Da budem potpuno iskrena,  ja sam jedna od onih koji nemaju diplomu, koji imaju 0% interesa za upisom na fakultet i koji fulaju u crtanju proporcija. Ali hej, ništa, ama baš ništa od toga me ne sprječava da crtam.

Od sjećanja na srednju školu dobijem grčeve u trbuhu.

Nikada se ne bih vratila u to vrijeme, ali ono na čemu mogu zahvaliti su dvije profesorice koje su me stvarno mnogo toga naučile.

Nisam sigurna bi li odobrile da ih imenujem pa neka ostanu anonimne.

Problem vezan uz srednju bio je taj, da ništa nisam shvaćala ozbiljno, a samopouzdanje mi je uništila profesorica van tekstilnog odjela. Shvaćam da je teško baviti se učenicima koji nikako da nauče, ali s druge strane nije nimalo lijepo učeniku govoriti da je sramota i da je beskoristan.

Bila sam ekstremno mizerna, pogotovo zato što sam zapela u jednoj od najgorih grupa.

Što smo više morali crtati jedno te istu stvar, to sam više mrzila crtanje kao takvo.

Nakon srednje škole dvaput sam pokušala upisati ‘željeni’ fakultet.

Mnogi bi rekli da čovjek ne treba odmah dići ruke, već da treba uložiti više truda ali jok, ja sam odustala. Digla sam ruke.

Tko god je u sličnoj situaciji, neka mu bude lakše jer ovakvih budala poput mene ima napretek!

Eh sada, tko će takvu budalu podržavati?

Jesu li nekome vaši radovi dobri ili loši ne ovisi toliko o vama, osim ako baš ciljate na određenu publiku.

A ja ne ciljam apsolutno ni na što.

Shvatite da ne možete svima udovoljiti, da vas ljudi sprdaju iza leđa ili obožavaju to što radite – kritike i pohvale trebale bi biti savršen recept za motivaciju.

Ja VOLIM kritiku kada je riječ o radu – slikanju, skiciranju, pisanju itd., no imam osjećaj da se ljudi boje reći što misle pa će radije ignorirati to što radim, zaobilaziti u širom luku ili samo reći da je simpatično.

U osnovnoj sam crtala stripove o bendu kojeg je činio trio – Beelzebub, Belial i Samael, da bih ipak na kraju odlučila raditi stripove samo o Beelzebubu.

On je gospodar muha, jedan od sedam prinčeva pakla i vlasnik izdavačke kuće „Krafnica“.

Od čitanja knjiga mu se poveća apetit, a omiljena hrana su mu govanca.

S vama dijelim site na kojem možete vidjeti kratki nedovršeni strip o Beelzebubovom odbijanju nove knjige Nives C.

Svi su moji radovi zapravo vječno nedovršeni, a ja sam konačno prihvatila da je to MOJ stil.

‘Vječna nedovršenost’ – savršena izlika za moju lijenost.

Na siteu ima starih radova sa stvarima koje sam prije šest godina obožavala crtati kao npr. kosture, Anubisa u doba opsjednutosti Davidom Ickeom, menga-mace… Imala sam i crteže za majicu prijateljice Lene Došen, no kada SAD vidim rad star dvije godine, uopće mi se više ne sviđa i mislim da ću joj napraviti novi.

I tako sve do novijih radova narcisoidnog selfie-ovisnika Vadera koji je u ožujku 2016. bio izložen u galeriji Oris na izložbi Crno kroz prizmu.

Portfolio je kratak jer radove bacam. Imala sam namjeru pobacati kosture i menga-mace, ali me onda spriječilo lijepo sjećanje na jedno svoje izlaganje.

Osim stripova o Beelzebubu, prijateljica Tea Ljubišić dala mi je ideju za autobiografske stripove.

Opsesija Davidom Ickeom počela je 2011. i trajala dosta dugo. Nisam baš imala s kime o tome pričati pa sam tim informacijama maltretirala bliske prijatelje. Bila sam im već dosadna, a bome i sebi.

Svake godine otkrijem nešto novo o čemu ne mogu prestati baljezgati.

Još odmalena počela sam manijački skupljati stripove pa tim tempom nastavljam dalje, a nadnaravne stvari i teorije zavjere me naravno i dalje zanimaju pa tako i knjige o tome dolaze u obzir.

Velike SW action figures, horror tematika i konzole priča su za sebe. Ne prestajem razmišljati o tome što sljedeće želim kupiti, što sljedeće mogu prodati ili mijenjati… To je moja bolest. Moja opsesija.

Već nekoliko godina planiram raditi slikovnicu, ali svako malo nešto stane na put i jednostavno prestanem biti u tom elementu.

Radim na seriji skica vlastite figure koja se kroz godine mijenja i pišem o usporedbama svoga tijela kako je izgledalo prije, a kako sada izgleda.

Što je utjecalo na te promjene, kako se čovjek od depresije udeblja ili smršavi, kako špek ode tamo gdje treba i gdje ne treba, kako strija ima na pretek, a cijelu temu predstavljam u pozitivnom svijetlu jer svima se to događa.

Zaključak je takav da se ljudi trebaju prihvatiti, izgraditi samopouzdanje i proraditi na odnosima, a ne zatvarati se u sebe žderući ili gladujući.

O tome dogodine. Osim ako sve ne pobacam.

Zasada izložbe nisu u planu, no ako mi neki natječaj zapne za oko, definitivno ću se prijaviti.

Slikovni materijal Jelena Vunak