Izložba Na izmaku svitanja, u Etnografskom muzeju pod kustoskim vodstvom kolektiva Što, kako i za koga / WHW i Ane Kovačić, slojevita je intervencija koja muzejski stalni postav pretvara u prostor sjećanja, raskrinkavanja ali i imaginacije. Polazeći od stihova Aiméa Césairea i njegova ključnog djela Bilježnica povratka u zavičaj, izložba ne ostaje na pukom citiranju književne reference, nego iz nje izvlači političko-poetski okvir koji povezuje karipsku antikolonijalnu genealogiju s lokalnim povijestima, zaboravljenim povezivanjima i nejednoznačni repozitorijima identiteta.
Na izmaku svitanja ne predstavlja svitanje kao metaforu nade, nego kao prijelomni, fragilni trenutak u kojem su stari narativi iscrpljeni, a novi se tek nagovještavaju. Upravo ta ambivalentnost pokazuje se kao temeljni ton izložbe. Suvremeni umjetnici i umjetnice među kojima su Kent Chan, Nolan Oswald Dennis, Sharon Hayes, Tea Kantoci sa selmom banich, Nikom Pećarinom i Annom Javoran, Belinda Kazeem-Kamiński, Onyeka Igwe, Glorija Lizde, Alban Muja, Nii Kwate Owoo, Fette Sans i Miloš Trakilović pozicioniraju se unutar ovog dekolonijalnog horizonta kroz različite medije: film, fotografiju, performans, dokumentarnu gestu i arhivsko istraživanje. Njihovi radovi nisu ilustracije teze, nego aktivni akteri u razgovoru o tome kako se pripadnost stvara, tko je definira, te što se događa kada se institucionalni i povijesni okviri počnu raspadati.
U tom horizontu ističe se rad koji osobnu povijest pretvaraju u medij političkog i kolektivnog. Glorija Lizde u fotografskoj seriji Neustrašiva mladost (2020.–2024.) rekonstruira ratno iskustvo svojeg djeda Hasana, čiji je životni put išao od ustaške vojske prema partizanima, pritom stalno prelamajući povijest preko intimnog odnosa unuke i djeda. U fotografijama pejzaža, autoportretima i inscenacijama – u kojima se pojavljuju i predmeti preostali nakon djedove smrti – Lizde gradi vizualni dijalog s mjestima i traumama koje su oblikovale njezinu obitelj. Činom putovanja i fotografiranja, pejzaži postaju osobni spomenici, a arhiv se pretvara u živu materiju sjećanja, pokazujući kako se osobna priča neizbježno prepliće s kolektivnom poviješću regije. Fotografska serija temelji se na istoimenoj, neobjavljenoj autobiografiji umjetničinog djeda.
S druge strane, film Albana Muje Vjerujem da me portret spasio (2025., 10 min) otvara pitanje umjetnosti kao oruđa preživljavanja. Govoreći kroz sjećanja umjetnikova oca, slikara Skëndera Muje, koji je tijekom rata na Kosovu bio zarobljen u školi, film povezuje brutalna iskustva zatočeništva s transformativnom snagom slikarstva. Portret postaje konkretan čin otpora – način očuvanja identiteta i dostojanstva u situaciji potpune dehumanizacije. Muja tako spaja osobnu i obiteljsku traumu i politički kontekst, naglašavajući kako kreativnost može biti i zaklon i svjedočanstvo, i prostor otpora i prostor preživljavanja.
U sklopu ideje o propitivanju pripadnosti, nasljeđa i alternativnih temporalnosti, izložba uključuje i fikcijsko-spekulativni rad Fette Sans Proročanstva toliko istinita da su morala biti zakopana (2025.). Riječ je o seriji objekata zamišljenih kao oruđa za borbu — talismana, ritualnih predmeta i kontraznakova — koji funkcioniraju kao metaforičko oružje protiv hegemonijskih struktura, osobito kapitalističkih i protofašističkih narativa. Svaki je predmet konstruiran kao „zrcalo za proricanje”, konstelacija pronađenih materijala koja priziva mogućnost drukčije budućnosti i kolektivne imaginacije. Rad uvodi element proročanstva, spekulacije i fikcije u izložbu, otvarajući prostor za razmišljanje o otpornosti, pobuni i afektivnim modelima preživljavanja u vrijeme kada se čini da su politički horizonti suženi. Time Sans radikalizira kustosku temu, ispitujući kako ritual, ornament i fikcija mogu postati oblici otpora.
Smještanje izložbe u Etnografski muzej nije samo iz nužde gostovanja u drugim institucijama dok se novi prostor kolektiva renovira nego je usko vezan uz sami kontekst izložbe. Muzej kao institucija koja je povijesno oblikovala, a nerijetko i naturalizirala, kolonijalne obrasce reprezentacije, ovdje se pretvara u laboratorij za preispitivanje tih istih struktura. Umjetnički radovi čitaju muzejski postav kao mjesto koje je istodobno opterećeno nasljeđem ali i otvoreno za transformaciju. Izložba stoga ne djeluje kao gostovanje u neutralnom ambijentu, nego kao svjesna politička gesta: destabilizacija „edukativnog“ pogleda i zamjena fiksiranih kulturnih identiteta fluidnim konceptima zajednice i solidarnosti.
Pritom povijesna epizoda Césaireovog boravka u Šibeniku 1935. godine ne služi egzotizaciji anegdote, nego kao dokaz da povijesti solidarnosti, susreta i razmjene postoje – samo su često rasute, prešućene ili gurnute u fusnote. Izložba tu epizodu pretvara u metodološki model: znanje se ovdje stvara kroz blizine, neplanirane susrete, afinitete i političku ujedinjenost. Takav pristup prelama se i kroz performativni program (izvedbe Nike Pećarine, selme banich i Anne Javoran), koji dodatno naglašava tjelesnost i samu prisutnost kao oblike istraživanja i propitivanja konteksta u kojemu se nalazimo.
Najveća snaga izložbe Na izmaku svitanja jest u tome što se ne zadovoljava reprezentacijom dekolonijalnih tema, nego ih praktično izvodi u prostoru, u odnosima između radova, u odnosu prema instituciji. Također treba naglasiti progresivnost i kolegijalnost Etnografskog muzeja koji u ovom vremenu nestašice prostora za kulturne produkcije zbog posljedica potresa već više puta izlazi u susret sa drugima gradi nova čitanja i učitavanja vlastitog postava i zbirke.
Umjesto da nudi jedinstvenu povijesnu naraciju, izložba predlaže višestruke i ponekad sukobljene linije pripadanja, otvarajući prostor za nova čitanja i neočekivane solidarnosti. U trenutku kada su veze između rasizma, fašizma i suvremenih politika kristalno jasne, ova izložba ne nudi utjehu, nego kritički pogled i poziv na odgovornost.
Na izmaku svitanja je stoga nužna izložba koja pokušava spojiti povijesnu osjetljivost i suvremenu političku urgenciju. Ona je hommage, upozorenje i poziv da mislimo ne kroz „jedinstvene korijene“, nego kroz mreže odnosa, povijesti i borbi koje nas čine i obvezuju.
