Nedavno otvorena izložba u Muzeju grada Zagreba ‘Trnje – prostor i ljudi’ dio je četvrte etape interdisciplinarnog projekta Zagrebački kvartovi koji se bavi zagrebačkom periferijom i njezinom preobrazbom od druge polovine 19. stoljeća do danas. Autori koncepcije su Kristian Strukić i Goran Arčabić, a izložbu čine fotografije, od kojih su neke preuzete iz obiteljskih albuma, te razne priče stanovnika koje pružaju intimniji uvid u ovaj zagrebački kvart.
Otvorenje se održalo u srijedu, 28. ožujka u 19 sati. Ovu je ugodnu proljetnu večer iskrenim govorom i pričama o djetinjstvu i odrastanju zasigurno obilježio i kantautor Drago Diklić, oduševivši i stariju i mlađu publiku. Diklić živi u Zagrebu od svoje druge godine te je u njemu ‘postal i ostal Trnjan’ kako kaže u svojoj pjesmi ‘Zagreb je najljepši grad’, a u održanom govoru potvrdio je da uistinu još uvijek živi u Trnju.
Površina ove zagrebačke četvrti iznosi 7,365 kilometra kvadratna te obuhvaća naselja Vrbik, Martinovku, Staro Trnje, Kruge, Savicu, Sigečicu, Kanal i Cvjetno naselje. Naziv ‘Trnje’ prvi se putu pisanom izvoru spominje u Zlatnoj buli, 1242. godine, ali arheološki nalazi potvrđuju da su ljudi to područje nastanili mnogo ranije – na primjer, 1911. godine je na Krugama otkopano avarsko-slavensko groblje s prijelaza iz 7. u 8. stoljeće. Ipak, za ovu izložbu bitno je ono što se u Trnju događalo od sredine 19. stoljeća do danas.
Izložene fotografije iz obiteljskih albuma popraćene su raznim pričama i prisjećanjima te su zabilježile različiti ritam razvoja Trnja sve do danas.‘Urbanizam, arhitektura, modernizacija te društveni život i svakodnevica zastupljeni su povijesnim pregledom u šest tema’. Slike i tekstovi izloženi su na dugačkim panelima koji sežu do poda pa da bi se oni najniže smješteni tekstovi mogli pročitati, potrebno je čučnuti se ili sagnuti.
Poznata je činjenica da je Trnje, poput Trešnjevke, nekad bilo dio zagrebačke periferije, a ne dio centra kao danas, no možda nisu toliko poznate zanimljive sitnice kao na primjer da su se na području Trnja, nakon Prvog svjetskog rata, nastanili brojni bugarski povrtlari koji su počeli uzgajati razne vrste povrća kojeg do tada nije bilo u Zagrebu ili da je današnja Vukovarska ulica u početku bila mnogo kraća te se isprva nazivala Varaždinska cesta, a potom Moskovska ulica pa Beogradska i zatim Proleterskih brigada. Još neke zanimljivosti su Savsko kupalište koje je izgorjelo u požaru 1993. godine, činjenica da su Zagrepčani nazivali Vjesnikov neboder ‘čokoladni toranj’ zbog smeđe obloge i stakla na pročelju te da se u Trnju u neposrednoj blizini Nacionalne i sveučilišne knjižnice nalazi Bosutska ulica koja se spominje u Haustorovoj pjesmi ”60-’65’. Možda znate da se tri nebodera poznata kao ‘rakete’ nalaze pri kraju šetališta sovjetskog kozmonauta Jurija Gagarina, ali jeste li znali da je on poginuo iste godine kada su one sagrađene? Možda ste primijetili da su sve tri različite visine, a razlog tome je da ne ometaju televizijski i radijski signal. Interesantna je i kuća nekadašnje mitnice na adresi Kruge 45 iz 1878. godine koja je srušena krajem 2017. godine. Prilikom razgovora s Trnjanima sam čula informaciju, za koju nisam sigurna je li istinita, da je kuća mitnice bila zaštićena. Iako je bila u prilično derutnom stanju, kuća je imala svoju čar pa sada prazno i raskopano zemljište izgleda tužnije nego što je bilo dok se na njemu nalazila ruševna kućica. Nekim dijelovima Trnja i danas dominiraju male obiteljske kućice koje su u nestajanju jer na njihovim mjestima niču nove zgrade.
Jedna od stvari koju je moguće vidjeti na izložbi, a Trnjani i ostale malo starije generacije Zagrepčana je se vrlo rado prisjećaju, je nekadašnje Savsko kupalište koje je 1993. godine stradalo u požaru iako je nešto ranije došlo do njegovog zanemarivanja zbog otvorenja ŠRC-a Jarun i mišljenja da je postalo preskupo za održavanje. U sklopu kupališta bilo je i poznato žensko nudističko sunčalište ‘Babinjak’. Prošle godine je najavljeno da je za 2018. godinu u planu obnova Savskog nasipa i izgradnja sportskih objekata.
Mnoge fotografije podsjećaju na procvat zagrebačke industrije i brojne tvornice u Radničkoj cesti, po kojima je ta ulica dobila ime. Radnička cesta danas je sinonim za deindustrijalizaciju Zagreba, a te su tvornice zamijenili raznorazni poslovni centri te je ‘očuvano’ samo nekoliko tvornica. Stara klaonica u Heinzelovoj ulici vjerojatno je u najboljem stanju, dok bivša tvornica Janko Gredelj i Paromlin čine otužan prizor iza Glavnog željezničkog kolodvora, što nažalost nisu jedini primjeri građevina u raspadu– tu su i zgrada Zagrebačke banke i još jedna stambena zgrada odmah preko puta nje. Od napuštanja tvornica, ti su industrijski objekti do danas prepušteni propadanju uz rijetke primjere kvalitetne prenamjene.
Nove Kruge 1960. (presnimka Državni arhiv u Zagrebu)
Prateći prikaz kronološkog razvoja na izložbi, izgleda da je najteže razdoblje za Trnje bilo vrijeme osvita Drugog svjetskog rata kada je dvije trećine stanova imalo problema s vlagom, a na jednu osobu u prosječnom kućanstvu je otpadalo 4,3 metra kvadratna. Stanovnici su također bili suočeni s problemima nedostatka kanalizacije, vodovoda, električne energije i poplavama Save.
Zagreb je za vrijeme mandata gradonačelnika Većeslava Holjevca (1952.-1963.) doživio urbanistički, kulturni i ekonomski uzlet. Godine 1958. na Novim Krugama počela je izgradnja prvog zagrebačkog stambenog naselja montažnih dvokatnih stambenih zgrada građenih prema sustavu Jugomont JU-59, a do 1961. godine bilo je podignuto čak 19 takvih zgrada. Tijekom 60-ih godina prošlog stoljeća u Trnju je bilo izgrađeno mnogo tipskih stambenih zgrada i nekoliko osnovnih škola i ostalih zgrada obrazovnog karaktera (zgrada Radničkog sveučilišta Moša Pijade (danas Pučko otvoreno učilište), Filozofskog fakulteta, Fakulteta strojarstva i brodogradnje), objekti javne namjene kao što su Vjesnikov neboderi još nekoliko primjera iz sedamdesetih godina kao što su koncertna dvorana ‘Vatroslav Lisinski’ ili Općinski građanski sud (Palača pravde).
Ova izložba nas može potaknuti da se zapitamo koliko Trnje napreduje danas i što treba poduzeti uvezi ‘zaštićenih’ derutnih objekata u srcu Zagreba te da razmislimo je li za njegovu modernizaciju nužno da se uklone obiteljske kućice ili bi taj čin uništio posebnost i slikovitost Trnja.
