Dizajn: između ulice i zaborava
Serija izložaba Dizajn u gradu (1 i 2) barata građom prikupljenom u sklopu projekta Centar oblikovanja svakodnevice, odnosno Mreža dizajnerskog sjećanja, koja je jedan njegov dio. Prva od izložaba trajala je od 8. do 28. studenog 2019. godine, te su njene četiri sekvence (na četiri različite lokacije) imale priliku javnosti predstaviti dosege jugoslavenskog modernizma kroz kapitalne teme domaćinstva, modernog stanovanja, prezentacijskog dizajna filmskih plakata i knjiga, odnosno, dio onog što neminovno ulazi u memoriju te čini vizualni život tadašnje populacije.
Ovogodišnja je izložba, Dizajn u gradu 2, od 15. do 29. listopada nastavila oživljavanje kolektivne memorije na šest lokacija: u oglasnim ormarićima Kinoteke u ulici Republike Austrije 1, Tratinskoj 14, Vlaškoj ulici 53, Primorskoj ulici 17 i Zvonimirovoj ulici 2 te na Staroj Tržnici na Trnju. Obje izložbe tematiziraju dizajnerske projekte niknule u Jugoslaviji, ponajviše nakon 1965. godine. Važno je imati na umu da je desetljeće od 1955. do 1965. godine obilježio relativno snažan institucionalni razvoj dizajna, posebice u promociji industrijskog oblikovanja. To svakako nije slučajnost. Naime, brzi rast jugoslavenske industrije nakon depresivne stagnacije od Drugog svjetskog rata nadalje, bio je plodno tlo za prihvaćanje modernih estetskih i drugih odrednica. Socijalistički projekt zapravo je nošen na ideji o pravima radnika, prije svega na stanovanje, što neminovno dovodi do promocije industrijskog oblikovanja i pojačanog interesa struke za sve potrebe koje će radnik tim svojim novoostvarenim pravom imati. Samo jedan primjer za institucionalno utemeljenje i vjetar u leđa mnogim ljudima od struke je stvaranje Studija za industrijsko oblikovanje već 1956. godine.
Pitanje jugoslavenskog modernizma okaljano je povlačenjem argumenata o služanjskoj umjetničkoj produkciji totalitarnog sustava koji ga bitno izdvaja od umjetničke produkcije zapadnih zemalja. Stoga se nameće pitanje sprječava li takva klima pravilnu i sustavnu evaluaciju tih umjetničkih radova. Isti je slučaj i s dizajnom. Kako onda uopće započeti razgovor koji bi jednog dana u nas doveo do povijesti dizajna? Čini se da je jedan od odgovora na taj izazov upravo ova izložba.
Sekvenca smještena na Trnju tematski je vezana uz higijenu (shvaćenu vrlo široko), te su se tamo mogla vidjeti dizajnerska rješenja za razne kozmetičke proizvode (Neva i Lahor) i deterdžente za rublje (tvrtka Labud, Meri Merino, Čarli, Peresam itd.). Kao kralj dizajna deterdženata ističe se Boris Ljubičić, široj javnosti možda poznatiji kao promotor prepoznatljivih 'hrvatskih kvadratića', odnosno promicatelja istih u svojevrstan prepoznatljivi kod. Kako zapravo većina fotografija prikazuje upravo njegov dizajn, on ostaje i najupečatljiviji, iako u oči upadaju i dizajneri deterdženta za rublje Cina, Dušan Bekar i Milan Vulpe. Potonji je zapravo, moglo bi se reći, uveo reklamni grafički dizajn, ili je barem jedan od prvih koji se njime bavio, što i nije nevjerojatno s obzirom na to da je karijeru počeo u propagandnom odjelu Jadran filma. Uz njih valja spomenuti i radove Željka Borčića, koji stvara vizualne identitete za Saponiju Osijek, od kojih treba istaknuti onaj za dezodorans Lahor i pastu za zube Zirodent.
Prava poslastica izložbe odnosi se na već spomenutu institucionalizaciju umjetnosti (u ovom slučaju dizajna), odnosno na njeno prihvaćanje u svim porama društva, točnije na prezentaciju odjela dizajna megapoduzeća Rade Končar. Uz Končara prezentirani su i individualni uspjesi produkt-dizajnera, poput potpuno anonimnog Tomislava Hrabara, dizajnera posuđa tvornice Gorica.
Uz takvu uistinu intimnu temu proučavanja kao što su predmeti iz domaćinstva, higijene, pa čak i kazališni plakati koji na poseban način komuniciraju s gledateljem, objelodanjuje se jedan potencijalni problem: shvaćanje dizajna kao umjetnosti. Naime, povijest umjetnosti nije iznašla način da odredi umjetnički status dizajna, a kamoli umjetnike koji se njime bave. Dizajn u gradu nije u tom smislu korak naprijed jer dizajn ostaje na margini, na ulici, popularan, lak, izvaninstitucionalan (sličan problem ima i povijest kao disciplina, na što pojedini povjesničari ukazuju podjelom na javnu, institucionalnu, povijest bijelih junaka i privatnu, onu drugu povijest, što je tema za sebe). Ipak, navedeno nije zamjerka konceptu izložbe. Sami su autori u svojim programskim knjižicama naznačili i njezin cilj: iskoračenje prikupljenom građom na ulicu.
Ovakav izrazito netendenciozan pristup, kakav se iščitava i u vrlo jednostavnim plakatima koji dopuštaju dominaciju fotografija nad tekstom, otvoren je i dobronamjeran poziv na dijalog s poviješću. Nije naodmet spomenuti online arhivu Mreža dizajnerskog sjećanja, koja po svojoj prirodi obuhvaća i moderne dizajnerske tendencije i problematiku. U situaciji smo u kojoj narativ o povijesti dizajna još nije stvoren ni adekvatno predstavljen, izuzev određenih faktografskih točaka i crtica, a dok ideološka vatra tinja (a čini se da je za gašenje iste potreban određeni povijesni hod), pristup koji prihvaća ova izložba jedini je razuman. Inkluzivnost i popularizacija privući će određenu kritičku masu i s vremenom početi stvarati novi diskurs.
KLARA CAREVSKI
Upoznajmo se s dizajnom svakodnevice
Ako ste se ikada zapitali posjedujete li štogod ,,dizajnersko“ doma, ova izložba će vam možda odgovoriti na to pitanje. Dizajn u gradu 2, nastavak izložbe Dizajn u gradu 1, bilo je moguće pogledati od 15. do 29. listopada 2020. godine na više lokacija u Zagrebu. Ovom izložbom zaokružen je dvogodišnji projekt Centar oblikovanja svakodnevice, a na kraju listopada je i široj javnosti postala dostupna online arhiva Mreža dizajnerskog sjećanja putem koje je izložba dostupna svima koji ju nisu imali prilike pogledati uživo. Kako je fokus izložbe na odnosu dizajna i svakodnevnog života, tj. na pitanju kako je dizajn oblikovao naše svakodnevno okruženje, autori su omogućili posjetiteljima da prošeću kroz taj svakodnevni grad organizirajući izložbu na nekoliko lokacija. Glavna lokacija je bila stara Tržnica Trnje gdje su izlozi napuštenih lokala oživljeni nakon što su na njih nalijepljeni plakati izložbe, čime su slučajni prolaznici opet počeli skretati pogled prema prozorima lokala. Od stare Tržnice se bilo moguće prošetati do Ulice Republike Austrije, Tratinske, Vlaške, Primorske ili Zvonimirove ulice, a gdje se moglo naći još izložaka u nekadašnjim oglasnim ormarićima Kinoteke. Ipak, u daljnjim redovima fokusirat ćemo se samo na Tržnicu Trnje koju sam posjetila jednog kišnog poslijepodneva.
Na plakatima postavljenima na Tržnici bilo je moguće primijetiti par tema koje su se nizale jedna za drugom. Šetnja uz lokale započela je popraćena sekvencom o higijeni, točnije djelima iz opusa Borisa Ljubičića, Marije Kalentić i Željka Borčića. Predstavljena je duža vremenska suradnja između Borčića te Tvornice Labud, a upravo je dizajnom ambalaže za deterdžente poput Čarlija i Linda skrenut fokus na Borčićevu inovativnost – i to ne samo što se tiče procesa stvaranja već i na njegov modularan pristup zadatku. Osim što su prikazane fotografije samih ambalaža, pismeno je i obrazloženo kako je 70-ih i 80-ih godina prošloga stoljeća izgledao proces nastajanja istih. Pored Borčićevih intrigantnih rješenja nalazila su se ona Marije Kalentić, koja su upravo zbog blizine prethodnih izgledala znatno jednostavnije. Ta pakiranja su nastala za potrebe tvornice Neva, a upravo su svojom jednostavnošću stvarala dojam elegancije koji je privlačio brojne kupce. Kao i kod prethodnih primjera, i kod ovih ambalaža je ukratko opisano kako su nastale. Zadnji autor ove sekvence je bio Željko Borčić od čijih je djela vjerojatno najpoznatiji oblik i pakiranje sapuna Lahor. Ipak, mora se istaknuti nešto što sam i sama tek saznala čitajući tekst izložbe – prema riječima samog Borčića, oblik sapuna nastao je u suradnji s kiparom Ivanom Kožarićem! Zatim su uslijedili plakati posvećeni temi industrijskog dizajna, točnije opusu Odjela za dizajn poduzeća Končar. Tu je predstavljen dizajn električnih predmeta koji su se u drugoj polovici prošlog stoljeća mogli naći u skoro svakoj obitelji, i to u svakodnevnoj upotrebi. Na plakatima su bile fotografije električnih mlinaca, lonaca, grijalica zraka, pa čak i glačala. Na kraju je uslijedio dio posvećen Tomislavu Hrabaru te njegovom opusu kao dizajneru posuđa. Ovaj dio izložbe možda mogu proglasiti i najvažnijim, pošto i sami autori opisuju Hrabara kao ,,neprepoznatog“ i ,,zaboravljenog“ autora te ga upravo ovim malim hommageom približavaju publici. Osim raznog dizajna za posuđe, opisane su i Hrabarove inovacije u tehnikama emajliranja, a koje su se dotada smatrale nemogućima. Tako se publika osim raznih, možemo reći dizajnerskih, predmeta imala prilike upoznati i s licima koja su stajala iz njih, a o kojima se, pa možda do izložbe, nije puno govorilo. Ova izložba zanimljiva je time što se bavi dizajnom prošlosti, tj. druge polovice 20. stoljeća. Danas je većina izložbi i festivala posvećena suvremenim autorima, dosta često zanemarujući nasljeđe starijih generacija. Tako su na primjer nedavno bili održani Zagreb Design Week te Izložba hrvatskog dizajna 19/20 gdje su predstavljeni radovi mladih dizajnera, a koji su se među ostalim, također bavili temama ambalaže te industrijskog dizajna. Naravno, s tim izložbama nema nikakvog problema, ta uvijek bi se trebala moći pokazati nova lica na sceni, ali lijepo je ponekad prisjetiti se prošlosti. Pogotovo je se lijepo prisjetiti kad se istaknu neke zaboravljene ličnosti svakodnevice i to u potpuno nesvakidašnjem formatu! Ideja oživljavanja napuštene tržnice ne samo što je inovativna već je i vrlo pohvalna. Ipak, je li ta ideja uspjela u svom naumu teško je reći. U trenutku vlastitog posjeta izložbi, tj. tržnici ispred plakata smo se družili ja, ,,kvartovski boemi“ te slučajni prolaznici. Naravno, mora se istaknuti činjenica kako je tog dana padala kiša, ali sam se naravno upitala kome je stvarno ova izložba namijenjena, tj. koja je njena stvarna publika. Nadam se kako nekad ti slučajni prolaznici skrenu pogled i pročitaju sadržaj plakata, kako netko drugi dođe samo s tom namjerom, ali teško je reći ili procijeniti stvarnu posjećenost, a i time je li ideja oživljavanja zaboravljenog prostora uistinu uspjela.
I sad ona najdivnija vijest – ako u spomenutim datumima niste uspjeli posjetiti izložbu, ne brinite! Plakati ne idu nigdje! Točnije, neće nestati sve dok ih ne unište vremenske nepogode ili dok ih ne maknu novi vlasnici lokala na čijim su izlozima nalijepljeni. Tako će ova izložba o toj često spominjanoj svakodnevici i postati dio iste za stanovnike kvarta Trnje koji tamo često prolaze. A možda ju netko nakon čitanja ovog teksta i namjerno posjeti te otkrije da ima jedan dizajnerski tj. Hrabarov lonac kod bake doma.
NIKA DOBRIĆ
Tekstovi su nastali u sklopu Početnice likove kritike koju smo pokrenuli s umjetničkom organizacijom Atelijeri Žitnjak.
