Dobar tek!

Kao zadnja destinacija naše radionice Početnica likovne kritike, odabrana je Galerija Miroslav Kraljević. Iako je tog utorka bilo podosta hladno, unutar prostora GMK dočekala nas je topla atmosfera. Asistentica kustosica Maja Pavlinić rekla nam je ponešto više o samom prostoru, pa kao što to biva u većini mojih tekstova nastalih na Početnici, podijelit ću te informacije s vama.

U suterenu Inine zgrade 1986. godine osnovana je Galerija Miroslav Kraljević od strane nezavisnih umjetnika, kustosa i kritičara. Galerija nastaje kao dio KUD-a INA koji se dijelio na likovnu sekciju i zbor. Tako je dio GMK bio vezan za amaterske umjetnike (radnike INA-e). Drugi dio, posvećen promicanju suvremene umjetničke prakse s najvećim naglaskom na radove koji su politički angažirani, nastaje godinu kasnije, a voditelj galerije postaje Branko Franceschi. Primjer takvog političkog angažmana je projekt Egle Oddo koji se nalazi u prostorima GMK istovremeno kao i postav Vesne Salomon. Galerija je postala dom suradnje umjetnice sa Zelenom mrežom aktivističkih grupa (ZMAG) te stručnjacima iz područja biologije, ekologije i agronomije sa Sveučilišta u Palermu. Tijekom boravka na imanju Vukomerić, umjetnica je bila u kontaktu s mnogobrojnim stručnjacima i ekološkim borcima među kojima je na nju najveći utjecaj ostavila indijska znanstvenica i aktivistica Vandana Shiva. Njezino isticanje uloge žene kao čuvarice sjemena, znanstvenice i aktivistkinje bio je povod stvaranju portreta likova čuvarica i to onako kako ih Oddo doživljavala iz Shivinih uvjerenja. Time ovaj projekt nije samo politički i ekološki osviješten, već i rodno, odnosno feministički. Projekt je realiziran kroz izložbu i panel raspravu te je cijela stvar zaokružena performansom umjetnice.

U zadnjih nekoliko godina jedan od bitnijih programa, a za publiku potencijalno interesantan jest Otvoreni studio. Zamisao o ovakvoj izlagačkoj praksi u Galeriji Miroslav Kraljević potječe iz 2014. godine kroz suradnju s kustosicom Martinom Kontošić i umjetnicom Irenom Frantal. Kroz razmišljanje o prezentaciji rada umjetnice, došlo se do ideje o otvorenom prostoru radnog atelijera. Radi se o projektu kojim Galerija ima praksu pružiti svoj prostor umjetnicima na mjesec ili više dana za stvaranje tako da je povremeno otvoren za gledatelje. Program se uglavnom odvija dvaput godišnje, a prostor za rad se umjetnicima daje bez novčane naknade, potičući tako rad umjetnika bez obzira na medij kojim se bave. Neka od imena uključenih u ovaj zanimljiv projekt su Vanja Babić, kolektiv Ljubavnice te glazbeni umjetnici poput Mokre gljive i Šumovi protiv valova. Ovakvim projektom također se želi ukazati na problem nedostatka financijskih sredstava umjetnika kako bi si priuštili atelijer. Nažalost nerijetko, kada se dotakne tema honorara umjetnika ili osiguravanja smještaja za rad, često znamo čuti rečenicu: „Neka budu sretni što izlažu.“ Otvoreni studio ne čini od galerije samo prostor za kreativno istraživanje i pronalaženje te prezentaciju finalnog produkta, već postaje mjesto druženja, međusobnog umrežavanja i upoznavanja šire publike s procesom rada umjetnika na određenom djelu.

Nakon razgovora o začecima GMK i o izložbi koja se tamo sada nalazi unutar bivših poslovnih ureda, preselili smo se u odvojenu susjednu prostoriju, tzv. Sedmicu, gdje je bila postavljena izložba pod nazivom Ontološki Vakuum umjetnice Vesne Salomon. Radi se o hrvatskoj multimedijalnoj umjetnici i profesorici koja radi na relaciji Zagreb – Stockholm. Inspiraciju za radove vuče iz prirodnih znanosti, tako da nam oni mogu nalikovati na znanstvena istraživanja, što je vidljivo i na izložbi. Problematika izložbe je prirodno onečišćenje. Tematski se može povezati s izložbom Pet kratkih priča Egle Oddo, čime Galerija Miroslav Kraljević postaje mjesto ekološkog ciklusa dviju umjetnica. Inače, moram primijetiti kako tema prirode, njezinog očuvanja te sve učestalija kritika onečišćenja, u posljednje vrijeme počinju biti svojevrsni trend među umjetnicima. Mogli bismo čak reći i klišej, kako među mlađom generacijom, tako i među afirmiranim autorima. Dok je donedavno tehnologija vodila kolo inspiracije među umjetnicima, njezinu ulogu sada preuzima ekologija. Time si pažljivi promatrač takva postava zasigurno postavlja još jedan zadatak: „Tko od umjetnika pristupa ovoj temi zaista ozbiljno i uz iscrpna istraživanja, a tko samo prati trendove?“

Ulaskom u prostor Sedmice dočekala nas je gotovo mračna atmosfera, s izvorom svjetla na dvama okruglim stolovima koji su osvjetljavali eksponate. Reljefni komadi plastike bili su postavljeni vodoravno i horizontalno, bez ikakva zadana reda. Neki od motiva koji su se ocrtavali u reljefu, kao što su jabuka, brokula, čaša i kartonska kutija od jaja, ostavljaju zanimljivu strukturu u materijalu. Nepogrešivo, ovdje je riječ o hrani. Autorica koristi hranu kao model vakumirane plastike vadeći originalni predmet i time ostaje samo njegov „duh“. Većina predmeta koje je autorica vakumirala na policama dućana već možemo naći zapakirane u neke oblike plastike te bismo mogli zaključiti da ovim činom Vesna Salamon vraća motiv, u ovom slučaju svoj doručak, nazad u prvobitno zapakirano stanje. No, stvaranje tog začaranog kruga bilo bi samo kontradiktorno, tako da zaključujem kako ponovnim pakiranjem voća, povrća i ostalih dijelova njezinog doručka, umjetnica vakumiranoj plastici daje novu ulogu ― pretvara ju u umjetničko djelo, aludirajući tako na problem koji nastaje na samom početku trgovanja hranom. Naziv izložbe Ontološki vakuum jest nešto što nam može privući pažnju. Ontologija je filozofska disciplina koja obrađuje problem bitka, bivstvovanja, tako da je ontološki onaj koji se tiče ontologije ili pripada ontologiji. Laički rečeno, ontologija je traženje uzroka postojanja, a ontološki jest ono po čemu nešto postoji. Ontološki vakuum referira se na sam bitak, odnosno na njegov nedostatak. Možemo ga shvatiti u bodriljardovskom smislu – u radu Vesne Salomon nedostaje konkretni bitak (brokula, čaša, doručak u materijalnom smislu), a ostaje, odnosno prikazana je samo njegova simulacija (skulptura). Reljefi doručka ovdje su samo označitelji nekog bitka, a na mjestu označenog ostaje vakuum, prazan prostor. No, to ne znači da vakuum označuje „ništa“ jer i koncept „ništa“ ima neko postojanje, odnosno značenje u našoj glavi, a to je manjak postojanja. Vakumirana plastika, ostavština doručka Vesne Salomon je njegov simulakrum. Ona je označitelj bez označenog, hiperrealna simulacija koja nas podsjeća na simboličku džunglu postmodernizma. U svijetu simulakruma, bez označenog (doručak), je li samo postojanje označitelja (u ovom slučaju vakumirane plastike prezentirane kao umjetničko djelo) dovoljno? Plastika sigurno zdravo razumno nije jestiva, ali šalje poruku i s manjkom materijala daje se višak značenja.

Nakon ovakve izložbe, pomalo mi je proradio apetit. Kad sam došla doma, pripremila sam kajganu. Jaja su bila iz kartonske kutije.

BUGA KRANŽELIĆ

Plastični doručak

Vožnjom bicikla niz Martićevu ulicu, prošla bi se stara Inina zgrada Naftaplin. Prolazeći sjevernom stranom zgrade, ističu se narančasta slova GMK. Samo još stepenicama dolje, tamo se nalazi Galerija Miroslav Kraljević. Osnovana 1986. godine, kao nezavisna i neprofitna institucija unutar Udruge građana KUD-a INA, posvećuje pažnju suvremenoj umjetnosti. Trenutnu postavu galerije čine Ana Kovačić (voditeljica), Lea Vene (kustosica), Sanja Sekelj (vanjska kustoska suradnica), Maja Pavlinić i Marko Gutić Mižimakov (asistenti kustosica). Program galerije osmišljavaju nezavisni stručnjaci (povjesničari umjetnosti, kritičari i umjetnici), a za drugu polovicu mjeseca studenog 2020. godine, umjetnica Vesna Salamon drži svoju izložbu zvanu Ontološki vakuum, u prostoru do same galerije, zvanom 7ica. Vesna Salamon je umjetnica i autorica radova koji se rasprostiru od Stockholma do Zagreba, a tematika njezinih radova rasteže se od ekoloških znanosti do kulturne povijesti. Ontološki vakuum nalazi se komotno unutar te tematike, što je spomenuto i na letku[1] dobivenim u galeriji.

Ulaskom u prostor galerije 7ica, prvo što se primijeti je nježna, difuzna svjetlost koja dolazi iz sredine sobe. Dva izvora svjetlosti čine lampice koje se nalaze u okruglom drvenom stolu, prekrivene mutnim papirom ili staklom, usmjeravajući pažnju gledatelja na ono što se nalazi iznad ― na prvu nerazlučivih, ali svejedno zanimljivo oblikovanih sedam komada prozirne plastike. Priđemo li bliže, počinjemo prepoznavati oblike koji se nalaze na tim povećim komadima plastike. Premda definiranog oblika i volumena, ti plastični oblici su bez simbolične boje ili barem boje koje bismo asocirali uz pojedine stvari, kao što su upravo te koje počinjemo percipirati ― kruške, jabuke, brokula, ananas, paprika, karton s deset jaja, pa čak i kvadratni obrisi kutija, utisnuto u tanke plastične ploče. S letka saznajemo da se takva tehnologija izrade na tankim plastičnim pločama zove vacuum forming. Princip procesa jest staviti predmet u stroj koji zagrije plastičnu ploču, koju je zatim vrlo lako oblikovati dok vakuum drži plastiku oblikovanu preko predmeta dok se ne ohladi i stvrdne. Plastika se može oblikovati po kalupu ili ona sama može biti kalup. Vacuum forming postupak izrade vrlo je čest u proizvodnji svakakvih plastičnih dijelova, na maloj ili velikoj skali. Na letku piše da taj postupak „retrogradno sublimira plastične potomke“, „heterogeno rasplinjujući svu potencijalnu transmedijalnu agregaciju onečišćenja prirode“, za što ja, kao kemijski tehničar, nemam pojma što bi trebalo predstavljati niti značiti u bilo kakvim konkretnim ili jasnim odnosima. Umjetnica navodi da su oblici u plastici rekonstrukcija vlastitog doručka te od čega se rad sastoji: tanjura s hranom i priborom, šalice kave, kutije jaja, umjetničkog časopisa, dvije knjige, zdjele s voćem te dvije kućne biljke, odnosno tih motiva u plastici. Namjerno šuplje, trodimenzionalno i s prividom svoje vanjske forme i teksture. Predmeti i hrana su bili žrtvovani za svoju plastičnu reprodukciju, ali to je nekako i bila poanta, aludirajući da se plastika samo skuplja i nakuplja. Autorica ističe: „Materijal 'Mrtve prirode' kvalitativno je najsiromašniji i najproblematičniji za naš okoliš, i upravo je ta kvantiteta osnovna pouka ove instalacije", te završava s naglaskom da se "fokus pomiče s intimne, osobne rutine […] na globalni problem.“ Smiješno mi je to, jer svaki put kad se spominje dinamika ili problem plastika – planet Zemlja, moja prva asocijacija pokojni stand-up komičar Georgea Carlin, odnosno njegov genijalni nastup baš na tu temu. Zauzima perspektivu kako nije problem u plastici, nego u našoj, ljudskoj aroganciji: kako li smo samo drski pomisliti da će par plastičnih vrećica „uništiti“ Zemlju koja je kroz svojih četiri milijarde godina ipak prošla i mnogo gore stvari. Carlin zatim nadodaje: „Istina, plastika se neće razgraditi, no Zemlja će to jednostavno uzeti i pretvoriti u novu paradigmu koja se sada zove Zemlja-plus-plastika. Tko zna, možda nam je bilo dozvoljeno da nastanemo (čovječanstvu) samo da bismo stvorili plastiku, jer ju Zemlja nije znala napraviti sama!“ Dosad još nisam dobio bolju ili uvjerljiviju argumentaciju za suprotno te ću stati na Carlinovu stranu i reći da i ja mislim kako nije problem u plastici. Smatram i da je autorica nepotrebno ispunila svoju izjavu izrazima koji ne da samo ne znače ništa, već nemaju ni nikakav konkretniji oslonac od „meni je ružno gledati plastiku na podu“. Čisto zbog jasnoće, slažem se s Carlinom kako nije problem u spašavanju Zemlje, pogotovo jer: kako spasiti Zemlju, kad smo nesposobni uopće paziti jedne druge?

Nisam namjeravao, ali nakon što sam ga opet pogledao, odlučio sam uključiti i Carlinov završetak nastupa, koji zatvara s pitanjem: „A što bi ti napravio da si planet Zemlja i imaš neke buhe na sebi?“ Hmm... Razmišlja on: „Virusi. Virusi se čine dobrim izborom.“ Danas se to čini pomalo jezivom izjavom koja je mogla biti smiješna samo na davnom nastupu 1992. godine.[2] Ako je bio u pravu oko toga, ne vidim zašto ne bi bio u pravu i s meni najdražom njegovom paradigmom – Zemlja + plastika.

IVAN PORUPSKI

[1] https://g-mk.hr/sve/izlozba/7ica-vesna-salamon-ontoloski-vakuum/

[2] https://scrapsfromtheloft.com/2019/08/22/george-carlin-saving-planet-transcript/

Tekstovi su nastali u sklopu Početnice likove kritike koju smo pokrenuli s umjetničkom organizacijom Atelijeri Žitnjak.

Fotografije preuzete s Facebook i web stranice Galerije Miroslav Kraljević.