Pozivamo vas na otvorenje izložbe nagrađenih radova DA! festivala koje će se održati 30. svibnja u prostoru galerije LexArt na adresi Frankopanska 22-24. Izložba traje do 12. lipnja, a možete ju posjetiti svakim radnim danom i subotom od 13:00 do 18:00 h. Podijeljena je u nekoliko kategorija, a krase ju djela autora poput Sande Črnelč, Minje Mitrović, Josipe Henizelman, Sare Gregurić, Maje Sokić, Anamarije Tonžetić te Andreje Baran.
LIKOVNE UMJETNOSTI
SANDA ČRNELČ – Nulta točka
Nulta točka naziv je djela Sande Črnelč, studentice 2. godine diplomskog studija nastavničkog odsjeka Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, ovogodišnje glavne urednice časopisa studenata ALU pod nazivom Skica, kojemu je je stručni žiri DA! festivala 2022. godine dodijelio prvo mjesto u kategoriji likovnih umjetnosti. Svestrana umjetnica koristi se riječima jednako vješto kao i likovnim sredstvima izražavanja u što se možete i sami uvjeriti ukoliko pročitate njen završni rad iz 2019. godine. Rad ove mlade umjetnice nastao je u sklopu projekta nulta t0čka: IDEALNO MJESTO (Grožnjan, 2021.) kojemu je polazište bilo odgovoriti na pitanje Može li umjetnički rad istovremeno predstavljati neko opće mjesto, ali i postojati kao mjesto samo za sebe? Svodeći forme i prostore na nulte točke njihova postojanja, Sanda je pokušala odgovoriti na ovo pitanje. Prvo je bilježila i arhivirala zatečeno stanje građevina u prostoru medijem crno-bijele fotografije, a potom ih je dekonstruirala naknadno na fotografiju intervenirajući bijelim crtama različitih debljina. Tim crtama cilj je, ovisno o kutu gledanja, stvoriti u oku promatrača svojevrsnu distorziju podsjećajući ga na postojanje stvarne i imaginarne, odnosno simboličke, vrijednost prostora koji je prikazan. Valja naglasiti kako su glavni motivi koje je Sanda fotografirala redom dotrajala razrušena zdanja u zapuštenom i napuštenom okolišu. Nultom točkom umjetnica želi pokazati promatraču kako čovjek radi sposobnosti stvaranja slika i uspomena o prostoru, ima urođenu potrebu za zamišljanjem prostora u kojima se osjeća zaštićeno i skriveno od vanjskih utjecaja. Upravo to mu omogućuje da se pravi slijepim pred činjenicom kako idealno mjesto ne postoji, nego da je riječ o fikciji koju (ne)svjesno gradi. „Kako bi svijest uopće iskusila fenomen, odnosno naslutila smisao bitka, ona mora transcendirati (negirati) svoj predmetni odnos prema predmetu…“, glasio je naputak egzistencijalista Jeana Paula Sartrea te je poslužio kao naputak umjetnici. Na temelju njega Sanda konstruira zamišljene i dekonstruira stvarne prostore kako bi nam osvijestila pospanost uma kojemu je u formama i prostorima (ali i ne samo u njima!) teško prepoznati željenu nultu točku, ono opće mjesto ili mjesto samo za sebe.
MINJA MITROVIĆ – Walkspace
Drugo mjesto u kategoriji likovnih umjetnosti DA!festivala 2022. godine pripalo je prostornoj instalaciji Walkspace umjetnice Minje Mitrović koja je 2021. godine upravo ovim djelom diplomirala na Odsjeku za grafiku Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku te u ožujku ove godine osvojila nagradu žirija projekta One su tu, povodom Dana žena održanog u Galeriji fotografije Meraja u Vinkovcima. Sedam prostornih instalacija (kao sedam dana u tjednu fotodokumentiranja) koje tvore Minjin prostor kretanja izrađene su od digitalnih fotografija intimnoga krajolika i arhitekture rodnoga grada Vukovara i njegove okolice u vrijeme lockdowna. Fotografije su postavljene na ljepenke te oblikovane prema linearnim crtežima kretanja zabilježenih na GPS mapama. Kako bi istaknula putanje itinerara koje je svakodnevno ponavljala, Minja je bridove svojih fotoobjekata naznačila linijama crvene boje. Upravo učestalo ponavljanje ruta navelo ju je na promišljanje o tome kako bi izgledale linije našeg svakodnevnog kretanja javnim prostorima kada bismo ih iscrtavali na mapi gradova kojima se krećemo. Bi li linije bile oštre i kratke ili oble i duge? Bi li ruta izgledala otvoreno ili zatvoreno? I što bi odgovori na ova pitanja govorili o našem osobnom doživljaju gradova i prostora oko nas, posebice u vremenu kada smo zbog pandemije koronavirusa bili prisiljeni biti zatvoreni. Umjetnica Walkspaceom odlučuje preispitati doživljaj javnog prostora kroz umjetničku praksu hodanja i mapiranja. Zašto baš tim praksama? Naime, mapiranjem se dokumentira prostor estetske akcije ili procesa. Mapama i kartama služimo se ne samo radi pomoći u navigaciji, nego ih možemo doživljavati kao artefakte koji neprestano omogućuju čitanje i angažiranje s poznatim. Isto tako, hodanje možemo shvatiti kao glavni način opažanja i življenja, kao kratkotrajnu i nevidljivu skulpturu koju možemo zamisliti da nastaje i nestaje svakim pokretom tijela, kao sredstvom preoblikovanja svijeta kojim se iscrtavaju mape, obilježavaju staze, uspostavljaju relacije te kao postupkom kojim se odražava i iznova osmišljava kultura u kojoj je taj postupak nastao. Walkspace je svojevrsna kombinacija Minjinih narativnih trodimenzionalnih umjetničkih karata kojima nastoji ispitati vlastite emocije spram mjesta kojima je privržena, ali i spram vlastita likovnog rada koji spaja umjetnost s drugim istraživačkim praksama.
JOSIPA HENIZELMAN – Jedno sjećanje
Prostorna instalacija Walkspace umjetnice Minje Mitrović u kategoriji likovnih umjetnosti DA!festivala 2022. godine drugo mjesto dijeli s djelom Jedno sjećanje studentice druge godine diplomskog studija vizualne umjetnosti na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku Josipe Henizelman. Riječ je o djelu koje je nastalo pod mentorstvom profesora Marija Čaušića, a tvore ga četiri uspravno postavljene crno-bijele grafike pravokutna oblika koje je potrebno promatrati kao jedan koherentan niz. Svakome imalo upoznatom s Josipinim likovnim stvaralaštvom jasno je kako se umjetnica ne libi okušati u raznim tehnikama – od cijanotipije (fotografskog procesa koji daje slike cijan plave boje, a koji je bio osobito popularan u inženjerskim krugovima do sredine 20. stoljeća) preko inkjet printinga, digitalne fotografije i eksperimentalnih filmova do grafika izrađenih tehnikom kolagrafije (procesa izrada grafika u kojemu se matrica za otiskivanja radi kolažiranjem predmeta različitih tekstura). Upravo je ona posljednja – kolagrafija – tehnika kojom se Josipa poslužila kako bi nam dočarala jedno svoje sjećanje. Koja se tema zapravo krije iza Josipinog Jednog sjećanja i zašto je baš tehnika kolagrafije vrlo simboličan izbor za njezinu reprezentaciju? Naime, Josipa je najveći dio djetinjstva provela u malenome mjestu smještenom na sjevernom dijelu Đakovštine. Studij ju je odveo u Osijek, no sjećanja na rodni kraj ostala su prisutna u njezinoj memoriji. Svjesna kako su sve rjeđi posjeti i bivanja ondje nagrizli sjećanje na krajolike koji su nekad činili svakodnevnicu njezina djetinjstva, Josipa ovim djelom odlučuje propitati intenzitet i postojanost vlastitih sjećanja na te, za nju nekoć važne, prostore. Umjetnica je svjesna kako je svako autobiografsko sjećanje zbroj naših vlastitih konstrukata, detalja mjesta i situacija u kojima smo se u trenutku nastajanja sjećanja zatekli, te kako ona tijekom vremena blijede, mijenjaju se, a poneka nestaju u potpunosti. Kako bi u fizičkom mediju to dočarala, Josipa svaku od svoje četiri grafike otiskuje istom matricom. Svakim novim otiskom matrica se sve više uništava, a svaki otisak upravo je zbog toga unikatan. Stoga možemo zaključiti kako prikazane apstraktne forme predstavljaju pejzaže iz Josipina djetinjstva koji su pak alegorija memorije kao jednog promjenjivog elementa u čijem se procesu gubi realan prikaz stvarnosti, ili kako bismo to vizualnom asocijacijom pojasnili: Dalijevi Camembert sirevi koji se tope na suncu.
FILM I FOTOGRAFIJA
SARA GRGURIĆ – U šumi
U kategoriji fotografije i filma na ovogodišnjem DA!festivalu prvo mjesto zauzeo je kratkometražni igrani film U šumi (2020.) studentice diplomskog studija režije igranog filma Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, Riječanke Sare Grgurić. Film koji je realiziran zajedničkim snagama redateljice Sare, producenta Mihaela Šandora, direktora fotografije Frane Pamića, mladih glumaca Lane Menige (Saša) i Josipa Ledine (Filip), pod mentorstvom profesora Zvonimira Jurića te uz potporu produkcijske kuće Antitalent, osvojio je brojne nagrade na filmskim festivalima diljem hrvatske i inozemstva (od Zlatnih kolica na Zagreb Film Festivalu do Nesta u San Sebastianu u Španjolskoj). U ovome sedamnaestominutnom filmu pozvani smo zaviriti u nekoliko isječaka iz života mladog ljubavnog para (Saše i Filipa) koji se zbog nekomunikacije i ignoriranja nataloženih problema, svakim kadrom ovjenčanim pitoresknim krajolicima Gorskog Kotara i pozadinskim mrmljanjem ministara zdravstva i vanjskih poslova, koji daju naputke za nošenje s koronakrizom, sve više udaljavaju jedno od drugoga na intimnoj razini. Nostalgičnom izgledu filma doprinosi tehnika snimanja na 16 mm filmskoj vrpci radi koje film neodoljivo podsjeća na estetiku francuskih novovalnih filmova 60-ih godina – osobito na filmove Ericha Rohmera, iako lišenih karakterističnih rohmerovskih dijaloga – ili pak vremenski nama bližemu filmu Skrivena ljubav (Call Me By Your Name, 2017.) talijanskog redatelja Luce Guadagnina s kojim U šumi dijeli ideju suptilnosti i atmosferičnosti te unutarnje proživljenosti emocija glavnih likova čija borba leži u nemogućnosti otvorenog izražavanja osjećaja. Ako smo imalo upoznati s procesom snimanja filmova analognom filmskom vrpcom onda smo svjesni izazova kojega su pred sebe postavili mladi filmaši predvođeni Sarom jer rad filmskom vrpcom iziskuje preciznost švicarskog sata svakoga kadra, discipliniranost Spartanca koja se očekuje od ekipe iza i ispred kamere te dozu svijesti o neizvjesnosti izgleda finalnog proizvoda nakon osvjetljavanja i kemijske obrade vrpce. Za kraj mogu reći kako od filma možete očekivati film tišine koja razara i proturječnih gesti koje su ponekad prenaglašene, a istovremeno toliko sputane.
MAJA SOKIĆ – Dijete cvijeća; ANAMARIJA TONŽETIĆ – Sjećanje na vječno ljeto; ANDREA BARAN – The Other Side
U kategoriji fotografije i filma ovogodišnjeg Da!festivala prvo mjesto s filmom U šumi, Sare Grgurić dijeli fotografija Dijete cvijeća Maje Sokić, studentice dizajna Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu. Maja se pretežno bavi izradom plakata, bannera i ilustracijom, a valja istaknuti kako se na DA!festivalu osim ovim nagrađenim radom, predstavila i dizajnom plakata za predstavu Pater familias nastalom u sklopu 13. revije dramskih tekstova studenata Odsjeka dramaturgije Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. Dijete cvijeća jedna je u nizu triju analognih crno-bijelih fotografija na kojoj umjetnica portretira i fotodokumentira svojega djeda u radnji berbe bazge želeći ovjekovječiti vječni mladenački duh jedne starije osobe. Druge dvije fotografije ovoga triptiha prikazuju djeda kako svira gitaru te kako stoji usred okućnice obrasle travom držeći visoki štap u rukama. Drugo mjesto u istoj kategoriji zauzeli su radovi studentice komparativne književnosti i povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu Anamarije Tonžetić te studentice Grafičkog fakulteta u Zagrebu Andree Baran. Anamarijino djelo pod nazivom Sjećanja na vječno ljeto serija je od devet crno-bijelih fotografija s prikazom djevojke koja poput riječne nimfe za vrijeme jednog vrućeg ljetnog dana okrijepu traži u jednoj od četiri karlovačke rijeke bježeći maštom u nove i uzbudljive pustolovine. Sjećanje na vječno ljeto stoga govori o odrastanju u malom gradu i igrama koje još uvijek smišljamo kako bi izbjegli monotoniju te o samoći kakva te može uhvatiti samo na mjestu koje nazivaš domom. Ova mlada Karlovčanka vrlo je angažirana u lokalnoj sredini u kojoj je i aktivna članica Kino kluba, a kako ovim tako i drugim svojim fotografskim radovima (primjerice fotografijom Prvi pogled nastalom u sklopu projekta Grad na drugi pogled) svoj rodni grad i njegovu ljepotu prirode koristi kao izvor inspiracije i okosnicu za stvaranje novih fotografskih narativa. Za razliku od Anamarijinih suptilnih crno-bijelih fotografija u kojima je modelu ispred kamere ostavljeno dovoljno prostora za osjećaj prividne intimnosti, serija od sedam portreta Andree Baran pod nazivom The Other Side fotografiranim ženama oduzima taj privid „unoseći im se u facu“ kako bi postigla dramatičan efekt i naglasila emocije koje leže sputane duboko u njima. Svaku od različitih emocija koje fotografirani modeli utjelovljuju – a koje nose deskriptivne nazive poput you may be in the shadow, condemning the frivolity ili pak for the sake of unseeing the insignificance – Andrea je dodatno naglasila različitim osvjetljenjima i filterima koje joj digitalna fotografija omogućuje. Iz Andreine biografije trebalo bi naglasiti kako je dobitnica Rektorove nagrade u kategoriji Interdisciplinarna područja umjetnosti u akademskoj godini 2020/2021., a osim toga članica je tima grafičkih dizajnera Tristotrojke (web portala, Tumblra, bloga, Instagram profila te časopisa Društva studenata i mladih arhitekata i dizajnera iz BiH, Hrvatske, Slovenije i Srbije).
DORA NOVAK
