Virtualna galerija Akademija (VGA) platforma je stvorena od studenata za studente s ciljem dematerijalizacije studentskog kreativnog stvaralaštva te umrežavanja budućih likovnjaka i kustosa. Četvrto izdanje izložbe, koje priprema tim ovoga projekta, u četiri velika grada: Zagreb (Galerija LEXART), Rijeka (Galerija SKC), Osijek (Galerija Knifer) i Splitu (Galerija Kocka), možete pogledati još danas. U nastavku pročitajte posljednje tekstove o mladim autorima koji su, kao i proteklih godina, bili vrlo kreativni i pronicljivi.

Kristijan Popović – Derišta

“Ne pij toliko kave, narast će ti rep; u laži su kratke noge; ako radiš grimase, lice će ti tako ostati zauvijek; ne kopaj nos, nećeš naći blago...“ upravo su riječi koje Kristijan Popović, student kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u radu Derišta nastoji oživjeti. Tri skulpture u poliesterskoj smoli deformirale su se zbog pokušaja bijega od roditeljskih upozorenja i tradicionalnih metoda zastrašivanja koje većina nas danas prepoznaje i od njih zazire. Popović stvara svijet ispunjen figurama izobličenih vlastitim neposluhom te nam pokazuje što se događa kada skrenemo s pravoga puta kojega su utabali naši roditelji.

Borna Ivanuša – I didn’t know how to name this

Na djetinjstvo se osvrće i Borna Ivanuša u radu Jebote Školica. Autor na starom tepihu iz vlastite sobe oslikava svima nam poznatu igru, čime reupotrebljava predmet koji je davno izgubio svoju prvotnu namjenu dajući mu novu svrhu, pritom oživljujući vlastite izgubljene i zaboravljene misli koje usmjerava k novom cilju. Upravo je pronalazak cilja glavna misao vodilja ovoga rada, a kada do njega napokon i stiže, postavlja se pitanje “I kaj sad?”. Sâm rad dio je serije I didn’t know how to name this, unutar kojega autor nastoji odgovoriti na pitanja o vlastitome djetinjstvu i igrom izliječiti zaostale traume.

Nataša Takač – Migrena Aura

Nataša Takač u seriji radova Migrena Aura nastoji gledateljima vizualno predočiti migrenski napadaj. Autorica je takva stanja intenzivno proživljavala kroz djetinjstvo te se na ovaj način trudi suočiti s proživljenim psihofizičkim traumama. Kako i sâma tvrdi, sve započinje slijepim mrljama, nakon čega slijede trnci, nemogućnost govora i kretanja, intenzivna glavobolja te naposljetku nužni san. Čitav taj proces odlučuje prikazati nizom portreta i iskustvima koje je doživljavala tijekom napadaja, a poseban naglasak stavlja upravo na slijepe mrlje, budući da one imaju najveći utjecaj na psihu, najavljujući teže psihofizičko stanje. Serija se može svesti na jednu riječ - deformacija. Deformacija svijesti i realnosti, za koju nije sigurna kada će i hoće li uopće stati. Prigodno, slijepim otiscima, laviranim tušem i grafičkim otiscima u kombiniranim tehnikama materijalizira strah, anksioznost i neizvjesnost koja se godinama razvijala.

Petar Vranjković - untitled (what if a black hole isn't actually black but pink inside?)

Petar Vranjković predstavlja jedan isječak rada untitled (what if a black hole isn't actually black but pink inside?). Autor istražuje kako osoba može proizvesti crnu rupu i u istraživanje kreće postavljanjem navedenoga pitanja. Ubrzo, metodom automatskog pisanja i bilježenjem vlastite struje svijesti dolazi do sasvim novih, nekoherentnih misli, usmjerenih k upoznavanju vlastitoga bića, ideja koje pokreću svijet i kaosa kojega nalazi svuda oko sebe. U tekstu koji nalikuje na dnevnički zapis postavlja važna pitanja o društvenim promjenama, snazi duha, manifestiranju te naposljetku o svemu i o ničemu. O praznini. Rad u suštini predstavlja samoga umjetnika, te u skladu s tim nije, niti će ikada biti predstavljen u njegovoj cjelini.

Antun Sekulić – Profil (1-16)

Antun Sekulić, postneokonceptualni umjetnik koji u slobodno vrijeme studira kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, javnosti predstavlja rad Profil (1-16). Radu je prethodilo ukidanje njegova profila na Tinderu te sustavno sociološko istraživanje putem društvenih mreža. U Profilu (1-16) bavi se važnim problemima suvremenoga života - otuđenjem, disocijacijom, usamljenošću i ljubavi te svojim radom nastoji ući u najskrivenije kutke vlastite psihe koju otkriva kroz komunikaciju s društvom i svijetom oko sebe. Autor propituje granice društvenog i umjetničkog ukusa u skladu s tektonskim promjenama u društvu i nestabilnosti vremena unutar kojega živi i stvara. Za kraj, u moru velikih i metafizičkih ideja, Sekulić nam ostavlja vlastitu misao: “I onak… da… ja to ne bi nikad ovak napiso”.

Lana Udovičić

Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Laura Stojskoski – Bez naziva

Tanka je granica između zaborava i aktualnosti. Tu spomenutu činjenicu možemo uočiti na primjeru rada Bez naziva, studentice diplomskog studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, Laure Stojkoski. Tapiserija nepoznatog porijekla koja prikazuje žene obično viđene u zemljama Bliskog istoka, postaje još misterioznija dodatkom zaštitnog znaka nogometnog kluba Dinamo. Jasno je da je zadnja, a možda i posljednja destinacija tepiha trebao biti Hrelić – svojevrsno groblje zaboravljenih uspomena – no Laura Stojkoski ga spašava i prenamjenjuje. Usklađivanjem novih Dinamovih znački s plavim i crvenim velovima žena te potaknuta djelom Otona Ivekovića Dolazak Hrvata, stvara novu legendu jedne skupine orijentalnih istomišljenika unutar lokalne zajednice - GNK Dinamo.

Lana Zubović –  Četiri jahača apokalipse

Četiri konja koji trče unedogled bez svojih jahača, na prvi pogled nemaju određenu destinaciju, međutim studentica Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, Lana Zubović, tumačenjem biblijske priče iz Otkrivenja u svome radu Četiri jahača apokalipse, pokazuje upravo suprotno.  Prvo što će pokoji pojedinac možda uočiti prije samog sadržaja jest dojmljiva veličina – dok tako sitni i sami stojimo pred slikom osjećat ćemo se malima i nevažnima. Vanjski vizual, poput memento morija, u nama budi mnoge podsvjesne i zaboravljene emocije – tmurne nijanse sivih boja i crne u kombinaciji s likovnim rukopisom umjetnice koji prikazuje nama poznata živa bića u stanju raspadanja, potiču nas na dublja razmišljanja o postojanju, smrtnosti, reinkarnaciji te raznim tabuima koji dolaze uz navedene teme opčinjavajući ljudsku rasu stoljećima.

Lara Kraš – Štakori u ruševinama

Glodavac jest sisavac, kao i čovjek. Čovjekov najbolji prijatelj ponekad može biti hrčak, miš ili čak u nekim slučajevima – štakor. Usprkos brojnim pokušajima pozitivnog prikazivanja i reklamiranja tih malih dlakavih četveronožaca u filmovima poput Pusti vodu da miševi odu i Ratatouille, u ljudskome društvu i dalje žive u strahu, stradavaju i podliježu negativnoj reputaciji. Nazivamo ih nametnicima i štetočinama jer se hrane upravo našim ostacima – jedu to što i mi jedemo, otpad koji stvaramo vlastitim djelovanjem koji je nekoć bio ugodan oku. Lara Kraš, studentica Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu u radu  Štakori u ruševinama ironizira odnos čovjeka i štakora – ovjekovječivanjem štakora u malom staklenom sarkofagu punjenom formalinom, dok su čovjekov daljnji opstanak i održivost tijela upitni u uvjetima gdje tkivo trune pod utjecajem vremena i smrtnosti.

Ana Pintarić – Nomadi

Volimo govoriti kako je svijet mali – iako je stvarnost doista suprotna. Na našemu planetu trenutno živi 7.92 milijardi ljudi, rođeni u različitim uvjetima, vremenu, okolnostima te s vlastitim snovima i ciljevima za budućnost. Prikazivanjem pripadnika različitih vjera, zemalja, poslovnih zanimanja i fizičkog izgleda, studentica preddiplomskog studija Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, Ana Pintarić, stavlja naglasak na pokret, tranzit i tempo tijela te polazak i krajnju destinaciju aktera u svojem umjetničkom radu pod nazivom Nomadi. Tko su ti nomadi prikazani ugljenom na papiru? Vojnici koji se kreću od jednog do drugog fronta, izbjeglice koje putuju iz Sirije u Tursku, manekenke koje koračaju od zapozorja do piste… I sam promatrač možda se u nekom budućem trenu može naći u takvim situacijama, koračajući istim putevima i tražeći svoj cilj, podsvjesno, ne primjećujući suputnike.

Gabriela Ilić – Nedjelja

Medij fotografije je u 21. stoljeću postao jedan od najosobnijih i najprivatnijih ne samo za umjetnike već i za ostatak svijeta – omogućuje nam da zadržavamo i oživljavamo uspomene u bilo kojem trenutku, bilo to mobitelom ili fotoaparatom. Gabriela Ilić, studentica Akademije likovnih umjetnosti u Osijeku, igrom slučaja, primijetila je da unazad nekoliko godina svaki tjedan u nedjelju na isti način provodi dan – posjećujući obitelj i prijatelje koje je nekoć viđala svaki dan u svome rodnome naselju. Inspirirana svakodnevnom scenom života, nečime što se iznova ponavlja svaku nedjelju, odlučila ju je zabilježiti u radu pod nazivom Nedjelja. Kronološki u 12 fotografija prikazuje kakve osjećaje i kakvog je raspoloženja bila dok je uslikala određene prizore – dakle, svoju vlastitu ličnost u obliku svojevrsnog mozaika fotografija ljudskog sjećanja. Repetitivne scene nečije svakodnevnice koje možda inače ne bi bile shvaćene posebnima ili vrijednim subjektom fotografije, baš zato što su uobičajene, uzima i preoblikuje u nostalgične prizore tuđeg života, koji je u jednu ruku toliko stran i nepoznat, a u drugu ruku bliži i intimniji nego ijedna fotografija ulica inozemnih velegradova ili egzotičnih destinacija. 

Franka Puharić

Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu