Prostor Kuće arhitekture Oris bit će do 11. travnja obilježen različitim životnim pričama ljudi s područja Južne Amerike. Nepovratni trenutci svake pojedine priče zabilježeni su fotoaparatom sociologinje Rašeljke Krnić, a rezultat su njena devetomjesečnog putovanja duž kontinenta. Fotografirajući i portretirajući obične ljude omogućuje promatraču da zaboravi na geografsku distancu i usredotoči se na odgonetavanje svake individualne enigme. Odabir fotografije odličan je izbor medija, upravo zbog zarobljavanja trenutaka u vremenu koji omogućuje prijenos dubokih emocija.
Ulaskom u prostor Orisa ulazimo u svijet crno-bijele fotografije, čiji se međusobni kontrast analogno poistovjećuje sa životom i smrti. Kontrast života i smrti naglašava se time što je na fotografijama uhvaćena sjena pojedinih likova i predmeta koja se suprotstavlja svijetloj pozadini. Navedenu tematiku prati trideset izloženih fotografija, a raspoređene su duž zidova galerije koji na pojedinim mjestima formiraju manje prostore s dva ili tri izloška. Ulazak u te male prostore naglašava pristupanje u različite malene univerzume. Radovi su naslovljeni imenom mjesta gdje su fotografirani što omogućuje stvaranje slobodnih interpretacija i asocijacija koje su zasigurno drugačije svakome od nas.
Foto (ljubaznošću Oris Kuće Arhitekture)
Fotografijom iz Ensenada u Hondurasu dominira velika mreža koju na plaži plete starac. Ta tema dozvoljava više tumačenja. Starac svojom radnjom simbolizira neprestanu borbu za život u kojoj ratuje s prirodom. U prošlosti je ovisio o davanjima i oduzimanjima prirode, a postavlja se pitanje krajnjeg ishoda te borbe. Izrađuje mrežu, oruđe bez kojeg za njega nema života, a pletenje se čini kao posao bez kraja s obzirom na veličinu mreže. Njegova je glava pognuta kako ne bi izgubio fokus, a predanost poslu nije prekinuo ni objektiv. Osjeća se nazočnosti smrti koja dolazi po protagonista fotografije, a sa sobom će odnijeti pokrete njegovih prstiju, spretnost ruku i oštrinu oka te će ostati samo priroda. Snaga prirode prisutna je i na fotografiji žene koja korača plićakom plaže Triunfa de la Cruza u Hondurasu. Priroda je u ovome trenutku blaga i stvara lagane valove, no pitanje je vremena kada će ista sudbina zadesiti i ovu ženu. Nakon što život pronađe svoj nastavak – smrt, u našem svijetu preostaje priroda čija se snaga prikriva, ali ne jenjava. Također su fotografirane radnje koje priroda od ljudi zahtjeva: iskorištavanje krzna, plovidba rijekom, prodaju uzgojenih proizvoda na ulici, oskudica koju može uzrokovati i slično.
Foto Rašeljka Krnić
Autorica se uz „žanr“ scene odlučuje i za stvaranje niza zanimljivih portreta iz Bolivije, Hondurasa i Kolumbije. Uglavnom se radi o mladim ljudima i djeci, čije crte lica najčešće odaju zabrinutost i ozbiljnost. U njihovim prikazima nedostaje djetinje razigranosti i bezbrižnosti što ponovno povezujemo sa samim naslovom izložbe. Blizina drugog bića također nije toga lišena. O tome nam možda najbolje svjedoči fotografija iz San Cristobala de las Casasa u Meksiku koja prikazuje bračni par oslonjen na ogradu balkona. Žena rukom obujmljuje muškarčevo lice, a svaka je glava okrenuta u svom smjeru. Podupirući jedan drugoga, stoje na balkonu, dok je oko i iza njih obično ništavilo utjelovljeno u bijeloj i crnoj boji. Ono što privlači pažnju zamišljenost je njihovih pogleda koji ukazuju na zabrinutost, koju dodatno naglašava pozadina.
Rašeljka Krnić „zamrzava“ trenutke koji joj se nađu na putu, a saveznici su joj u tome već spomenuti svjetlost i sjena. Često su prisutne sjene koje zamračuju i na taj način naglašavaju radnju ili osobu. Možemo ih pratiti kod prikaza starice iz Guanjuatoa u Meksiku gdje sjena zamračuje njen lik, gestu prošenja, jedan dio zida i poda. Bijeli zid ovdje je poslužio za stvaranje kontrasta. Time se dodatno naglašava ispružena, lagano svinuta ruka prema prolaznicima koji se ne nalaze u kadru. Naglašava li se na taj način samoća života i/ili samoća smrti? Ovo se pitanje ne nameće samo na spomenutom primjeru, već takve tendencije možemo pratiti na velikom broju fotografija. Uz spomenute prikaze, u Orisu se nalaze i druge živopisne fotografije nastale na ulici. Prikazuju njen pulsirajući ritam ili osamljenost koju prepoznajemo u melankoličnim, odusutnim pogledima, a ponekad nailazimo i na suprotstavljanje toga dvoje.
O autorici: (preuzeto iz kataloga izložbe)
Rođena je 1980. u Splitu gdje je završila osnovnu školu i Opću gimnaziju Marko Marulić. U Zagrebu je 1998. upisala studij sociologije na Filozofskom fakultetu i diplomirala 2004. Od 2006. zaposlena je na Institutu društvenih znanosti „Ivo Pilar“ gdje je 2013. stekla zvanje znanstvene suradnice. Doktorirala je 2012. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu pri odsjeku za sociologiju. Sudjelovala je na više međunarodnih znanstvenih skupova, objavila nekoliko samostalnih znanstvenih radova i knjigu u koautorstvu. Njeni istraživački interesi pokrivaju područje sociologije kulture i sociologije umjetnosti. U slobodno vrijeme putuje i fotografira.
