su razmišljanja o jednom tako važnom festivalu? Što vidiš kao najveću dobrobit?

Prezentirati svoj rad na Open Showu za mene je bila velika čast. Po prirodi i nisam čovjek od velikih riječi, više volim razrađenim fotografijama potaknuti promatrača na promišljanja i djelovanja. No, važno je dobro obrazložiti svoj rad i umjetničke stavove. Pa tako smatram da je upravo Open Show jedna od mogućnosti kako se prezentirati javnosti. Takva događanja, kao što je Organ vida, a i mnoge brojne fotografske manifestacije, spajaju umjetnike fotografe na jedno mjesto dajući pritom širok spektar onih kvalitetnih koji  nas mlade fotografe motiviraju i inspiriraju u novim umjetničkim projektima.

Koja su tvoja razmišljanja o socijalno angažiranoj umjetnosti? Trebali se, i kako, njome baviti?

Socijalno angažirana umjetnost danas je veoma aktivna u svijetu, a svijet u kojemu živimo zahtijeva da se upravo njome bavimo. Svojim radom Socijalni slučaj objašnjavam njezinu važnost, kao i sam pristup.

Možeš li nam otkriti kako nastaje prezentirana serija Socijalni slučaj i usto pojasniti neutralnost sebe kao promatrača? Kako inače gledaš na pitanje pogleda unutar dokumentarne fotografije, ali i fotografije generalno?

Serija fotografija Socijalni slučaj nastaje zapažanjem siromašnih stanovnika moga mjesta. Primijetio sam kako su upravo oni izolirani i usamljeni. Započeo sam s minimalnim pomaganjem i posjećivanjem, a onda sam shvatio kako mi stalno prolaze kroz misli. Posjeti su postali sve češći, slušao sam njihove priče i bio im društvo koje su tako željno iščekivali. Nakon što smo se bolje upoznali, sa sobom sam ponio i fotoaparat kako bih zabilježio naša druženja i svojim fotografijama potaknuo ostatak društva da primijeti i reagira na one kojima je potrebna pomoć. Kada sam ih fotografirao, oni su se uvijek postavljali u čvrste, ponosne poze. Držali su i do onog malo što imaju u životu ili su se samo navikli živjeti život kojem su se prepustili. Sve vrste fotografija zahtijevaju umjetnikovu potpunu angažiranost. Upoznati osobu koju fotografiraš, osjetiti prostor i atmosferu koju bilježiš. Za mene su upravo to sastojci kvalitetnog i opsežnog umjetničkog projekta.

Tvoja druga serija fotografija Praznina tematizira tvojeg djeda i vaš odnos. Kakvo je bilo iskustvo ponovnog posjećivanja mjesta sjećanja? Kako gledaš na prisvajanje tuđih fotografija i snimaka kao materijala za vlastiti serijal?

Serija fotografija Praznina tematizira zadnje dane života mog pokojnog djeda. Fotografijama praznog prostora bilježim sjećanja na svoga djeda i trenutke koje sam s njim proveo. Prolazeći kroz prazne prostorije vratili su mi se mirisi koji su nekada oživljavali taj prostor. U samim zidovima kuće osjećam nesporazume i neriješene probleme u obiteljskim odnosima. Zapuštena i zanemarivana kuća postala je preslika odnosa mene i pokojnog djeda.

Upravo je prazan prostor, negativ fotografije s portretom djeda i rendgen snimka simbol sjećanja i uspomena na odnos s djedom. Negativom iskazujem površni i zanemaren odnos, dok je rendgen snimka, koja ukazuje na bolest želuca mog djeda, prekretnica u našem odnosu.

Koje te teme  zanimaju – ispitivanje i prokazivanje intimnih priča, serije koje osvještavaju? Vjeruješ li da bi se mogao početi baviti i onima primarno estetske prirode?

Spomenute serije fotografija slične su po mojoj socijalnoj angažiranosti. U svakom radu polazim od sebe i svojih propitivanja vezanih uz vlastite odnose i osobni razvoj. Svojim radom želim potaknuti današnje društvo na promjenu. Smatram da ni jedna profesionalna fotografija nije samo primarno estetske prirode. Iza svake fotografije nalazi se istraživanje i umjetnikova namjera.

Čime bi se volio nastavio baviti? Što iduće pripremaš?

Tek sam upisao drugu godinu studija i smatram da još mnogo toga trebam naučiti. Veliki je put ispred mene, onaj koji zahtjeva puno rada i truda. Razrađivat ću i dalje teme koje me zanimaju kako bih napredovao i bio zadovoljniji samim sobom.

Naslovna fotografija: Luka Smuk