Završena kampanja Ugasi i slušaj

Zalog za Jelsu kao buduće središte suvremene umjetničke prakse i ekološkog turizma

Kampanja Ugasi i slušaj (#ugasiislušaj / #switchoffandlisten), nastala u sklopu europske platforme za kulturu Magic Carpets, a koju je za Kulturflux prije nekoliko tjedana predstavila portugalska umjetnica Francisca Rocha Gonçalves, zadnjih je dana kolovoza doživjela svoju kulminaciju. Donosimo vam reportažni uvid u programe koji su od 20. do 22. kolovoza zaključili cjelokupni projekt, kao i utiske sudionika koji su svojim angažmanom – kako umjetnički tako i organizacijski – doprinijeli tome da se u konačnici Jelšani i njihovi gosti već sad raduju sličnim projektima koje će na otoku ugostiti u budućnosti.

Radionice koje su se u sklopu kampanje Ugasi i slušaj odvijale u prvoj polovici kolovoza ušima zainteresiranih polaznika približile su svijet podmorskih zvukova te samim time otvorile novi put povezivanju i razumijevanju plavetnila i njegovih stanovnika općenito. Na brodovima koji su isplovljavali iz Jelse i Vrboske zvukovi su se slušali, snimali, a potom i riječima opisivali na papiru kako bi se prikupio materijal za završni umjetnički performans i izložbu. U performansu naziva Tajne poruke iz mora u četvrtak, 20. kolovoza, sudjelovali su umjetnici Francisca Rocha Gonçalves, Paulina Almeida, Ron van Roosmalen te Sasha Aleksandar, ali i plesači KUD-a Jelsa te Vlatka Buj i Maja Huljić, članice udruge Lantina, koje su se uključile čitanjem poezije i dječjom igrom sjena na jedrima brodova.

Time se još jednom potvrdio angažman lokalaca kao jedna od temeljnih odrednica platforme Magic Carpets. Dvojac koji je zajednički radio na dramaturškom oblikovanju čina „izlaska poruka iz mora“, ranije sastavljenih od zapisa polaznika radionica, tvorili su portugalski umjetnici Paulina Almeida i Ron van Roosmalen. Zanimalo nas je kakve je utiske na njih ostavio rad s Jelšanima, kako su doživjeli suradnju s djecom na radionicama i na koji su način pristupili osmišljavanju svog dijela performansa.

„U Jelsi sam na rezidencijama boravila nekoliko godina za redom u sklopu platforme Magic Carpets, kao i kroz rad na nultom izdanju Jelsa Art Bijenala prošle godine, tako da mogu reći da mi je ovaj kraj već dobro poznat“, rekla nam je Paulina Almeida. „Ideje za koncept izvedbe dobivala sam razmišljajući o mjestu u kojem se nalazimo pa mi je bilo prirodno u sam performans uključiti brodove lokalne udruge. Riječ je o site-specific izvedbi kakvima se bavim već dvadeset godina zbog čega mi je najveći izvor inspiracije bivanje sa stanovništvom, postavljanje pitanja, stvaranje odnosa, stoga mi je i kontinuirani rad kroz godine važan jer kod projekata koji uključuju zajednicu rezultati ne dolaze preko noći. Mislim da je ovih nekoliko godina kroz koje smo dolazili ovdje bilo ključno u tom specifičnom povezivanju s otokom i stanovnicima.“

Paulina je istaknula kako su kod završne izvedbe pokušali ljudima na neki način vratiti poruke koje im je more preko njih samih poslalo, a za koje je samo trebalo izdvojiti vrijeme da ih se posluša, čuje i doživi. Ti trenutci nisu nužno morali biti povezani u narativ, već samo reflektirati tu izmjenu primanja i davanja koja se neprekidno događa između zajednice i prirode.

Razgovarali smo i s Ronom van Roosmalenom koji nam je rekao kakav su dojam na njega ostavili jelšanski ribari i kakve je promjene uočio u odnosu na prve dane boravka na otoku.

„Kroz boravak s ljudima iz Ribarskog muzeja i samim ribarima naučili smo jako puno različitih tradicionalnih tehnika koje smo nastojali uklopiti u rad s djecom. Tako smo s njima pokušali glumiti situacije u kojima ribari stvaraju sjenu velike ribe kako bi preplašili jata manjih riba i potjerali u mrežu ili pak imitirati korištenje posebnih alata kojima se riba udarcima o dno zbunjuje i lovi. Upoznavanje i interakcija sa starijim ribarima jasno je pokazala koliko međuljudska komunikacija može promijeniti neke stavove utemeljene na strahu od nepoznatog. Osjetio sam da su u početku bili rezervirani, ali nakon što smo se svakog dana susretali, razgovarali i učili jedni od drugih pitali su nas hoćemo li doći i iduće godine i organizirati više brodova za izlete i slušanje“, ispričao nam je Ron. Podmorske zvukove svaki je polaznik doživio i interpretirao na specifičan način, a među asocijacijama koje su se našle u njihovim opisima bilo je i usporedbi s glasnim pljeskom na stadionu, neprekidnom snažnom kišom ili pak zvukom prženja hrane u tavi. Takve je senzacije vjerojatno proizveo zvuk kliješta rakova koji su se kretali jelšanskim podmorjem za vrijeme radionice. U svom romanu Ocean more talijanski književnik Alessandro Baricco između ostalog ističe kako se moru ne mogu odrediti granice, početak ni kraj, a tako ga se niti ne može opisati riječima, koliko god se trudili pronaći ih. Ipak, jedan od sudionika radionice opisujući zvuk podmorja uspio je izreći veoma snažnu misao dovodeći ga u vezu s nečim što bismo mogli čuti u utrobi ili unutar maternice iz koje dolazi život, a složili bismo se da je takva usporedba itekako zamisliva s obzirom na svu snagu povezanosti mora i ljudi, ali i ostatka živog svijeta uopće. Nama koji radionice nismo pohađali ostali su snimljeni zvučni zapisi podmorskih sesija kroz koje ih i sami možemo pokušati identificirati i interpretirati vlastite tajne morske poruke. Osim performansa s porukama, istog dana otvorena je i izložba postavljena u prostoru veslačkog kluba.

Na njoj su predstavljeni umjetnički produkti spomenutih dječjih radionica, propitujući odnos prema prirodi, moru, tišini i buci kao i vezu s unutarnjim ja, a mogla se razgledati do 22. kolovoza. Na osmišljavanju radionica i edukativnog dječjeg programa radila je zagrebačka umjetnica i jedna od organizatorica kampanje Marija Kamber koja nam je opisala svoju ulogu u projektu i način rada s djecom u kontekstu povezivanja umjetnosti i ekologije.

„Kroz LAB 852 surađujem na projektu Magic Carpets od samog početka i moja je uloga kroz godine fluidna. Tako sam prošle godine bila kustosica, a ove sam godine kreirala edukativni program za djecu, što je jedan od ključnih dijelova projekta jer su i njihovi radovi bili dio završnih umjetničkih performansa. Kada je riječ o ovakvim projektima, u suradnji s djecom treba zauzeti jedan nježan stav, ali i istovremeno imati na umu da oni jako dobro percipiraju sve što se događa. Na radionicama smo, mladi umjetnici Valerija Djanešić, Jelena Kovačev, Domagoj Hmura i ja, predstavili djeci program koji je uključivao tehnike s kakvim se možda ne bi imali priliku drugdje susresti jer nisu toliko dostupne. One su uključivale upoznavanje s japanskom tehnikom slikanja na vodi suminagashi, otiskivanje s površine vode na papir kojeg smo kasnije uvezivali u bilježnice te radionicu slušanja zvuka i kreiranje zvukovnih mapa. Francisca je također sudjelovala u radionicama povezujući slušanje zvukova iznad i ispod površine mora, a cilj nam je bio problem zvučnog zagađenja osvijestiti i među najmlađim dijelom zajednice. Vjerujem da se do njih najbolje dopire putem praktičnog rada i nekih temeljnih ideja implementiranih u samo vođenje radionice. Svakako bih istaknula veliku pomoć Jerka Božikovića, trenera u veslačkom klubu, s kojim smo surađivali cijelo vrijeme te koji nam je također pomogao povezati tehniku veslanja s našom pričom jer se ona zapravo jako dobro uklapa u cjelokupnu ideju zvučne ekologije mora“, zaključuje Marija.

Program drugog zaključnog dana, u petak 21. kolovoza, činile su ambijentalne zvučne i svjetlosne instalacije čija je autorica Francisca Rocha Gonçalves, idejna začetnica kampanje, a čiji je cilj bio kreirati uranjajući doživljaj središnjeg trga koji na jednom zajedničkom mjestu simbolično okuplja sve stanovnike i goste. Javnu rasvjetu trga zamijenila je plava svjetlost ispunjena laserskim projekcijama, upotpunjena svjetlošću vodom napunjenih rasvjetnih kugli – prenamijenjenih odbačenih elemenata negdašnje javne rasvjete. Zvučna kulisa naziva Buka sastojala se od djelomično obrađenih snimki s radionica, a poseban naglasak stavljen je na one trenutke u kojima su se antropomorfni zvukovi snažno isprepleli s meditativnim zvučnim pejzažom podmorja.

Sudeći po reakcijama okupljenih te svih koji su na bilo koji način sudjelovali u programima i radionicama, lako je za zaključiti da je Jelsa, iako maleno otočko mjesto, itekako spremna na raznolike suvremene umjetničke prakse te da rado iz godine u godinu iščekuje nove projekte i izvedbe. Takvo pozitivno ozračje oko novih lica i ideja na otocima i u manjim priobalnim gradovima često se ostvaruje tek nakon niza godina uspješne organizacije i suradnje, a nisu rijetki ni slučajevi u kojima lokalna zajednica u potpunosti ostane distancirana od projekta, nezainteresirano odbijajući suradnju s umjetnicima koje ne doživljavaju nimalo drugačijima od većine turista koji su došli s ciljem eksploatacije nečega što je stanovnicima od životne važnosti i vrijednosti. Jelšani su pokazali da su takav stav očito odavno napustili, a o suradnji s njima ispričala nam je Karmen Krasić Kožul iz organizacije LAB 852.

„Što se tiče suradnje s otočanima, možda je tu bila presudna činjenica što sam i sama otočanka. Iako u Zagrebu živim veći dio života, moj primarni identitet je nekako ostao onaj otočki. Ipak, realnost je da na otoku uglavnom boravim ljeti, što me za one koji na otoku borave stalno, potencijalno svrstava u grupu tzv. tukalo bi otočana. Tukalo bi u dijalektu znači trebalo bi i otočanima nema ništa mrže nego kada im povremeni otočani dođu pametovati na koji bi način trebali živjeti, raditi, razmišljati. Vodeći računa o takvom senzibilitetu, ovaj i drugi projekti koje smo u proteklih devet godina radili na otocima baziraju se na činjenju, a ne na teoretiziranju. Na takvom smo pristupu izgradili povjerenje lokalnog stanovništva. To je bio dug put u kojem je trebalo premostiti jaz između nas i njih, odnosno, vizija koje su donosili suvremeni umjetnici i realnosti u koju ih se trebalo implementirati. Primjerice, u projektu Umreženi susreti 2015. godine pokazali smo kako napuštena vinarija Dalmacijavina može funkcionirati kao muzej i galerija, a bivši radnici i suvremeni umjetnici zajednički sudjelovati u kreiranju i prezentaciji sadržaja. U projektu Drugi dom 2017. godine pokazali smo kako revitalizirati napušteno selo Humac kroz program umjetničkih rezidencija, bez potrebe za modernizacijom i gentrifikacijom koje sa sobom donose dominantni oblici turizma. Istina je da u nedostatku kulturnih politika koje bi podržale održivost spomenutih projekata, oni ostaju na razini inspiracije i poligona za eksperimentiranje i učenje. Zapravo mi se čini da je tek ove godine kroz projekt Ugasi i slušaj oživotvorena ideja istinske suradnje umjetnika i zajednice na pitanjima od javnog interesa. Tome su doprinijeli svi dosadašnji uvidi i razvoj metodologije u procesu pokušaja i pogrešaka, ali i izbor teme: more i ekologija. Oko važnosti očuvanja morske bioraznolikosti postoji nedvojben konsenzus između lokalne zajednice, suvremenih umjetnika i osviještenih turista na koje svojim programima ciljamo. On je bio vidljiv i mjerljiv kroz interes za sudjelovanjem u svim aspektima programa, kao i interes da se slični programi razviju u neki oblik stalne turističke ponude. Za dugoročan utjecaj i korjenite promjene, potrebna je dugoročnost projekta, a s obzirom na situaciju s financiranjem kulture u Hrvatskoj, jako nas veseli spoznaja o samoodrživom potencijalu kojeg je program Ugasi i slušaj pokazao u godini COVID-a, ispunjenom neizvjesnošću i egzistencijalnim strahovima. Iduće godine, na desetu obljetnicu djelovanja na otocima, organiziramo prvo izdanje Jelsa Art Bijenala – nulto, pilot izdanje smo organizirali 2019. godine u formatu međunarodne umjetničke rezidencije – sasvim sigurno će višestrani interes da se kroz društveno odgovorno djelovanje stvara nova vrijednost biti osnova programskog usmjerenja i financijske konstrukcije projekta.“

Za kraj je nam je Karmen iznijela svoju viziju razvoja projekta kao potencijalnog glavnog umjetničkog i turističkog nositelja ekološke svijesti Jelse u budućnosti: „U idealnom scenariju, JAB će postati međunarodni festival društvene odgovornosti i osnovni razlog dolaska eko-turista na Hvar u predsezonskom razdoblju. Možda će trebati još deset godina da ostvarimo tu viziju, ali zvijezde hvarskog neba nas podržavaju da iako spori, ne hodamo maleni ispod njih.“


Fotografije: Nikola Radovani, Franka Štrkalj
Poveznice