Iako njegova povijest seže dalje od povijesti zagrebačkog Glavnog kolodvora, Zapadni kolodvor danas ima sporednu ulogu tranzitnog mjesta koje prvenstveno spaja zapadni dio grada sa središtem. Kao zaštićeno kulturno dobro sačuvan je u izvornom obliku već 160 godina i svakodnevno ispraća i dočekuje užurbana, umorna, uzbuđena lica svojih putnika.  Izložba Čekaonica akademske slikarice Luise Pascu otvorena je od 24. do 31. listopada 2025. godine u napuštenim prostorijama ureda HŽ-a, a dio je projekta Privremeni izložbeni prostori umjetničke organizacije Cirk Pozor kojim je zapušten prostor uspješno pretvoren u ugodnu privremenu galeriju. Bijeli zidovi pokazali su se kao klasična, ali za ovu prigodu idealna podloga za radove umjetnice. Premještanjem motiva kolodvorske čekaonice u bijele prostorije ureda, Pascu postiže snažan kontrast: neutralni zidovi "izvlače" pojedince iz gužve, pa se njihove geste čekanja ističu jasnije nego u stvarnom, užurbanom prostoru čekaonice, gdje se ljudi u pravilu stapaju s masom. Umjetnica je na komadima pleksiglasa, u gotovo prirodnoj veličini, naslikala pojedince koje je susretala tijekom vlastitih trenutaka čekanja. Odabir pleksiglasa kao podloge svjedoči o tome koliko je Pascu razmišljala tijekom koncepcije ove serije. Ta prozirna pozadina, glavni nositelj prikazanih likova, odmah nas podsjeća na prozorska stakla vlakova ili na odsjaje izloga kojima smo okruženi. Jedan se rad, sadržajno izdvojen od ostalih, u potpunosti oslanja na ideju prozora vlaka u pokretu. Upravo je taj rad odabran za plakat izložbe, čime je dodatno potaknuta znatiželja promatrača i posjetitelja.

 Iako na prvi pogled djeluje potpuno apstraktno, na kompoziciji ubrzo možemo uočiti da nam je poznat uzorak po kojemu se izmjenjuju tonovi zelene i plave boje. Uspješno je dočaran prizor krajolika kakav vidimo kroz prozor vlaka u pokretu. Asocijaciju nam potvrđuje uzorak crnih točaka uz rubove pleksiglasa identičan onome kakav je prisutan na prozorskim staklima vlakova i autobusa. Preostale su slike portreti u (uglavnom) punoj figuri i svaki je od njih izveden na drugačiji način. Pascu je pretežno koristila akrilne boje, markere, ali i grebanje površine prije nanošenja i potom brisanja boje kako bi postigla efekt sličan grafičkom otisku. Pojedini se radovi zbog načina na koji su nastali mogu usporediti sa slikama na staklu naivnih slikara – umjetnica je uz pomoć takvog slikanja u slojevima postigla zanimljive efekte. U tom se kontekstu izdvaja portret žene sa sunčanim naočalama. Naime, u prvome je planu, u sloju koji prethodi portretu, svojevrstan tekstualni kolaž izveden markerom koji se sastoji od fragmenata tekstualnih poruka kakve susrećemo na kolodvoru poput grafita i reklamnih natpisa. Na potpuno drugi način Pascu istražuje slojevitost kroz jedini portret koji se sastoji od dvije ploče pleksiglasa. Na donjoj, bližoj zidu, naslikana je klupa bez pozadine. Međutim, na nju je okomito prislonjena druga ploča, a portret žene na njoj naslikan djelomice prekriva klupu čime se stvara iluzija da žena sjedi na klupi. Umjetnica je željela da svaki rad bude poseban i neponovljen, a u tome je i uspjela.      

Iako je riječ o zaokruženoj i jasno koncipiranoj seriji, radovi predstavljeni na izložbi Čekaonica otvaraju potencijal za daljnji razvoj. Kako je riječ o radovima velikog formata, na kojima su slojevi boje integrirani s dijelovima koji su ostali prozirni, ove slike bi sa svakom novom podlogom, a koja nije bijeli zid, dobile novu dimenziju. Zbog naravi materijala, prostor iza slike utječe na naš ukupan dojam i postaje sastavnim dijelom rada. Luisa Pascu kontinuirano istražuje granice slike i u ovoj seriji uspješno pronalazi nove mogućnosti. U izložbenim prostorima u kojima bi takvo nešto bilo tehnološki izvedivo, Čekaonica bi odlično funkcionirala i kao prostorna instalacija sastavljena od naslikanih putnika koje bismo mogli promotriti s obje strane. Dojam lebdećih putnika koji su izvađeni iz konteksta vlastite svakodnevnice na ovoj je izložbi djelomice postignut čavlićima koji su oslikane komade pleksiglasa držali na zidu, ali s malim odmakom.

Izložba je na dva načina približila putnicima Zapadnog kolodvora svijet umjetnosti koji vrlo vjerojatno mnogi od njih nemaju prilike često posjećivati. Prvenstveno, prolaznici su postali središnji motiv umjetničke izložbe. Osim toga, izložbeni je prostor otvoren na tranzitnome mjestu kakvo briše sve granice između visoke kulture i prirodne znatiželje ljudi da pogledaju što se događa u blizini u trenutku kada shvate da su zakasnili na vlak. Nadalje, radovi nam skreću pozornost na kompleksnost ljudi čije složenosti u žurbi svakodnevnice često ni ne primjećujemo. U sjećanju nam ostaju kao mutni dijelovi krajolika koji nam izmiče.