U zamračenoj hali Pogona Jedinstvo pojedinačno su osvijetljeni podesti na kojima stoje fiksni telefoni. U pozadini se čuje tiha tutnjava koju prekida službeni glas najavljujući novi podzemni vlak. Posjetitelji ulaze, jedan po jedan prilaze punktovima. Podižu slušalicu, pritišću broj na tipkovnici i s druge strane linije čuje se ljudski glas koji pripovijeda svoju priču u dolasku u Berlin, obećani grad.

Ivana, kako si tematski grupirala punktove? Kako se razvija priča?

Postoji devet poglavlja priče čiji sam redoslijed prostornim rasporedom predložila posjetiteljima, ali oni mogu sami odabrati put kojim će se kretati i kao prolaznici u podzemnoj željeznici čuti priče protagonista – trinaest bivših  i sadašnjih radnika/radnica u call-centru. U poglavljima Mistični zov, Neki novi početak i Posao za poželjeti ispitanici/ispitanice govore o razlozima odlaska u Berlin i očekivanjima, kako su se na početku snašli u novom gradu i potrazi za poslom. Poglavlja Jedna velika familija i Netko stalno nadgleda govore o tome kako su dobili posao korisničke podrške u call-centru, od početnog oduševljenja do raznih mehanizama opresije na poslu, dok se u poglavlju Moderni gastarbajter osvrću na gastarbajtere koji su u prošlosti otišli u Njemačku da bi radili često teške i niskoplaćene fizičke poslove. Zatim priča ide dalje s poglavljima Gdje je dom i Doseljenički duh  koji progovaraju o poimanju doma, pripadnosti odnosno ne pripadnosti i što znači biti expat u Berlinu. Na zadnjem punktu dolazimo do poglavlja Želje i planovi gdje ispitanici/ispitanice s dozom optimizma govore o planovima za budućnost. U suštini je to jedan zbir ozbiljnih i šaljivih priča.

Tvoji su sugovornici/sugovornice bili ljudi iz raznih dijelova svijeta koji su došli u potragu za novim poslom. Jesu li to poznanici/poznanice ili stranci/strankinje?

Na početku sam intervjuirala poznanike/poznanice, a kasnije su se priključili ostali sugovornici/sugovornice koji su bili zainteresirani/zainteresirane za sudjelovanje na projektu.

Jesi li ih pitala ista pitanja ili si ih pustila da sami razvijaju narativ?

Prvi sinopsis priče sam napisala prema svom osobnom iskustvu rada u call-centru i to u jednom poprilično tragikomičnom štihu, ali sam također htjela čuti kakva su iskustva drugih ljudi. Sam intervju bio je koncipiran više kao opušten razgovor na kavi i razmjena iskustava, balans između okvirnih pitanja i narativa ispitanika. Vjerujem da je tome pripomogla činjenica da sam za ovaj projekt htjela snimati samo zvučni materijal jer video ponekad oduzima jednu dozu anonimnosti i spontanosti kada ljudi pričaju o vlastitom životu.

Kada si se preselila u Berlin?

Svaki put se iznenadim kako vrijeme brzo prolazi. Berlin me pozvao k sebi prije sedam godina.

Migracije su vrlo živa tema – u posljednjih 5 godina jačaju kolektivne migracije s Bliskog istoka u Europu, a u posljednjih 20 iz jugoistočne u centralnu Europu. U zadnjih 400 godina jačali su migrantski valovi u Ameriku, a prije toga pratimo povijesne seobe naroda. Slika je povijesno i kulturološki kompleksna. Gledaš li na svoj rad kao na interaktivnu instalaciju i jesi li tijekom stvaranja bila svjesna arhivskog značaja?  

Moj umjetničko-istraživački projekt između ostalog progovara o ekonomskim migracijama u Berlin, europsku metropolu koja u zadnjih desetak godina ima sve veći priljev imigranata/migrantica iz cijelog svijeta, što ga, osim bogate i kompleksne povijesti te kulturne raznolikosti, čini mladim ljudima atraktivnim za život. S druge strane to Berlin čini i plodnim tlom za call-centar korporacije i startupove. Iz tih razloga bilo mi je zanimljivo čuti priče radnika/radnica imigranata/imigrantica iz različitih dijelova svijeta koji su u Berlin došli ili trbuhom za kruhom ili iz radoznalosti i želje za novim prilikama i koji su upali u sistemski žrvanj imigrantske radne snage radeći u call-centru. Tako da na svoj rad gledam kao na interaktivnu zvučnu instalaciju koja je rezultat tog opsežnog umjetničko-istraživačkog projekta razvijenog kroz godinu i pola dana. Jedna od faza projekta je bila sakupljanje intervjua u kojoj sam uvidjela arhivski značaj koji spominješ. Meni je najzanimljiviji i najveći izazov predstavljala transformacija sakupljenog audiomaterijala u smislu umjetničke obrade audiosinopsisa i izrade same interaktivne instalacije, čemu je prethodilo istraživanje i eksperimentiranje s Arduino elektroničkim komponentama da bi se adaptirali uredski telefoni. Jednako mi je tako bilo interesantno raditi s dvama različitim multimedijskim izložbenim prostorima u Splitu i Zagrebu.

(fotografija preuzeta od udruge Mavena)

Izložba u Multimedijalnoj galeriji Doma Mladih u Splitu bila je uklopljena u svijetli ambijent klasičnog galerijskog prostora. S druge strane, ista se izložba preseljenjem u Pogon Jedinstvo u Močvari pretvorila u jedan tamniji, intimniji ambijent. Dio izloženih priča je šaljiv i zabavan, dok je dio ozbiljan i ponegdje sujetan. Galerijski prostori, svijetli i mračni, ugostili su svijetle i tmurnije priče. Primjećujem neobično skladan balans! Prelazimo na sljedeće pitanje: Skriva li rad zapravo neko osobno traganje, s obzirom na to da si i sama bila u sličnoj poziciji?

Smatram da je svaki umjetnički rad jednim dijelom osobno traganje umjetnika, pa tako i ovaj moj rad. Ja sam također jedna od protagonistica ove priče, doseljenica u Berlin koja pripada nekoj pomalo smiješnoj verziji modernog gastarbajtera.

Istražujući tvoj dosadašnji opus, primijetila sam da puno radiš s ljudima. Što te pokreće u tome? Jesi li oduvijek išla u tom smjeru ili se želja javlja nakon odlaska u Berlin?

Interes za ljudske priče oduvijek je bio prisutan, kao i poriv za društveno angažiranim radom. Po završetku studija restauracije zbog posla sam putovala po terenima u Hrvatskoj, često po manjim mjestima i selima gdje sam promatrala socioekonomske uvjete lokalnih mještana i slušala njihove priče. Ta putovanja i kasnije odlazak u Berlin  inspirirali su me da krenem s fotografijom, vizualnim pričama odnosno portretima, gdje sam nakon nekog vremena počela snimati i biografske intervjue. To mi je došlo gotovo prirodno, a samim time razvila sam jedan drugačiji odnos prema zvuku i priči, pa sam dodavši element prostora krenula u smjeru interaktivne zvučne instalacije. Participativni rad posjeduje tu dimenziju ljudskosti i za mene je vrlo kreativan i osnažujuć.

Namjeravaš li nastaviti s društveno-istraživačkim radom?

Umjetnički i društveno-istraživački rad nešto je što me motivira i veseli, pa namjeravam ići tim smjerom. Trenutno pripremam novi projekt u sklopu specijalističkog studija na Umjetničkoj akademiji u Berlinu koji planiram realizirati do kraja godine.

Na podu izložbenog prostora ocrtane su linije koje usmjeravaju kretanje posjetitelja. Primijetila sam da ih se većina posjetitelja nehotice pridržava. Takve linije nalazimo u podzemnim željeznicama, voznim trakama u vanjskom prometu, na avionskim pistama. One su direktiva kretanja, ali ujedno i ograničavanje putanje. Po njima se hoda, van njih je zabranjeno ići. Njihova je funkcija utilitarna – postoje kako bi ujednačile kretanje većih grupa ljudi kroz sinkronizirano gibanje na relaciji od polazišta do odredišta. Utabanim putevima lakše je putovati. Razlozi su putovanja različiti, iako kod svih primjećujem egzistencijalnu povrh avanturističke motivacije. Nekima je voda došla do grla, drugi idu radi ugodnijeg života, pojedinci nisu preispitali svoju odluku, već su jednostavno odlučili otići. Neovisno o razlozima, riječ je o velikom društvenom mahu, korištenju mogućnosti traganja i proširivanja spoznaje iz poznatog u nepoznato. Ovaj itekako živ segment neke buduće povijesti već je obilježen kulturološkim tranzicijama i migracijama, miješanjem kultura u više heterogenu cjelinu. Ivana Papić arhivirala je bitan dio društvene sadašnjosti pozivajući ljude da iznose vlastite narative. Težina naravi ovog rada nije sadržana samo u relevantnoj sadašnjosti, već i u arhiviranju pojedinih glasova unutar dinamičnog tranzicijskog procesa. 

Instalacija Berlin, obećani grad – Izvještaj iz call centra Ivane Papić bila je izložena 27. listopada - 1. studenog 2020. godine u Pogonu Jedinstvo.

Produkciju radova omogućila je neprofitna umjetnička organizacija Otvoreni likovni pogon i udruga Mavena

Fotografije: Pogon produkcija 2020.