Između javnog i izložbenog prostora na VGA 02

Predstavljenje radova studenata umjetničkih akademija Rijeke, Osijeka, Splita i Zagreba - 3. dio

Izložba VGA 02, koja predstavlja radove studenata umjetničkih akademija Rijeke, Osijeka, Splita i Zagreba, ostaje otvorena do nedjelje 20. prosinca 2020. godine. Umjesto prijelaza iz virtualnog u realno - čiju je važnost naznačila prošlogodišnja izložba VGA 01 - ovogodišnje je izdanje zbog trenutnih okolnosti ostalo u digitalnom formatu. Ipak, ta je okolnost omogućila jedinstven izložbeni program u sva četiri sveučilišna grada, a time izložbu učinila znatno dostupnijom široj javnosti. Naime, fotografije i videi studentskih radova mogu se pogledati na ekranima u izlozima Kluba Jadran (Rijeka), Galerije Knifer (Osijek), Kluba Zone (Split) i Galerije Prozori (Zagreb) u bilo koje doba, a njihova izmještenost na granicu javnog prostora računa upravo na publiku slučajnih prolaznika. Predstavljanje svih 28 mladih umjetnika zaključujemo s Majom Stojić, Jelenom Bogdanić, Josipom Kneževićem i Matejem Niševićem, zatim Dianom Mataković, Ivanom Geček, Petrom Vranjkovićem i Dominikom Brandiburom, te Mihaelom Bađunom, Teom Todorović, Zdenkom Mikšom i Sunčanom Brkulj, o čijim radovima čitajte u tekstovima novinara Kulturfluxa.

Video instalacija Wendy the Builder umjetnice Maje Stojić prikazuje bezličnu fasadu postmodernističke stambene zgrade obilježenu pravilnim nizovima prozora iz kojih viri lik uvučen u izvedbu svojih tričavih, repetitivnih dnevnih rituala poput ispijanja kave, kuhanja, ubijanja kukaca ili promatranja susjeda. Iako je riječ o istom ženskom liku, njegova je izvedba unutar različitih prozorskih okvira individualizirana kroz odjeću, geste i sam izvedeni ritual. Promatrači video rada za vrijeme njegova trajanja zaviruju u djelić svakodnevice likova koji su u usporedbi s hičkokijanskim, skopofiličnim pogledom u filmu Vertigo lišeni erotske nabijenosti pogleda u intimu tuđeg života. Rad umjetnice prikazom ponavljajućih, dosadnih i uobičajenih radnji likova promatrača stavlja u osjećaj neispunjenosti i nezasitnosti, stvarajući dojam anksioznosti iščekivanja kakve radnje kojom bi se prekinuo ciklički tok monotonije izvedbi likova.

U središtu instalacije Šator 0.1 nalazi se šator, dok su kocka i kugla postavljeni paralelno, svaki na jedan od bridova šatora. Motiv šatora za umjetnicu Jelenu Bogdanić poprima simbolično značenje polazišne točke njenog umjetničkog puta. Kroz skromnu konstrukciju šatora i njegovu mogućnost lakog prenošenja, postavljeni šator u radu označava neukalupljenost formacije njenog umjetničkog identiteta – on je stoga nefiksiran u jednoj formi ili putu. Naglasak na prenosivosti šatorske konstrukcije i njenoj namjeni kao kratkoročnom prebivališnom punktu daje autorici simboličku slobodu i sigurnost da ne definira svoj umjetnički rukopis. Pitanju trajnosti i napretku umjetničkog puta pridonose elementi plastike koji se na trima objektima različito uporabljuju, signalizirajući kroz upotrebu jednokratne plastike ili petsto plastičnih vrećica u oblikovanju objekata gradaciju autoričinog napretka.

Video rad POSTNATURAL umjetnika Josipa Knežević prikazuje postepeno otuđenje prirode kroz tehnološke i ine, od čovjeka stvorene otpatke u nekoliko faza, pri čemu u zadnjoj fazi post apokaliptičnog scenarija videa dolazi do potpune prilagodbe krajolika tehnološkoj pustari kroz nastanak novih životnih oblika. Rastuća vegetacija poprima oblik hibridnih plastičnih ili metalnih tvorevina nalik svjetiljkama koje unatoč fizionomiji drveća poprimaju monstruozni, umjetni izgled. Autorov se video rad postavlja in medias res izvršenog ekocida u kojem se zazornost pred propašću prirode i nadmoći tehnologije upravo zrcali u transformaciji zagađenog prostora u frankenštajnski, groteskni krajolik. Usahnut pejzaž ironično se oživljuje kroz svjetleće instalacije koje u sivilu umjetnikovog stvorenog svijeta naglašavaju njegovu distopijsku notu, koja se ponajprije očitava u prijetvornosti instalacija koje simuliraju vegetaciju.

Serija Rijeka se sastoji od triju radova u kojima autor Matej Nišević bilježi svoje umjetničke intervencije na rijeci Kupi, postavljajući tako sebe u poziciju katalizatora promjena u riječnom ekološkom sustavu. U prvom se radu pod nazivom Kamenje umjetnik bavi dokumentiranjem optičkih fenomena koji nastaju na površini vode kada on par centimetara nad rijekom postavlja različito kamenje koje je uzeo iz vode. U drugom se radu Gnijezdo umjetnik posvećuje izradi gnijezda od suhog granja kojeg spušta u vodu, intervenirajući u prirodu tako što omogući nastanak novog riječnog otočića na bazi gnijezda. Cilj nastanka riječnog otoka nalazi se i u trećem radu pod nazivom Otok. Rad se sastoji se od dvanaest suhih vrbinih reznica koje postavlja u plićaku, pospješujući tom intervencijom mogućnost nastanka riječnog otoka koji bi služio time da nastanu nove biljno-životinjske zajednice na rijeci.

LEOPOLD RUPNIK

 

Diana Mataković vizualna je umjetnica i ilustratorica rodom iz Vinkovaca. Nedavno je diplomirala na osječkoj Akademiji za umjetnost i kulturu, a digitalna ilustracija je medij u kojem se izražava. Rad La Vie est Belle problematizira i preispituje doživljaj ženskog tijela. Nerealne slike savršenih tijela koje nam nameću mediji i društvo dovode do iskrivljene slike o tijelu te se žene koje se ne uklapaju u taj savršeni kalup često smještaju na stup srama. Ilustracije promoviraju body positivity, prihvaćanje i ljubav prema sebi i vlastitome tijelu. Jarke boje, iskrivljena tijela, neobične poze, ali i sam naziv rada sugeriraju razigranost i bezbrižnost u kojoj svaka žena, i svaka osoba, ima pravo uživati. Umjetnica poručuje da još uvijek postoji prostor za borbu protiv predrasuda o ulozi i izgledu žena.

Ivana Geček mlada je umjetnica rodom iz Varaždina. Studentica je diplomskog studija Vizualnih komunikacija i grafičkog dizajna na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Bavi se prvenstveno dizajnom i ilustracijama. Rad naziva Stanje uma digitalna je ilustracija u formi triptiha. Rad predstavlja unutrašnji monolog jednog milenijalca i njegov doživljaj suvremenog, užurbanog svijeta. Aluzije na estetske zahvate, nerealan prikaz tijela i Sunce koje se doslovno topi zbog globalnog zatopljenja samo su neki od motiva. Jarke boje, različiti uzorci i horror vacui pojačavaju doživljaj prezasićenosti i mahnitosti, ali i anksioznosti od koje pate milenijalci. Koristeći formu koja se u početku koristila za oltarne slike, umjetnica propitkuje u što danas vjerujemo, što slavimo i koji su naši ideali.

Serija digitalnih plakata naziva Cock rings rad je Petra Vranjkovića, mladog transmedijalnog umjetnika, studenta Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Objekti na plakatima seksualna su pomagala često korištena u gay seksu, a prikazani su na jednostavan način, bikromno, s repetitivnim natpisima. Progovaranjem o elementima gay kulture te stavljanjem seksualnih pomagala na vizuale umjetnik ruši društvene konvencije te propitkuje potrebe LGBT zajednice u suvremenom društvu i u digitalnoj sferi. Iako su formalno jednostavni, plakati otvaraju prostor kompleksnoj i osjetljivoj temi. Nameće se i pitanje uloge umjetnika kao nekog tko propitkuje društvene norme i prava, prije svega pravo na izražavanje vlastite seksualnosti. Istovremeno , potiče se normaliziranje teme koja se još uvijek smatra tabuom.

Modna kolekcija Polari diplomski je rad Dominika Brandibura, vizualnog umjetnika i modnog dizajnera koji se bavi temama rodnih i seksualnih identiteta. Odjeća je u ovoj kolekciji prikazana kao medij neverbalne komunikacije u odijevanju LGBT osoba. Kao marginalizirana skupina, LGBTIQ+ zajednica stvorila je vlastite supkulture, od kojih svaka ima karakterističan stil. U kolekciji se tako pojavljuju primjeri neverbalne komunikacije koji simboliziraju različite seksualne preferencije. Ti su simboli kroz povijest omogućavali pripadnicima ove zajednice da se prepoznaju na relativno nenametljiv način. Dio rada je i video koji prikazuje život mladih queer osoba tijekom lockdowna, dajući tako kolekciji intimni karakter. Rad senzibilizira javnost i inspirira one koji o ovoj temi žele slobodno progovarati.

ANTONELA SOLENIČKI

 

Mihael Bađun u videozapisu Vertigo prikazuje vrtoglavicu. Akromatski tonovi, neprestana vrtnja portreta u smjeru suprotnom od kazaljke na satu te jedva čujna glazba u pozadini odlična su kombinacija za izazivanje vrtoglavice kod promatrača, koja je često popraćena i stvaranjem crnila pred očima. Umjetnik to odlično dočarava kratkim kadrom u kojemu pozadinu iz bijele mijenja u crnu. Što autoru izaziva vrtoglavicu na dnevnoj bazi? Naglo ustajanje iz kreveta, glavobolja ili upala uha samo su neki od uzroka. Jedan od rjeđih je i krigla piva viška. Osim fizički izazvane vrtoglavice, postoji i ona asimptomatska, pobuđena mentalno. Današnja ubrzanost, neprestani dotok informacija, konstanta izmjena podataka i održavanje kontakta s bližnjima svake minute svakoga dana može ponekad izmoriti svakoga i izazvati metaforičnu vrtoglavicu.

Tea Teodorović u listiće terakote crne, bijele i crveno-smeđe boje upisuje Pisma sebi. Osim što su to poruke koje pomažu umjetnici u trenutcima tame i nesigurnosti, one su i kritika društvu usmjerena današnjem simplificiranju mentalnih oboljenja i njihovom kategoriziranju kao „samo faze koja će proći“. Autorica utiskuje rečenice u kojima bodri sama sebe, no prisutne su i rečenice poput „Proći će te to“, koje je slušala od svoje okoline. Borba s anksioznošću i depresijom je svakodnevna. Raspoloženje je sklono velikim oscilacijama, kao i vlastito viđenje nas samih. U tim trenutcima potreban nam je netko tko neće banalizirati naš problem. Ne naiđemo uvijek na nekoga tko će nam pomoći, ali zbog toga se uvijek možemo okrenuti sebi. Iako je često teško reći samome sebi „Volim te“, najveća je pobjeda kada to uspijemo.

Zdenko Mikša u digitalnim ilustracijama objedinjenim pod naslovom Karate Chop! izražava frustraciju izazvanu trenutnom pandemijom. Ilustracije su crno-bijele s glavnim likom koji ustiju razvučenih u ljutu naživciranu grimasu i obliven znojem izvodi spomenuti udarac. Izraz je to lica koji bi dobro predstavio kolektivno raspoloženje u aktualnoj svjetskoj situaciji. Umjetnik je odlučio, za liječenje iživciranosti, ponovno krenuti izvoditi shuto-uchi. Taj je udarac poznatiji pod nazivom karate-chop te je autoru odlično ležao dok se bavio borilačkim vještinama. Nakon nekog vremena shvatio je da njegove umjetničke ruke više nisu podobne za oštre karate pokrete. Budući da su mu ruke postale nježne poput potočnica okupanih ranojutarnjom rosom nezadovoljstvo pandemijskom situacijom i novim uvjetima života izrazio je kroz ilustracije.

Sunčana Brkulj videozapisom I'm not feeling very well pokušava stvoriti simbiozu između slike i glazbe. Istoimenu pjesmu izvodi zagrebački bend Crawander. Video prikazuje kosture zarobljene u strogom geometrijskom obliku, smještene na jarko crvenoj površini. Odjednom se pojavi more, kontrastne plave boje. More kao da ih probudi, ono predstavlja slobodu i autonomnost od zadanih okvira koji ih ograničavaju. Kreću se migoljiti kako bi se oslobodili. Konačno postignu svoj cilj, ali ih krenu ganjati pauci. Na kraju sve ispire more umirujuće plave boje. Ovaj je rad alegorija nervoze i anksioznosti. Boje i oblici korišteni u njemu te njihovo konstantno trzanje uz glazbu izazivaju dubinsku razdraženost, čak i histeriju. More koje sve obuzda jedina je stvar koja je i autoricu uspijevala smiriti u trenucima nervoze.

MIRTA MIKLOUŠIĆ


VGA 02, 14. 12. – 20. 12. 2020., Klub Jadran (Rijeka), Galerija Knifer (Osijek), Klub Zone (Split) i Galerija Prozori (Zagreb)
Facebook događaj izložbe
Poveznice