Virtualna Galerija Akademija u ponedjeljak 14. prosinca u 18.30 sati otvara drugi ciklus izložbi studenata umjetničkih akademija Rijeke, Osijeka, Splita i Zagreba. Izložba VGA 02 prezentirat će umjetničke radove putem fotografija ili videa koji će se moći pogledati u izlozima Kluba Jadran (Rijeka), Galerije Knifer (Osijek), Kluba Zone (Split) i Galerije Prozori (Zagreb) od 14. do 20. prosinca 2020. godine u sva doba dana. Simultano otvorenje jedinstvene izložbe održat će se online u sva četiri grada putem društvenih mreža, Facebook i Instagram profila VGA. Izložba VGA 02 predstavit će 28 odabranih mladih autora, a o radovima Lucije Mihić, Valerije Djanješić, Antonije Magdić i Mije Horvat, te Marine Brkić, Luce Lukačić, Irene Čuljak i Josipe Henizelman pisale su novinarke Kulturfluxa.
Promatranje rada Lucije Mihić pod nazivom Malo je biti samo ja uključuje sva osjetila i stvara različite slike – vizualne, olfaktivne, taktilne te neposredno, zahvaljujući simboličkoj poruci autoričina dnevnika, i auditivne, poticanjem „slušanja“ vlastitih razmišljanja. Listajući dnevnik nailazimo na kratke i jasne misli i prizore izvučene iz konteksta, s kojima se zato lako poistovjetiti, pa tako oni pripadaju i promatraču. Dnevnik je izrađen od tkanine koja je polijevanjem kave obojena u smeđu boju, kako bi se potaklo na razmišljanje o svakodnevnim malim ritualima – ispijanjima kave, trenucima introspekcije ili socijalizacije. Na važnost socijalizacije umjetnica upućuje i kroz naslov rada, polazeći od shvaćanja čovjeka kao društvenog bića, naglašavajući stvaranje veza između sebe i promatrača kroz pogled, dodir, miris i „zvuk“.
Individualizam suvremenog svijeta smanjuje naš životni prostor i svodi ga na jedan stan, jednu prostoriju ili jedan kut, no uči li nas kako da unutar tog prostora funkcioniramo sami sa sobom? Kroz video kompilaciju Valerija kao mjerna jedinica prostora, umjetnica Valerija Djanješić promišlja o svim stranama vlastite osobnosti koje se izmjenjuju unutar više zidova četiriju prostorija. Više vremena provedeno sa sobom i više promišljanja o vlastitim postupcima dovodi do kritike, koju u radu glavnoj Valeriji upućuju sporedne Valerije. Sporedne Valerije se na trenutke nalaze u istim prostorijama, katkad da bi ometale glavnu Valeriju, što u kontekstu više lica jedne osobnosti postavlja pitanje kada se samosvijest pretvara u pretjeranu samokritičnost? U kojem trenutku kolektivizam mora nadopuniti individualizam kako bi se postigla ravnoteža? Prema tome, Valerijin se rad, osim u kontekstu osobnog razvoja, može promatrati i kao propitivanje pretjeranog individualizma koji nas zatvara u „četiri zida“ i prepušta samima sebi.
Rad Antonije Magdić Terra incognita propituje nestalnost i promjenjivost naših vlastitih sjećanja na određeno mjesto, koja se protokom vremena mijenjaju u mjeri da poznata područja samom subjektu ponovno postaju nepoznata i neistražena. Glavni je motiv dalmatinski krajolik, kojeg obilježavaju kamen i krš čija je grubost jednaka, neovisno u kojem se mjestu u Dalmaciji nalazimo. Krajolik je u potpunosti apstrahiran, kako bi se ukazalo upravo na prolaznost sjećanja, zbog čega je korištena i tehnika jetkanja koja nagrizanjem podloge upućuje na „zub vremena“ kojem ne odolijeva ni priroda. Perforacijom aluminijskih kutijica koje čine podlogu rada nastaje svojevrsni reljef, s kojim se povezuje i naslov rada, ali i savršene nesavršenosti krajolika.
Vođena kontrastom svjetla i sjene na autorskim fotografijama, Mia Horvat, u radovima 1 i 2, osim poveznice između fotografije i slikarstva, traži te uspostavlja i zajedničku vezu s tehnikom grafike. Na medijapan pločama lijepi traku na onu površinu koju želi zaštititi od boje, kako bi ti dijelovi slike činili svijetli dio kontrasta. Nanošenjem crne stvara tamniji dio kontrasta, a potpunu sliku dobiva odljepljivanjem trake. Takvi kontrasti između crnih i bijelih, tamnijih i svjetlijih nijansi, obilježje su grafičke tehnike akvatinte, na koju slika podsjeća svojom atmosferom. Znajući da se radi o fotografiji kao predlošku, promatrač stvara vlastitu ideju o početnom prikazu – radi li se o pogledu kroz prozor, tlocrtu iz ptičje perspektive ili posloženim komadima papira? Traženje odgovora dio je procesa promatranja djela, a različite asocijacije koje potiču na dijalog između umjetnice i promatrača dodatna su dimenzija rada.
LORA RAJČIĆ
Nametnuti Suncu okvir, znači li to uhvatiti ga, sputati ga ili nešto slično? Kožarićevo je Sunce prizemljeno i tako uhvaćeno, a Sunce Marine Brkić uhvaćeno je u okvir u obliku kocke (Sunce probija okvir). Iako su time obje skulpture sputane, one istovremeno zadržavaju snagu i slobodu gradeći odnos s formama koje ih okružuju. Poigravajući se geometrijskim oblicima i naglašavajući snagu Sunčevih zraka, autorica gradi kompoziciju u kojoj pogled privlače upravo šipke koje se zrakasto šire iz Sunčeva tijela u sredini, djelujući agresivno u namjeri da probiju nametnutu konstrukciju i nastave slobodno kretanje. Pa ipak, ovdje nije riječ o činu uništenja. Upravo suprotno, šipke povezuju Sunce s okvirom stvarajući pritom novu strukturu. Njezinim dijelom postaje i promatrač koji, reflektirajući se u sjajnoj površini materijala, doprinosi stalnom kretanju i promjenjivosti ove skulpture.
Sugestivnoga naziva Ponavljanja, reljef autorice Luce Lukačić izgrađen je od repetitivnog motiva drvene kockice, tvoreći cjelinu koja podsjeća na piksele. Autorica kreira pomalo tajanstvenu kompoziciju poigravajući se redanjem jednakih oblika u raznim nijansama iste boje, ali ostavljajući vidljivom prirodnu teksturu materijala, naglašavajući pritom međuodnos manjih dijelova i propitujući mogućnosti doživljaja cjeline. Baš poput Reljefometra Vjenceslava Richtera, ovaj rad poziva promatrača na igru i eksperiment, privlačeći ga promjenjivim odnosom oblika i tonova. Međutim, za razliku od Reljefometra, slobodnim doticanjem rada Luce Lukačić, ne mijenja se njegova struktura. Ovdje je igra ponajprije usredotočena na vizualni doživljaj, a brojne asocijacije koje ovise o odnosu svjetlosti i sjene, individualne su.
Rad Tijek Irene Čuljak postupno se razvija krivudavim linijama, protežući se kroz tri kutije koje su upotrijebljene kao okviri, odgonetavajući pritom priču točno određenog početka i kraja. Krećući se paralelno s radom, promatrač prati tijek linija, njihovu dinamiku, promjenjivo usmjerenje i različitu debljinu, prateći istovremeno raspoloženje koje one ilustriraju. Prikazani tijek je poveznica s određenim isječkom iz života. Ogledalo smješteno pod određenim kutom iza oslika na staklu omogućuje sagledavanje rada iz različitih perspektiva i utječe na promatračev doživljaj prikazanoga. Iako je naglasak na ideji kontinuiteta, rad je segmentiran jer je podijeljen na tri kutije, a uz više mogućih perspektiva za njegovo sagledavanje, stvara se osjećaj pomutnje.
Vasilij Kandinski je pisao o odnosu boja i njihovu djelovanju na ljudski duh. Mark Rothko je, kombinirajući plohe boja, tražio sklad, naglašavajući pritom snagu dojma koji takav odnos ostavlja na promatrača uvlačeći ga u svoj tajanstveni svijet. Razmišljajući o tim principima, Josipa Henizelman u radu Harmonija boja, promatrača uvlači u svoj apstraktni kolorizam propitujući sve ono što ju okružuje. Polazeći od motiva zida, osnovnog elementa s kojim se svakodnevno susrećemo, autorica fotografira pojedine njegove dijelove iznoseći u prvi plan samu boju i pretvarajući time prepoznatljivi motiv u apstraktni djelić neprepoznatljive cjeline. Dodajući plohi žutu i plavu boju u određenom omjeru kako bi one bile u skladnom odnosu, nestaje dojam prostornosti, a naglašava se privid. Minimalističkim i pročišćenim pristupom te ponavljanjem postojećega motiva, autorica ne istražuje samo čin promatranja nego i cjelokupni doživljaj prikazanoga koji proizlazi upravo iz harmonije boja.
IVANA ZAVRŠKI
