‘Jednostavnost i ekspresivnost’ mogao bi slobodno biti drugi naziv za izložbu Ante Starčevića koja se trenutno može razgledati u Studiju Moderne galerije Josip Račić.
Ovaj svestrani umjetnik koji se u literaturi spominje nešto rjeđe nego neki drugi hrvatski kipari 20. stoljeća ostavio je iza sebe bogat kiparski opus, a na izložbi su predstavljena djela nastala između 1952. i 1967. godine. U tome razdoblju nastao je manje poznati segment njegova stvaralaštva – skulpture u drvu.
Starčević je kiparsko umijeće formirao pod utjecajem Frane Kršinića, Vanje Radauša i Antuna Augustinčića od kojih preuzima figurativne postulate i ekspresivnost. Unatoč jakom utjecaju nekih od najvažnijih kipara tadašnjice, pronašao je vlastiti način izražavanja i tako nastaju skulpture koje su jednostavne i skromne, ali ih obilježava snažan ekspresivni izraz.
Na izložbi možemo vidjeti skulpture u drvu različite tematike – od ljudskog tijela, portreta i animalistike do veduta i pejzaža. Unatoč raznolikosti tema, sve ih spaja sličan način obrade drveta. Na izloženim skulpturama može se uočiti da umjetnik njeguje dva moguća načina obrade drva – ili s potpuno uglačanom i poliranom površina ili sa suočavanjem različitih rustično obrađenih površina.
Skulpture su izložene u dvije prostorije, a s obzirom na to da sve nastaju unutar 15 godina grupirane su uglavnom prema temi koju prikazuju. U prvoj su prostoriji izložene skulpture inspirirane ljudskim tijelom, dok su u drugoj prostoriji pejzaži i jedina bista Marije Starčević. Radovi nisu grupirani prema obradi površine, već se međusobno sučeljavaju kako bi se naglasila razlika u teksturi površina. Nekoliko skulptura smješteno je u lažne niše u zidu kako bi se dobilo više mjesta u izložbenom prostoru, a takav način smještaja zapravo može prizvati neka ranija razdoblja u kojima su skulpture i bile rađene upravo za niše.
Za skulpture ljudskog tijela i portreta karakteristična je obrada samo prednje strane skulpture i to najčešće prilično plošno. Gotovo sve ljudske skulpture poprilično su tanke i da su postavljene na zidu, umjesto u prostoru, jednako bi tako mogle proći i kao reljefi. Ipak, ističe se i nekoliko skulptura koje su napravljene iz jednoga komada drveta, te su samim time zatvorene i prilično masivne.
Pri oblikovanju ljudskih likova Starčević se ne trudi istaknuti detalje svakog od njih, već samo s nekoliko ureza daje ključne obrise lica. Unatoč tome, lica skulptura izrazito su ekspresivna i s njih se vrlo jasno mogu iščitati različita emocionalna stanja. Lica su uglavnom u grču i djeluju potišteno i zabrinuto te određenim obilježjima podsjećaju na kiparski izraz Vanje Radauša. U kontekstu ovoga treba istaknuti bistu Marije Starčević na kojoj umjetnik naglašava svaki detalj njene fizionomije, ali joj ne pridaje dublju ekspresivnost lica, što i nije neobično ako uzmemo u obzir da se prije svega radi o portretu.
Pri obradi tijela umjetnik naglašava samo dijelove fizionomije koji su mu ključni upravo za taj lik – tako skulptura trudnice ima izražene grudi i trbuh, a skulptura veslačice naglašene ruke. Na taj način posjetitelji već pri prvom pogledu na skulpturu raspoznaju o čemu se točno radi.
Na izložbi je predstavljeno i nekoliko pejzaža u drvu koji su uistinu zanimljivi jer se nemamo prilike često susresti sa takvim formama. Radi se o reljefima na kojima umjetnik sučeljava različite teksture i boje drva kako bi dočarao prirodu. Na prvi pogled posjetiteljima zasigurno nije jasno da se radi o pejzažima, no nakon čitanja legende već polako uviđaju prikazani jesenski krajolik.
Izložba je medijski loše popraćena što je zasigurno šteta jer rijetko imamo priliku vidjeti ciklus skulptura u drvu, a ovaj izloženi još k tome svjedoči o kiparskoj svježini i inovativnosti Ante Starčevića. On se drvu nakon 1967. godine nije vraćao te ga je tek pred sam kraj života ponovno pokušao obrađivati, no zbog starosti više nije mogao. To je šteta jer bilo bi zanimljivo vidjeti koliko toga bi se u pedesetak godina promijenilo u njegovom pristupu drvu.
Izloženih skulptura je malo, tek osamnaest, no svaka od njih svojom jakom ekspresijom posjetiteljima priča drugu priču te zasigurno nikoga ne ostavljaju ravnodušnim.
Izložba je otvorena do 23. listopada 2016. godine.
Ante Starčević počeo je modelirati već kao pučkoškolac na zagrebačkoj periferiji – Peščenici. Prve poduke prima na tečaju kiparstva Ante Despota kada u okviru KUD-a “Ognjen Prica” prvi put izlaže svoje radove 1949. godine u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. Godine 1952. upisuje Arhitektonski fakultet u Zagrebu, ali iste godine polaže i prijemni ispit na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Tijekom studija njegovu darovitost zapažaju profesori F. Kršinić, V. Radauš, G. Antunac i A. Augustinčić, pa kao student dobiva nagrade ALU-a te nagradu za diplomski rad 1957. godine. Od tada pa sve do svoje smrti 2007. godine djeluje kao samostalni umjetnik baveći se kiparstvom, medaljarstvom, slikarstvom i grafikom izvodeći vitraje, mozaike i freske. Sudjelovao je na više od 200 skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu te je priredio i 14 samostalnih nastupa. Jedan je od začetnika i osnivača grupe 15 mladih – Staza (1959./60.), Ličkog likovnog anala (1966.) i LIKUM-a. Bio je član HDLU-a od 1956. i medaljerske sekcije pri Gliptoteci HAZU. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja od kojih je najznačajniji Orden Reda Danice hrvatske RH. Uz likovno stvaralaštvo pisao je i memoarsku prozu te pjesme i eseje koje je najčešće objavljivao u časopisu Marulić.
Fotografije:Ana Svalina
