Još danas možete pogledati radove mladih umjetnika u sklopu projekta VGA03. Izlažu se radovi studenata umjetničkih akademija iz četiri grada – Osijeka, Rijeke, Splita i Zagreba. Galerija Siva, Galerija Kluba Kocka, Galerija Knifer te Galerija SKC na tjedan dana su se udružile i otvorile mjesto studentskoj likovnoj sceni. Naše novinarke približile su nas radovima umjetnika Borne Ivanuša, Laure Stojkoski, Marlen Ban, Sande Črnelč te Anđele Jokić, Luke Jukića i Marine Popović. Ono što se prožima kroz sve radove jest svojevrsno autoportretiranje eksperimentiranjem s različitim tehnikama kako bi se prikazao unutarnji emocionalni svijet.
U nastavku pročitajte što su o radovima spomenutih umjetnika napisale Sonja Bakota i Marta Ćurković.

Granica, odvojenost i napetost samo su neki od pojmova koje bismo mogli povezati uz videoperformans Sande Črnelč naziva Experiment on How Much a Paper Can Take / On How Much Damage a Brick Can Make. Tim performansom Sanda preispituje postupak pridavanja značenja određenu predmetu. Rižin papir, koji umjetnica primjenjuje kao podlogu za bačenu ciglu, referenca je na njezin boravak u Kini, a cigla je ono što prodire, raskida, uništava ili jednostavno upire svom svojom težinom. Provođenjem opetovanih eksperimenata fokus se stavlja na specifična svojstva materijala u pitanju, njihovu otpornost, izdržljivost, različitost u gustoći i krhkosti, a performans podsjeća i na igru kamen-škare-papir. Niz takvih radnji umjetnica povezuje s bihevioralnom psihologijom odnosno potrebom konstruiranja imaginarnih pregrada te još većom potrebom njihova uništenja. Promatraču se gotovo nužno prenosi osjećaj nelagode, nesigurnosti, bojazni od raspada ili pak iščekivanje nadolazećega: hoće li cigla probiti barijeru ili će papir uspješno izdržati teret?

Borna Ivanuša pronađene predmete, ponekad s vlastitim intervencijama i uz dozu (crnoga) humora, pretvara u provokativne ready-madeove, koji najčešće tematiziraju sukob onoga djetinjeg, nevinog i naivnog sa seksualnosti i nagonima koji vriju u adolescentima. Izgrebeni prometni znak sa strelicom usmjerenom prema dolje prvi je dio instalacije Show me yours and I’ll show you mine. Znak popraćen nazivom djela aludira na ono što se nalazi dolje, na skrivene i intimne dijelove, a izgrebenost metalne površine naglašava trošnost predmeta. Smisao rada ostaje nepotpun bez ružičastih dječjih kolica koja je umjetnik ukrasio predimenzioniranom kaširanom glavom psećega junaka iz američke horor-humoristične crtane serije Courage the Cowardly Dog. Lik bojažljivoga ružičastoga bigla ponizno i u strahu gleda prema gore, prema strelici, koja svojim sugestivnim položajem u prostoru pokazuje na otvorena usta dječjih kolica.

U mediju instalacije Domaća zadaća Laure Stojkoski opomena je pisanim slovima kredom ispisana na imitaciji stare, zelene školske ploče. Kao studentica nastavničkoga smjera Laura dobro razumije značenje koju kratica DZ ima kako za nastavnike tako i za djecu. „Nisi napisala DZ“ poruka je koja bi, popraćena nedovoljnom ocjenom (1), u svakome đaku izazvala osjećaj posramljenosti i nelagode pred ostatkom razreda. Posebna je pak priča i domaća zadaća iz Likovne kulture, koja ne može biti posve objektivno vrednovana jer se radi o radovima kojima učenici izražavaju subjektivni doživljaj zadane teme. Laura svojim radom želi naglasiti činjenicu kako je javno prozivanje pogrešan način postupanja s učenicima zato što nitko ne zaslužuje takav tretman, ali ni ocjenjivanje na subjektivnim temeljima.

Marlen Ban u svojim se konceptualnim umjetničkim knjigama Čudne naslikane oči i Antibiografija koristi tekstom kao primarnim medijem. U svoje bilježnice lijepi isječke s riječima, frazama i programskim izjavama koje progovaraju o općedruštvenim i političkim problemima poput rodne ravnopravnosti ili uloge Crkve, ali i o intimnome i individualnome. Navedene tematske sklopove umjetnica pronalazi u tiskovnome, masovnome mediju časopisâ koji se bave društvenom anarhijom (Ispod pločnika) te književnom teorijom i umjetnosti (Libra libera). Uz fizičke predmete Marlen izlaže i videosnimke okretanja stranica svojih bilježnica, čime pretežno socijalno angažirani rad dobiva na ujednačenu ritmu videoinstalacije.

SONJA BAKOTA

S krilaticom da je čovjek rob vlastitih navika i učestalih obrazaca razmišljanja hvata se Luka Jukić u radu Još danas ovako, pa od sutra isto tako ukoštac. Dvostranim autoportretom Luka prikazuje unutrašnji emocionalni svijet koji se temelji na binarnim opozicijama, tuzi i sreći, čije spektre svatko svakodnevno proživljava. Modeliran u glini, a potom ukalupljen gipsom, rad je naposljetku lijevan u poliestersku smolu koju je umjetnik brusio i bojao u plavo. Kroz otvor skulpture provlače se tračnice koje su spojene u krug. Na njima se kreće vlak, čiji su vagoni natovareni porocima i traumama; malenim skulpturama također izvedenima u poliesterskoj smoli. Treba li se nadati da će vlak jednoga dana skrenuti s tračnica i osloboditi pojedinca vožnje istim tunelom bez naznake promjene ili naći utjehu u neizbježnoj cirkularnosti životnoga iskustva?

Anđela Jokić u ženskome se portretu naziva Alla pop art asocira na glavnoga predstavnika pop-art-pokreta Andyja Warhola i njegov poznati rad Marilyn Monroe. Ovaj kvadriptih ponavlja motiv lica Anđeline kolegice u poluprofilu, rađena na temelju fotografije koja je programski obrađena. Umjetnica je naslikala desetak portreta koje je zatim prebacila na platno uzimajući papir obilježen siluetom, koji je kao šablona poslužio za djelomično ostvarenje ponavljajućih motiva. Širok spektar žarkih boja poput plave, žute, ljubičaste i zelene nanesenih čisto i bez tonskih prijelaza u kontrastu su s intenzivnom crnom, kojom se umjetnica prvenstveno koristila za oblikovanje kose, koja uokviruje lice i prebacuje fokus u središte motiva. Uz eksperimentiranje s različitim tehnikama i kombinacijom raznih boja Anđela je umjesto kritike veličanja slavnih osoba odlučila prebaciti fokus na ono najvažnije – bliske ljude koji nas neposredno okružuju.

U radu Bez naziva #3 Splićanka Marina Popović istražuje fotografski i slikarski medij u seriji od devet slika izrađenih u tehnici ulja na platnu. Birajući fotografije iz obiteljskih albuma i fotografije bliskih prijatelja, Marina ih nanovo fotografira, mijenjajući pritom fokus kako bi dobila različite nijanse oštrine. Na temelju dobivenoga stvara monokromatske portrete koji odišu nostalgijom. Prikazani pojedinci stvaraju novu cjelinu od fragmenata postavljenih u raznolike kadrove, evocirajući pritom prirodu ljudske memorije i sjećanja; ono s vremenom nestaje, mijenja svoj oblik i vjerodostojnost te gubi na jasnoći. Svaki trenutak odlazi u nepovrat, svako sjećanje blijedi, no u tome ima neke nježne ljepote i krhkosti koja upravo isijava iz blagih portreta umjetnice. Enigmatičan naziv rada šarmantno ukazuje na činjenicu da on nije ni važan jer će nam ionako – poput lica ovih portreta – nakon nekoga vremena polako početi iščezavati iz sjećanja.

MARTA ĆURKOVIĆ