Kao rezultat umreženja studenata umjetničkih akademija Rijeke, Osijeka, Splita i Zagreba, u ponedjeljak 14. prosinca otvorena je izložba VGA 02 platforme Virtualna Galerija Akademija. S obzirom na dane okolnosti, ovogodišnja izložba tematizira odnos javnog i izlagačkog prostora, pa se tako foto i video reprodukcije studentskih radova u ova četiri grada mogu pogledati u izlozima Kluba Jadran (Rijeka), Galerije Knifer (Osijek), Kluba Zone (Split) i Galerije Prozori (Zagreb). Otvorenje izložbe, čiji prijenos uživo možete pronaći na Instagramu VGA, vodili su Josip Drdić i Mihaela Zajec iz Splita, Filip Ljulj iz Osijeka, Buga Kranželić i Borna Kos iz Zagreba te Elena Apostolovski iz Rijeke. Ondje vas čeka cjelokupna selekcija mladih autora, a o radovima Stele Mikulin, Andree Taraš, Sande Črnelč i Elizabete Ružić, te Gaie Radić, Petre Šabić, Filipa Malovčaka i Lucije Šubić pisale su novinarke Kulturfluxa.
Unutar drvene kutije spremljene su razglednice i fotokolaži kao dio rada 22.3. Stele Mikulin. Materijalni su to oblici uspomena i sjećanja. Potres 22. ožujka 2020. godine akter je koji je uzdrmao i promijenio do tada siguran život, odnosno negirao privid trajnosti i nepromjenjivosti svakodnevice. Na fotografijama su prikazani prizori razrušenog Zagreba. Autorica izrezuje oblike i unosi ih unutar prizora ruševina. Dodane forme služe kao potpora ruševinama i ostacima nekadašnjeg cijelog i netaknutog. One su poput konstrukcija koje, iako dodane i upotpunjene u fotografiju, predstavljaju i negiranje prostora. To je manifestacija procesa naših misli koje i same kreću stvarati nepostojeće konstrukte koji će biti potpora razrušenom prizoru. Ti konstrukti zapravo predstavljaju imaginarnu tvorevinu koja se ogleda u tendenciji da razrušeno vratimo u prvotni oblik, prvotno sjećanje.
Andrea Taraš kroz djelo Work in progress razbija i nanovo stvara cjelinu. Kiparstvo kao opipljiva forma, poznata od pamtivijeka, zauzima prostor te uspostavlja odnose s okolinom, ali i unutar sebe. Kroz performans i video Andrea propituje kiparstvo i esenciju njegove stabilne i opipljive forme. Neprestanom promjenom remeti odnose koji se uspostavljaju kada se djelo integrira u jednu cjelinu. Postavlja se pitanje što se događa kada poremetimo te odnose. Gubi li djelo značenje ako mu se oduzme ili doda određeni dio? Umjetnica koristi materijale i ostatke svojih prijašnjih radova, koji su imali jedno značenje, a sada poprimaju novo te tako sama ulazi u vlastiti rad i postaje jedan od elemenata koji diktiraju značenje. Neprestano stvaranje i uništavanje, uspostavljanje i remećenje propituje konstantu i stabilnost. Sam čin stvaranja postaje nesigurna forma, a značenje promjena koja nikada ne prestaje.
Upravo je promjena karakteristika umjetnosti, ona to jeste i ona to stvara. Umjetnost je alat koji je služio u borbi i mijenjanju svijeta. Kroz umjetnički medij progovaralo se, prozivalo i uspostavljalo novo društvo i nova svijest. Kroz djelo Egzemplar Sanda Črnelč koristi se intervencijom u obliku stop animacije te propituje sam čin kritike koja je u današnje vrijeme često izostavljena ili utišana. Zgrada HDLU-a, jedna od visokih institucija umjetnosti (i plod umjetničkog rada Ivana Meštrovića, ponosa hrvatske nacije), postaje subjekt čiji se sjaj i savršenstvo nagrđuju šaranjem olovkom. Kroz izmjenjivanje fotografija sjaj je ispunjen sivilom. Upravo se tako uzburkava savršeno mirna voda koja predstavlja svijest današnjeg društva te se postavlja pitanje o potrebi umjetnosti u našem vremenu. Koja je njezina uloga ako se kritika prešuti ili pretvori samo u još jedno od mnogobrojnih mišljenja koje priznajemo, ali mu ne dajemo pažnju.
Elizabeta Ružić u mediju eksperimentalnog videa progovara o fenomenu spaljivanja, kako kroz povijest, tako i kao sam čin kojim se daje najsnažnija poruka. Izgaranje, video od 6 minuta i 59 sekundi, započinje čistinom na kojoj je vidljiva stožasta struktura okružena svijećama. Sastavljena je od dasaka, slika, novinskih članaka, knjiga, istrgnutih stranica, oproštajnog pisma, osušenog cvijeća i crvene košulje. Sve su to svjedoci nekadašnjeg života. Spaljivanje predstavlja uništenje materijalnog i figurativnog, kako tijela ,tako i duše. To je trenutak agonije i boli koji predstavlja vrata prelaska iz jednog svijeta u drugi. Gledati nekoga kako gori znači gledati prizor koji nosi dozu posebnog straha i šoka. Spaljivanje nekoga čin je kojim se davalo do znanja i poentiralo nešto od posebne kolektivne važnosti. Gledati kako vatra guta tijelo i život znači gledati smrt u svim njezinim fazama. Oblik života, sva njegova materijalnost i duhovnost, prisutnost i tragovi pretvaraju se pepeo. Katarzično je to iskustvo koje preplavi svako ljudsko osjetilo, tuđa duša u obliku dima ispuni pluća, a sam prizor se kroz toplinu ureže u kožu. Nakon svega u glavi odjekuje pitanje koje postavlja i sama autorica: „Jesmo li mogli išta učiniti?“
KATARINA ČIŽIĆ
Umjetnica Gaia Radić započela je svoje školovanje na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Promišljajući brigu i odnos prema sebi samome, izvršila je istraživanje – osobe različitih profila opisale su joj svoj um kao „dnevni boravak“. Odabrala je pet najzanimljivijih promatranja koji su rezultirali izložbom maketa prostora, odnosno uprizorenih umova. Nezadovoljstvo materijalima koji čine maketu jer ne mogu u potpunosti dočarati sadržaj, prebacivanje na studij arhitekture u Ljubljani te istraživanje digitalnih medija iz hobija, potaknuli su Gaiu na razvijanje „analognog“ rada, pretvarajući ga u digitalni. Pritom se koristila svim blagodatima toga medija u smislu nesputanosti i lagodnog prelijevanja realnog u nadrealno. Fascinirana fenomenima umjetne inteligencije, futurizma i digitalnog prostora, Gaia stvara i radi na istoimenom umjetničkom projektu u koji dobivamo uvid upravo kroz pet izloženih radova pod nazivom Svjetovi.
Njezini radovi kao da svijetle u mraku, a postoji li netko tko ne voli krijesnice? Slikarstvo izuzetno aktivne zagrebačke umjetnice Petre Šabić opisuje se kao prikazane crne dubine na trenutak uhvaćenog svemira, a možda i samo crnim ravnim plohama neovisnim o svemirima i dubinama; svakako psihološko ispipavanje elemenata. Linije, boje i plohe su u fantastičnoj interakciji. Shvatite fantastično kako želite, dekodirajte ideju. Uprizorena je atmosfera kulerskog kluba, ritam frca, oko pleše, pored basa nema mirovanja. Kako i Hektorović kaže: „Brez izmine ništar dugo stat ne more“. Tri rada integrirana kao Modularity (Śūnyatā) dio su ciklusa u nastanku naziva Transpersonal?. Modularni princip izaziva i ispituje interakciju postojanja i supostojanja oblika. Razlaganje cjeline koketira s otkrivanjem i raspadanjem tvari, koja tek u cjelini biva.
Dosadašnji opus Filipa Malovčaka, studenta akademije u rodnom Osijeku, čine većinom grafike, a promišljanja granica medija i prirodu procesa utiskivanja Filip je pretočio u novi mediji – kiparstvo. U kiparskom prvijencu Vidimo se iskorištava potencijal različitih materijala za filozofsko preispitivanje: vidimo se, vidimo što, gledamo kako? Promatranjem okoline gledamo složenu sliku na koju utječe puno faktora – što fizike, što psihe. Rad čini kocka od pleksiglasa u čije su dvije nasuprotne plohe utisnuti portreti, kojima međusoban pogled ometa ogledalo; i usporava shvaćanje svijeta oko sebe boreći se s pitanjem osobnosti iliti ega. Ideja refleksije nadovezuje se na Platonova učenja, spoznaji preko projekcije sebe. Kocka prezentira uhvaćeni trenutak, izolirani vremenski događaj, sve dok kroz portret u ogledalu ne ugledaš i sebe te se uključiš u polemiku poimanja i bivanja.
Krv štrca od oštrica ženske ruke, ruke Judite, pod vratom Oloferna, koji se potom, prema riječima Marka Marulića: „Prostri tuj nebog, prez glave, kako panj.“ Međutim, u prikazu Judite studentice slikarstva Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, Međimurke Lucije Šubić, krvi nema. Nema ni Holoferna, već prikazana glava u naručju sjedeće figure ponavlja lice iste, gledajući i ignorirajući nas hladno, kao paleta u koju mi gledamo. Radi se o autoportretu, pošto je u pandemijsko vrijeme umjetnik sam sebi bio najdostupniji model, a s razlogom izostaju slavni motivi plodne umjetničke teme – umjetnica se usmjerava na doživljaj promatranog djela. Odabrana paleta i kontrast promatraču bude dojam izgubljenog sjećanja i hladnoće. U tome se, kao i u ostalim djelima serije u nastajanju, očituju propitivanja granica medija akvarela i slojevitosti te kvaliteta svjetlosti.
LUCIJA HABUŠ
