Trio u Galeriji VN

Čitaonica i Galerija VN djeluje kao izložbeni prostor od početka šezdesetih godina prošlog stoljeća. Deset godina nakon utemeljena je Galerija VN koja se i danas drži svog izvornog programa, a to je 10 izložbi po godini. Zanimljiva karakteristika koja je vezana uz ovu galeriju jest ta, da često i rado otvara vrata mladim umjetnicima kojima je sigurno teže doći do prostora za izlaganje nego onima koji su već afirmirani. Do zadnjeg dana u listopadu ove godine, u Galeriji VN se mogla pogledati izložba Renewal na kojoj su svoje radove predstavile tri autorice: Darija Žmak Kunić, profesorica na riječkoj Akademiji primijenjenih umjetnosti i dvije njene studentice, Ela Štefanac i Nives Žarković.

Svaka od autorica izložila je po jedan rad, tj. jednu cjelinu radova, pa tako i Darija Žmak Kunić. Izložba započinje njezinim radom Ovo je moj horizont, koji se sastoji od dvije fotografije i video prikaza izloženih u jednoj ravnini na zidu te skulpture spojenih dlanova koja je izdvojena u blizini na postamentu. Fotografije prikazuju rane zadane porođajem tj. carskim rezom te su postavljene tako da se rane nadovezuju s jedne fotografije na drugu i time tvore jednu liniju koju umjetnica naziva horizontom. Odmah pored njih postavljen je ekran na kojem se prikazuje video. Na videu možemo vidjeti djevojčicu koja pokazuje svoje rane te istima daje nazive 'sunce', 'zvjezdice' i 'horizont'. Rane je djevojčica zadobila tijekom svog ranog djetinjstva kada je bila životno ugrožena i time bila izložena konstantnim pregledima i operacijama. Iako mi je osobno takav sadržaj bio pomalo mučan, nevine i jednostavne rečenice koje je djevojčica izgovarala smirile su me jer odaju dojam pozitivnog suočavanja, pa čak i nadilaženja svog problema. Skulptura dlanova od kojih jedan preklapa drugi dolazi „u paru“ s dva navedena rada. Takav položaj ruku asocira na gestu primanja, pa čak i prosidbe. Iz razgovora s voditeljicom galerije, Olgom Majcen Linn, saznala sam da se u dlanovima nalazilo perce, koje se u međuvremenu izgubilo. Izostankom tog malog, ali veoma važnog elementa ovog umjetničkog djela cijela percepcija promatrača, tj. barem moja, se mijenja. Nedostatkom perca djelo me više nije moglo asocirati na osjećaje pažnje, majčinstva i gestu davanja, već upravo suprotno – ono mi je davalo dojam primanja.

Drugi eksponat koji se mogao vidjeti na izložbi jest rad autorice Ele Štefanac Unititled Renaissance. Na videu je prikazana autorica odjevena u bijelu košulju koju prlja spužvom umočenom u blatnjavu vodu. Pozadina iza autorice je neutralna, tako da njezin čin prljanja još više dolazi do izražaja. Ela je ovaj performans trebala izvesti uživo na otvorenju, ali ju je trenutna situacija korona virusa u Hrvatskoj spriječila jer morala je u samoizolaciju. No, što nam autorica želi reći ovim radom? Tijekom svog boravka u Azerbajdžanu, autorica je razočarana gestom mladića iz istog mjesta tj. njihovim ponašanjem. Njihovo neumorno udvaranje i neumorni pokušaji što bolje samoprezentacije su je frustrirali. Bijela košulja je simbol uglednosti, a samim time i čistoće, te je upravo zato ona odjevni predmet pomoću kojeg mladići u Azerbajdžanu žele ostaviti što bolji dojam. Iz istih razloga, autorica oblači mušku bijelu košulju čiju čistoću uništava prljavom vodom, aludirajući na nezadovoljstvo muško-ženskim odnosima u zemlji koju je posjetila te ogorčenost pretjeranim pokušajima ostavljanja što boljeg dojma na osobe s kojima se susrećemo. Video projekcija performansa je postavljena tako da je uočljiva iz izloga same galerije, što je dobro s obzirom na okolnosti u kojima se nalazimo. Vjerujem da se prolaznici sigurno zapitaju zašto ta djevojka prlja tako lijepu košulju te sigurno neki od njih uđu i u sam prostor galerije kako bi pogledali izložbu i dobili odgovore.

Izložba završava radom Nives Žarković. Radi se o autorici rada Sram te i stid bilo, tepihu s ispisanim gnjusnim porukama od strane muške osobe autorici. Taj rad mogao se vidjeti na HT izložbi u zagrebačkom Muzeju za suvremenu umjetnost 2019. godine, na kojoj je autorica za isti rad dobila i nagradu za hrvatsku suvremenu umjetnost u kategoriji 'za mlade'. Kao što se već na početku ovog ulomka moglo naslutiti, radom nam umjetnica ukazuje na problem nasilja u društvu, s naglaskom na zanemarivanje ženskih prava. Dodatnu čar radu daje upravo to što su poruke izvedene na tepihu, što nas može podsjetiti na svima poznati frazem 'guranje problema pod tepih'. Autorica se nadovezuje na svoj prošli rad, radeći tako jedan tematski ciklus, no umjesto originalnog tepiha autorica lijepi par svojih dnevničkih zapisa na zid i jedan na pod ispred tog zida. Natpise je moguće doživjeti i auditivno – time što je autorica snimila sebe kako čita svoje dnevničke zapise, no taj aspekt rada je apsolutno nepotreban, štoviše i iritirajuć: autoričino čitanje je toliko sporo da se slušač može u međuvremenu izgubiti u svojim mislima (a možda je to bio i autoričin cilj, tko zna? Možda ovakva vrsta čitanja nije ishod nemara već svjesna odluka koja nije najprikladnija?). Pri čitanju se ne osjećaju nikakve emocije, a redoslijed čitanja zapisa je nelogičan – također, jedan od zapisa nije ni u cijelosti pročitan. Legenda za sam rad ne postoji, tako da na kraju krajeva, ne znam ni kako se rad zove. Poznavajući prošli rad autorice (tepih) ili ne, a na koji se ona očito nadovezuje, ovaj rad je po meni suviše nemarno izveden. Jedini od citata koji u nama može pobuditi ikakve emocije kao što su npr. gađenje jest onaj na podu: „Bila sam djevojčica, od straha sam trčala pored ulice jer je on drkao u parku. Njegove oči trčale su za mnom. Drkao je i kraj moje osnovne škole usred bijela dana. Drkao je i iza autobusne stanice pune studenata. Drkao je i u ljetno doba u popodnevnim satima par metara udaljen od nas. Drkao je i u javnom prijevozu. Drka li opet?“ Autorica je mogla napraviti možda elaboriraniju atmosferu oko samog rada u drugačijem ambijentu jer ovako izložen rad izgleda veoma nespretno. S obzirom da poznajem prošli navedeni rad Sram te i stid bilo, vjerujem da autorica ima puno kompleksniju i širu podlogu samog djela.

BUGA KRANŽELIĆ

Tabu trauma

U današnje doba, trauma kao generalni pojam postaje sve manji tabu te se sve otvorenije o njoj razgovara. Na tu temu, u Čitaonici i Galeriji VN, koja je u sklopu Knjižnica grada Zagreba, održala se izložba Renewal. Izložba je bila otvorena od 13. do 30. listopada 2020. godine, a sastojala se od tri instalacije autorica Darije Žmak Kunić, Ele Štefanac i Nives Žarković.

Darija Žmak Kunić imala je tri elementa u svojem radu nazvanom Ovo je moj horizont...: fotografije, snimka (projektor i slušalice) i skulptura. Dvije fotografije jedna do druge prikazivale su ožiljke dobivene carskim rezom, a tik do njih je projektor prikazivao snimku djeteta koje pokazuje svoje ožiljke, dajući im imena: horizontalni ožiljak na području trbuha govoreći „to je moj horizont“, zatim okrugli ožiljak oko desnog ramena kazujući „to je moje Sunce“ i zadnje točkaste ožiljke, predstavljajući ih  izjavom „to su moje zvijezde.“ Zadnji element čini skulptura koja predstavlja dva dlana koji kao da nešto drže. Lijevana je od nepoznatog metala i s mjestimičnom diskoloracijom. Originalno, u dlanovima je bilo pero, no igrom slučaja pero je nestalo, pa se sad u dlanovima nalazi grančica cvijeta. Srž koja povezuje sve je priča iza toga. Autorica, koja je i majka djeteta, morala je roditi oba puta carskim rezom, što je onda na kraju ostavilo na njoj ožiljke, prikazano fotografijama. Dijete je bilo zdravstveno ugroženo u ranom djetinjstvu, no uspijeva preživjeti, također ostavljeno s ožiljcima. I zadnje, ruke s grančicom u dlanovima koje simboliziraju ili majčinu čeličnu ruku koja štiti nježno i ugroženo dijete (ako je lijevano od čelika), ili majčinu željeznu ruku koja čvrsto vodi kroz teška vremena, ili majčinu olovnu ruku koja je teška od umora uzrokovanog mnogim problemima. U svakom metalu, poruka je ista, a to je majčina beskonačna ljubav prema svom djetetu. Iako je autorica originalno stavila pero koje je iz nepoznatih razloga nestalo, jedna posjetiteljica galerije dopunila je prazne ruke s jednom suhom grančicom nekoga cvijeta. Ovo je zanimljivo jer se povezuje sa samom idejom metalnih dlanova – nije dovoljno samo štititi, jer lako može pobjeći, već treba znati i sačuvati.

Autorica Ela Štefanac sastavila je svoju instalaciju pod nazivom Untitled Renaissance od samo jednog projektora. Projektor na zid projicira Elin video performans, malo kraći od osam minuta. U svom performansu, vidimo autoricu kako stoji u bijeloj čistoj košulji, koju počinje „čistiti“. Čisti na taj način da umače spužvicu dolje izvan kadra, popraćeno zvukovima packanja vode, te kreće utrljavati blatnu vodu sebi na bijelu košulju. Snimku čini samo jedan, vrlo dugi kadar autorice, a kroz tih skoro osam minuta, Ela Štefanac sada stoji u potpuno smeđoj blatnoj košulji. Autorica objašnjava kako je rad nastao za vrijeme umjetničke rezidencije u Azerbajdžanu. Bijela košulja je tamo simbolična za uglednog muškarca iz ugledne obitelji, no brzo bi i takav ugled opao ukoliko bi netko bio konstantno pod naporom udvaranja muškaraca u bijelim košuljama. Doslovno nam to autorica i želi ukazati sa svojim video performansom. Što se više napornih muškaraca nadmeće oko nje, to je košulja ukaljanija. Makar nije u rangu fizičkih ožiljka na koži, takva okolina zasigurno može prouzrokovati stres, a u konačnici i traume.

Nives Žarković također ima instalaciju s jednostavnim elementima. Čine ju zapisi iz dnevnika u obliku teksta na zidu i na podu, a pored toga i slušalice. Vide se četiri zapisa na zidu, svi potječu iz svibnja i lipnja 2020. godine, dok je peti zapis na podu, bez datuma. Slušalice sa strane puštaju snimku autorice kako čita vlastite zapise na glas vrlo sporim tempom i monotonim glasom. Sva četiri zapisa na zidu odnose se na egzistencijalna pitanja kao „što je život“ ili „kako razumjeti ljude“. Peti pak zapis nosi drugačiju konotaciju i kontekst. Osim što je jedini koji nema datuma, autorica se obraća sebi pod „djevojčica“ u zapisu, sugerirajući da se odnosi na nešto što se dogodilo još davno, dok je autorica bila dijete. Nastavlja opisivati pojedinca koji „drka i kraj moje osnovne škole usred bijela dana“ i „prati ju pogledom“. Nadasve jeziva pomisao, biti vrlo mlad i na meti takvog nekog pojedinca. Time se opet ukazalo na još jedan oblik traume.

Neotkrivenih oblika zasigurno ima još puno. Stoga bilo bi nužno osvijestiti da se traume događaju često te da bismo trebali otvorenije pričati o njima. Mentalno zdravlje je važno i sve tri autorice nam upućuju poruku da je bitno brinuti o tome. Otvoreni diskurs oko ovakvih tema sigurno bi uvelike pomogao da uistinu stvorimo svijet gdje svi možemo i imamo pravo biti sretni.

IVAN PORUPSKI

Tekstovi su nastali u sklopu Početnice likove kritike koju smo pokrenuli s umjetničkom organizacijom Atelijeri Žitnjak.

Fotografije preuzete s Facebook stranice Galerije VN.