Čekanje je jedan od najintenzivnijih oblika vremena. U trenucima neizvjesnosti svaka se sekunda izoštrava, rasteže i postaje opipljivom. „Ubijanje vremena“ djeluje kao pukotina između dva događaja, kao međuvrijeme koje stoji ili se gubi. U takvim trenucima pogledi klize preko staklenih površina, tramvajskih stanica, čekaonica, prozora automobila i vlakova. Ljudi čekaju na polazak ili čekaju da stignu. Zato ne iznenađuje što se izložba Luise Pascu smjestila upravo u prostor bivšeg ureda HŽ Carga, tik uz prvi peron Zapadnog kolodvora. Izložbom Čekaonica, otvorenom 24. listopada 2025., završava ovogodišnje izdanje programa Privremeni izložbeni prostori kao njegov posljednji projekt. Tema izložbe – čekanje, taj svakodnevni zastoj u vremenu – iznimno je snažno artikulirana u prostoru bivšeg ureda HŽ Carga, mjestu nekoć vezanom uz kretanje, odlaske i dolaske, koje postaje prirodni produžetak ideje izložbe. Intervencijom u pomalo zaboravljen i neiskorišten dio urbane infrastrukture, obilježen prolaznošću i ritmovima kretanja, izložba dobiva novu slojevitost. Umjesto da izgledaju namješteno, radovi se doimaju kao da ih je sam prostor iznjedrio.

Serija radova nastala je iz umjetničina dugotrajnog promatranja ljudi koji čekaju, putnika u prolazu, onih koji zastaju između dvije točke, koji „ubijaju vrijeme“ cigaretom, pogledom prema satu ili kratkim skretanjem pogleda u ekran telefona. Pascu bilježi te kratke, gotovo neprimjetne geste kojima ljudi ispunjavaju vrijeme, pretvarajući ih u vizualne zapise koji ujedno djeluju dokumentarno i univerzalno. Na likovima se iščitavaju nemir, dosada i pomirenje s činjenicom da čekanje jednostavno traje. Lica i tijela figura istodobno zadržavaju čvrstoću i krhkost, krećući se između dokumentarnog dojma i gotovo nestvarne prisutnosti. Kao medij, umjetnica odabire pleksiglas. Riječ je o prozirnom i refleksivnom materijalu, koji priziva staklene površine čekaonica, prozora vlakova i kolodvorskih prostorija. Na njemu se, kao i u stvarnom prostoru, miješaju odrazi, svjetlost i prolazne siluete. Boja, sprej i uljana pastela dodatno naglašavaju slojevitost prikaza, omogućujući da se radovi mijenjaju ovisno o kutu promatranja i intenzitetu osvjetljenja. Budući da se boja na pleksiglasu zadržava na površini, vidljivi su slojevi poteza, a prisutnost reklama koje se povremeno zrcale u radovima podsjeća na stalnu, neumornu komercijalnu buku suvremenog života, onu koja prodire čak i u prostore prividne tišine.

Izložba Luise Pascu uspijeva spojiti specifičan ambijent nekonvencionalnog prostora s univerzalnim iskustvom svakodnevice. Čekaonica postaje simboličan prostor između mjesta u kojemu se vrijeme rasteže, misli djeluju privremeno, a tijela zauzimaju poze koje odražavaju i nesigurnost i kratkotrajnu stabilnost. U tom međuprostoru aktivirana je i uloga promatrača, koji više nije samo gledatelj, već sudionik čije se vlastito iskustvo čekanja integrira u interpretaciju radova. Upravo u tom kontekstu izložba stvara kritički prostor koji ne redefinira temu čekanja, nego je pažljivo postavlja u odnos s kolodvorom. Pleksiglas, svojim refleksivnim i svjetlosno osjetljivim svojstvima, multiplicira geste, odraze i pozadinske detalje, oblikujući slojevitu atmosferu u kojoj obični trenuci čekanja otkrivaju neočekivanu dubinu značenja. Kolektivno postavljeni radovi funkcioniraju kao niz fragmenata koji se međusobno nadopunjuju. Jedan rad bilježi gestu, drugi njezin odraz, treći dodaje diskretni društveni komentar kroz prolazne reklame. Tako se stvara vizualni mozaik koji ocrtava kolektivnu psihologiju čekanja. Takva dinamika posebno se oslanja na prostor kolodvora, čiji se ritmovi kretanja, svjetlosne promjene i prolaznici upisuju u radove i mijenjaju njihovu percepciju iz trenutka u trenutak. Da je izložba smještena u „bijeloj kocki“ galerijskog prostora, formalno bi bila jasnija, ali bi izgubila dio atmosfere i dinamičnosti koje proistječu iz živog kolodvorskog okruženja. Izložbeni prostor omogućuje promatraču empatijsko čitanje sitnih gesto-priča i ujedno ga potiče na osvještavanje vlastitog odnosa prema vremenu.

U konačnici, Čekaonica otvara pitanja o ritmovima suvremenog života i o našim odnosima prema vremenu koje pokušavamo „savladati“ ili ispuniti. Aktualnost teme, u kombinaciji s pažljivo promišljenim smještanjem izložbe u specifičan urbani kontekst, čini ovaj projekt snažnim zaključkom ovogodišnjeg programa koji propituje granice izložbenog prostora. Pascu pokazuje kako se upravo u trenucima prividne praznine otkriva gustoća značenja te da se u iskustvu čekanja možda najjasnije zrcali suvremeni način življenja.