Izložba Supernatural, osječke autorice Tamare Sekulić, sastavljena od tri izloška; multimedijalne instalacije Zalijevanje, instalacije Prskalice te fotokolaža Čovjek od plastike izložena je u galerijskom prostoru SC-a, Kiosku, te je zainteresirani prolaznik ili namjerna publika izložbu mogla pogledati od 9. do 30. listopada. Radovi nisu izloženi po prvi put (Zalijevanje je, primjerice, izložak postavljen kao dio izložbe Priroda i društvo u sklopu programa NMG@PRAKTIKA), te je bitno naglasiti da je sustavno bavljenje ekološkim temama, ili barem fascinacija vegetativnim svijetom svojevrstan autoričin potpis. Ta ista fascinacija krasila je izrazito velik broj umjetničkih duša kroz cijelu povijest, od Giorgionea i Tiziana do fluxusovca Josepha Beuysa. Enormna razlika između Tizianova Noli me Tangere (1512.) i Beuyisove skulpture 7 000 hrastova (1979.) očigledna je i promatraču laiku. Ipak, kako bismo lakše smjestili ovu izložbu u kontekst, fokusirat ćemo se na jedan od mnogih razloga ove promjene, ne jer su nespomenuti razlozi manje važni, već jer navedeni treba imati na umu gledajući suvremenu umjetnost ove tematike. Suština promjene postavlja se u novo shvaćanje umjetnika; ne više kao promatrača, već aktivnog dijela te prirode.

Naime, šesto i sedmo desetljeće dvadesetog stoljeća, uz to što je nevjerojatno turbulentno razdoblje na političkom, sociološkom, tehnološkom i kulturnom planu, također je izrodilo i povećanu svijest o neminovnom problemu prirode. Tomu svjedoči i nastanak prvih institucija za zaštitu okoliša kao Green Peace (1970.), ali i internacionalnih umjetničkih udruženja kao Smagula. Debitanti u ovom području na neki su način utabali put mlađim generacijama (sve više zainteresiranima za ekološku temu), no postavili su i određene konvencije u predstavljanju takvih djela, koje su, čini se, na snazi i danas. S obzirom na to da je novi položaj umjetnika aktivan, pristup temi aktivističke je prirode; s ciljem angažiranja publike u proces promišljanja dotaknutog problema. Umjetnička djela, dakle, postoje u korelaciji s nama, publikom, a ne zasebno kao objekti. Stoga konvencije nastale šezdesetih godina u tom pogledu uključuju figure prijenosa poruke, primjerice metafore (neprevladana tendencija ekološke umjetnosti do danas), uključivanja humorističnih elemenata, ili njihova naglašena dihotomija. Povezanost umjetničkog objekta s izložbenim prostorom jedan je od ključnih elemenata, u isto vrijeme i autoreferencijalni moment, ekološke umjetnosti.

Sam prostor Kioska vjerojatno je jedan od najoriginalnijih izložbenih prostora u Zagrebu; radi se o ostakljenom kiosku oslobođena interijera. Takav prostor neizbježno utječe na izložbu; fizička nemogućnost izlaganja većeg broja radova jedan je od uvjeta koji svakako valja imati na umu promišljajući koncept izložbe kao takve. Ipak, ograničenje postavljeno na umjetnika ne mora biti i nedostatak; ono samo traži pažljivo probrane radove koji funkcioniraju kao promišljeni skup.

Najupadljiviji dio tog skupa na ovoj izložbi svakako je instalacija Zalijevanje koju sačinjava ekran s prikazom vrtne kantice za vodu u trenutku zalijevanja ispod kojega je polica s kombinacijom različitih prirodnih biljaka i jedne umjetne biljke. Umjetna će biljka, jasno, nadživjeti one prirodne s obzirom na nedostatak vode. Naime, vrtna kantica na ekranu vrlo je izravno i učinkovito prokazivanje reprezentacijske prirode medija i tehnoloških dostignuća kojima se okreće, prije svega, mlada generacija. S druge strane, uvođenje vremenske komponente u samo funkcioniranje umjetničkog djela (postavimo pitanje; traje li umjetničko djelo i nakon isušivanja biljaka?) vrlo je efektno poigravanje s mogućnostima forme i sadržaja koje nam pruža postmoderno doba. Nažalost, tog su efekta lišena ostala dva izloška. Instalacija Prskalice zapravo je bijelo postolje sačinjeno od kocke postavljene okomito na kvadar, iz koje proizlaze prskalice koje vise na plastičnim žicama, podsjećajući na listove biljke. Treći izložak, Čovjek od plastike tri su fotokolaža u kojima autorica opet na neki način uvodi vremenski element, naime plastična figurica čovjeka nalazi se u kocki leda koji se u etapama topi.

Iako relativno dosjetljiv i dohvatljiv idejni sklop umjetnice, kojemu se ne može poreći izravnost što, čini mi se, galerijski prostor Kioska zahtijeva, postav ipak ostaje konceptualno plitak i nekoherentan. Od tri izloška koji se nalaze u prostoru, svaki potiče sijaset zasebnih pitanja i duboke problematike; od zastupljenosti tehnoloških novina i gotovo fanatičnog okretanja istima (kritika upućena prvenstveno mladoj generaciji koja se našla ostrašćena tim novim mogućnostima) koja se očituje u instalaciji Zalijevanje. Nadalje, manifestacija (ili negacija?) tehnoloških uspjeha dvadesetog i dvadeset prvog stoljeća prisutna u Prskalicama, te na kraju jednostavno upozorenje na rezultat sustavnog uništavanja prirode u Čovjeku. Valja naglasiti kako već spomenute konvencije služenja stilskim alatima u ekološkoj umjetnosti autorica sasvim uspješno izvodi: od jukstapozicije različitih elemenata (ekran i bilje), fokusiranje na konkretan problem (genetski modificirana hrana u Prskalicama), do sveprisutnog metaforičkog oblikovanja poruke.  Prvotni problem za kritičara, u vidu nerazjašnjenih okolnosti stvaranja ove izložbe, možda joj je upravo i spas, naime, veličina i položaj prostora ukazuju na dvije stvari: način na koji postav trebamo čitati i implicitnu publiku.

S jedne strane, tri izloška koje ne povezuje ništa više osim okvirne teme omogućuje shvaćanje viđenog kao simbole kategorija kroz koje možemo sagledati problem ekologije. S druge strane, dvorište Studentskog Centra koriste ponajviše studenti, po svojoj prirodi poprilično raznorodna masa kojoj odgonetavanje tri jednostavno metaforički uvijena koncepta sigurno nije veliki izazov. Pitanje implicitne publike u ovom slučaju lako je riješen, no istinska zamjerka cijelog postava leži u poziciji iz koje progovara umjetnica. Romantičarsko uvjerenje o čovjeku i prirodi kao o dvama polovima postojanja (s velikom tendencijom ujedinjenja), najbolje je oprimjereno u Prskalicama. Autorica ironično slaže prskalice napunjene tekućinom koja simulira pesticide na kutiju od pleksiglasa koji evocira neko biljno stvorenje, te očito šalje upozorenje koje se odnosi na stapanje 'prirodnog' i 'neprirodnog'; proizvedeno, odnosno idealnog i katastrofalnog. To je ideja stara dvjestotinjak godina koja nije teorijski ozbiljnije izazvana do sredine dvadesetog stoljeća, te se kao takva prenosi u sve pore društva; institucionalizirana je na satovima prirode i društva u školama i unovčena putem zelenih kampanja GMO free proizvoda. Ukratko, gdje god se osvrnemo vidimo nevjerojatnu količinu istih tih poruka. Iako je slična tematika na području Hrvatske izuzetno podzastupljena u umjetničkoj produkciji, ne možemo negirati činjenicu da je ekološko osvješćivanje publike dio establišmenta kojim se, u današnjem svijetu, koriste gotovo svi; od privatnih kompanija do državnih tijela. Svi nam oni putem reklama šalju poruku gotovo istovjetnu umjetničinoj, zbog čega je potencijalnoj publici onemogućen pristup drugačijem pogledu na čovjekovo razaranje svoje okoline.

Poželimo li se voditi Žižekovom idejom o diskursu o ekologiji kao jednom od ključnih žarišnih točaka ideologije u smislu „novog opijuma za narod“, diskursu koji je nepromjenjiv i nesalomiv, autoričin način komunikacije problema čini se čak moralistički. S obzirom da takav diskurs leži u vječitom paradoksu; „znam da je svijet možda na rubu katastrofe, ali ne radim ništa po tom pitanju“, obraćanje pažnje na određene probleme i više je nego pohvalno, no izvedba u maniri upozorenja „napravi nešto!“ ne daje dovoljno materijala za promišljanje rješenja.  Ekološka tema gotovo je uvijek aktivističke prirode, te u tom smislu fokusiranje na opća mjesta često, a nažalost takav je slučaj i sa izložbom Supernatural, dovodi do dodatne pasivizacije publike rezignirane već prožvakanim pristupima.

KLARA CAREVSKI

Devetoga listopada otvorena je izložba Supernatural Tamare Sekulić u prostoru kioska Galerije SC. Sadržaj koji možemo vidjeti kroz stakla prostora jest instalacija (koju čine monitor s prikazom videa te prirodne i plastične biljke ispod njega) i objekt od pleksiglas kutije s prskalicama čije glave vise prema dolje, a drugi im je dio pripojen na izvore raznobojnih tekućina i tri vertikalno postavljene fotografije.

Tema koja povezuje ove radove jest propadanje agrikulture. Autorica svojim djelima želi ukazati na negativan utjecaj na okoliš s naglaskom na manjak inicijative za radom na poljoprivredi. Riječi poput ekologija, ekominimalizam, ekokultura, ekonešto nisu nam strane, osobito zato što se u posljednje vrijeme putem raznih organizacija i događanja želi podići svijet o zaštiti okoliša i uništavanja istoga, što je, dakako, utjecalo i na umjetnost. Prisjetimo se jednoga od njih - prošlogodišnji ekološki prosvjed čiji su aktivisti blokirali promet, ministarstva i trgovačke centre u 60 gradova divljem svijeta želeći ukazati na probleme klimatskih i ekoloških katastrofa koje bi mogle prouzrokovati nedostatak hrane i pitke vode.[1] Kao što iz godine u godinu broj organizacija i konferencija vezanih za ekokulturu raste, tako ni Tamara Sekulić nije umjetnica koja je vuk samotnjak kada se dodirujemo ove teme u polju umjetnosti. Problemi uništavanja prirodne ravnoteže vidljivi su i u radovima Jelene Bogdanić, studentice na Akademiji likovnih umjetnosti koja se ponajviše bavi problemom plastike ili radovi Lucije Marin koja se također u svojim radovima dotiče teme okoliša koji nas okružuje. Trenutno je u Galeriji Spot postavljena izložba fotografkinje Maše Bajc Priroda stvari koja se također dotiče stanja, tj. zapuštanja jedne livade u blizini njezina doma.[2]

Rad Zalijevanje prikaz je ljudskog napretka. Video koji je dio instalacije prikazuje kanticu za zalijevanje cvijeća, a ispod monitora nalaze se biljke. No, pošto je izvor vode digitalan, pa tako i nepostojeći za biljke koje se nalaze u prostoriji, vjerujem da će do kraja izložbe prirodno bilje ostati bez svojih listova, a naposljetku i uvenuti. Vjerujem da autorica šalje poruku kojom tvrdi da poboljšanjem industrijalizacije i tehnologije dolazi do ljudskoga napretka, ali i do povećanja ljudske gluposti jer posvećujući se novim resursima često zaboravljamo ili zanemarujemo osnove. Autoricu ne bih osudila za antitehnologičarku (jer ona i sama koristi video kao medij u svom radu, iako, ne u najpozitivnijem svijetlu), već bih protumačila upotrebu tehnologije, tj. videouratka kao ironičnu notu ovoga rada.
Radom Prskalice „autorica upozorava na pretjeranu upotrebu pesticida i neprestanu genetičku manipulaciju biljaka“[3]. Pogledom na ovaj rad sve nam je to jasno - prskalice preuzete od raznoraznih sredstava za čišćenje i plastičnim cijevima povezane s raznobojnim tekućinama koje nas asociraju na kemikalije upućuju nas na nešto pretjerano sterilno i umjetno.

Posljednji rad o kojem će biti riječi u ovom tekstu jest Čovjek od plastike. Radi se o trima vertikalno posloženim fotokolažima koji prikazuju figuricu iz društvene igre Čovječe, ne ljuti se koja je na prvom fotokolažu zaleđena (smještena je u kockici leda). Kroz drugi i treći fotokolaž led u kojem se nalazi figurica postepeno se topi. Kao i kod prethodno opisanog rada, referenca je jasna: globalno zatopljenje – uzrokovano uporabom staklenika. Izložba je tematski zaokružena, a reference su veoma upadljive i jednostavne. Jedina je zamjerka da je rad Čovjek od plastike pomalo neupadljiv, tj. radovi Prskalice i Zalijevanje svojom veličinom ispunjuju većinu prostora i pomalo jedu svog trećeg člana – jednostavnije rečeno – bacaju ga u drugi plan.

Ljudsko neznanje o očuvanju okoliša, nezainteresiranost za agrikulturu, globalno zatopljenje, pretjerana usmjerenost na industriju i zanemarivanje prirode oko nas – sve su to problemi na koje nam je autorica, Tamara Sekulić, željela skrenuti pažnju i sve su to čimbenici koji bi nas u budućnosti mogli dovesti do ozbiljnih posljedica ako ih budemo zanemarivali. No, ne smatram da je sve tako crno. Kao što sam navela i pri početku ovoga teksta, u posljednjih par godina mogli smo uočiti dosta inicijativa koje se bave očuvanjem i zbrinjavanjem prirode te upućuju na posljedice njezina zagađenja, tako da nas uopće ne treba iznenaditi da je ista tema posljednjih godina dosta aktualna i u likovnim radovima. Mnogi umjetnici koji se bave ovom tematikom ne nude nužno odgovore, već samo iznose probleme - što je s jedne strane opravdano jer je u brzom svijetu u kojem živimo teško pronaći balans između tradicionalnoga i tehnoloških inovacija. Osobno poznajem mlade osobe koje su učlanjene u rad neke ekoudruge ili su se samoinicijativno počeli baviti agrikulturom! Iako se tu još uvijek radi o volonterskom i amaterskom radu, znajmo da od zbroja malih stvari nastaju one velike i vrijedne.

BUGA KRANŽELIĆ

[1] https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/ekoloski-prosvjedi-blokiraju-gradove-diljem-svijeta-20191007

[2] Izložbu Maše Bajc bilo je moguće pogledati do 30. lisotpada 2020. godine.

[3] Sara Mikelić, opis programa za izložbu Supernatural, autorica radova na izložbi: Tamara Sekulić, Studentski centar u Zagrebu, Kultura, listopad 2020.

Tekstovi su nastali u sklopu Početnice likovne kritike koju smo pokrenuli u suradnji s umjetničkom organizacijom Atelijeri Žitnjak.

Fotografije preuzete s Facebook stranice Galerije SC.