Minimalizam, ali i u prenošenju ideje

Još u prvim koracima učenja osnovnoškolske geometrije, naučili smo da su trodimenzionalna tijela ona koja se nalaze u prostoru. Što je za svetog Augustina u 4. stoljeću bilo vrijeme[1], za čovjeka je prostor. Znamo da postoji, svjesni smo da se u njemu nalazimo, da je svugdje oko nas. Kako onda definirati prostor? Laiku, koji nije topolog niti se bavi prirodnim znanostima, to je ipak teže odrediti. Umjetniku, pak, ako mu se pokloni sveopća sloboda, ništa nije teško, pa tako niti da kreira i stvara svoje vlastito značenje toga pojma. To je učinio mladi umjetnik Petar Katavić svojom izložbom u Galeriji Događanja, upravo pod nazivom Prostor. U site-specific maniri, Katavić je stvarao svoja djela promišljajući o mjestu njihova izlaganja – tipičnoj galerijskoj bijeloj kocki. Primjereno minimalistički ostvarenom izložbenom prostoru, i umjetnikova djela svode se na slikarsku suštinu. U deplijanu ove izložbe, predgovor objašnjava umjetnikovu misao vodilju, a to je svijest da je sve oko nas linija i prostor. Osviješten postojanjem linije u prostoru i nas kao dio prostora u kojem jesmo, Katavić različitim medijima stvara linije, na platnu ili pločicama medijapana, tvoreći tako i privid samog prostora. Na jednom zidu, odmah nasuprot ulaza, nalaze se tri platna koja prikazuju reduciran arhitektonski prostor. Lišeno svih detalja i boje (platna su obojena nijansama bijele, čiji se tonovi mijenjaju dodavanjem smeđe, a ponegdje se pojavljuje i crna) platno je, kao i po svojoj prirodi, u potpunosti plošno. Jedino što mu daje privid nekakvog prostora su olovkom iscrtane linije. Čak se i čovjek, koji se pojavljuje na jednoj od slika, ne doima prividno trodimenzionalnim. Čini se više da je tim linijama umjetnik „oživio“ plohe stvarajući ih i umnažajući, ali one su ostale u svojoj jednoj dimenziji. Ono trodimenzionalno ostaje samo u ideji, u glavi umjetnika i promatrača. Prostor se može vrlo lako zamisliti jer je dio naše svakidašnjice, kao što je tipičan arhitektonski tlocrt nekome možda samo hrpa pravokutnika i kvadrata, a arhitekt u njemu već stanuje. Prava trodimenzionalnost postignuta je na bočnoj strani galerije, stvorena udubinama na četrdesetak crnih pločica od medijapana, posloženih u pravokutnik. Na nekima se nalaze rupice, dok su na većini izdubljene linije, negdje dublje, negdje pliće, poput ogrebotina ključem na karoseriji auta od strane ljubomornog susjeda. Ponovno, posve minimalistički i u nasljeđu međunarodne klime „poslije enformela“ druge polovice 20. stoljeća, umjetnik jednostavnim, ali dobro promišljenim potezima stvara liniju, a linijom prostor. Nasuprot njima nalaze se posljednja dva rada izložbe, drvene pravokutne ploče „presvučene“ crvenom bojom i zlatnim listićima. Ovi radovi, kao i oni ostali, tjeraju promatrača da na neki način opravda umjetnika, primjećujući prostor tamo gdje ga umjetnik primjećuje i misleći što on misli. Gledajući to pozlaćeno drvo, nisam razmišljala koji utisak ono ostavlja na mene jer bi mi, razmišljajući o svim onim umjetnicima što su u prošlosti slično činili (doduše s različitom idejom), zasigurno promakla prava tema izložbe, to propitivanje linije, plohe i prostora. Pokušala sam shvatiti gdje umjetnik na tom radu vidi prostor, što taj prostor njemu predstavlja, je li u ovom slučaju za njega prostor iluzija dobivena različitim intenzitetom osvijetljenih zlatnih listića ili linije koje ti listići stvaraju... Pokušala sam dokučiti njegovu ideju koja nije sasvim razvidna. Još kada uzmem u obzir da je rad site-specific, a galerija se sastoji od tri bijela zida i jednog staklenog... U tom silnom pravdanju njegove ideje, za koju vjerujem da ima smisla i da je vrlo vjerojatno cjelovita, ali meni bez umjetnikovog pojašnjenja nedokučiva, izlazeći iz Galerije nisam osjećala... ništa. Možda nije dobro pristupiti umjetničkom radu kao svojevrsnom osloboditelju koji će ti otvoriti oči, navesti te na promišljanje, ili barem u tebi probuditi osjećaj zadovoljstva, pritom ne mislim samo na puku umjetnost radi umjetnosti. Osobno nemam ništa protiv minimalizma i svođenja likovne umjetnosti na njezinu „nultu točku“, odnosno na liniju i plohu, ali ona bi trebala biti dobro potkrijepljena. Često se baš kroz minimalizam, koji se izvana oku čini toliko jednostavnim i prostodušnim, zapravo provlače duboke filozofske koncepcije. Tada se od promatrača očekuje da isto misli, jer nerijetko nema nekog detaljnog pojašnjenja i prave poruke. Pravo objašnjenje nudi jedino stvaratelj tog rada. Koliko god je zanimljivo prikazati publici samo vrh ledenog brijega i pustiti ju da sama otkriva njegovu dubinu, još zanimljivije bi bilo da je umjetnik uspio svoju ideju prenijeti na onoga koji se na toj izložbi nalazi. Tako bi umjetnik ispunio svoju misiju prenošenja ideje, a promatrač bi se mogao osjećati kao promatrač, a ne kao slijepac za tu vrstu umjetnosti.

MATEJA RADOŠ

[1] U knjizi Johna Bowkera: Religije svijeta: velike vjere istražene i pojašnjene, Zagreb: Znanje, 2000., str. 18. navodi se poznati Augustinov zapis o vremenu: «Što je, dakle, vrijeme? Ako me nitko ne pita, znam; ali ako moram odgovoriti na to pitanje onome tko me pita, ne znam.»

Pohvala prostoru

U centru Knap koji se pod skelama polako oporavlja od potresa nalazi se Galerija Događanja u kojoj nam splitski slikar Petar Katavić predstavlja svoju izložbu pod nazivom Prostor koja se sastoji od pet jedinstvenih slika i jedne koja se sastoji od više elemenata. Dvije slike izvedene su na debelim drvenim plohama na kojima su zlatni listići ispod kojih je vidljiva crvena boja, a ovisno o kutu gledanja slike su dominantno crvene ili dominantno zlatne, a reflektivnu plohu često preuzme odbljesak svjetlosti sa svjetiljke na stropu. Na susjednom zidu galerije nalaze se tri uokvirena platna na kojima su sivi, bijeli i crni pravokutnici koji se mogu shvatiti kao apstrahirana arhitektura zbog tri ljudske figure prisutne na slikama. Slike su izvedene uljem i grafitom (vjerojatno olovkom). Posljednji dio izložbe su četrdeset dvije crne pločice medijapana koje iz daljine djeluju prazno, a uredno poredane u retke i stupce na bijelom zidu djeluju dekorativno. Tek izbliza vidljive su urezane linije koje čine jednostavne oblike i namazi crvene i plave boje na nekima od njih.

Petar Katavić je u Galeriji umjetnina u Splitu izložbu Prostor izveo 2019. godine. Iako su neki radovi sa splitske izložbe prisutni i na ovoj u Zagrebu, to ipak nije ista izložba. Katavić je neke radove izložene u splitskoj galeriji izostavio iz zagrebačke izložbe zbog manjeg izložbenog prostora Galerije Događanja. Niti jedan rad nema naziv sam za sebe, sve je obuhvaćeno nazivom izložbe – Prostor. Zato se prirodno postavlja pitanje: „O kojem prostoru se radi?“. Slike su same za sebe vrlo plošne. Figure koje se nalaze na tri svijetla platna smještene su u nešto što bismo mogli shvatiti kao prostor. Oko njih su pravokutnici koji bi se mogli koristiti za konstruiranje albertijanske perspektive, ali oni su smješteni skladno i samostalno jedan pored drugoga bez želje za stvaranjem iluzije. Ostaje nam da prostor tražimo u debljini materijala i samom izložbenom prostoru.

Godine 1958. u jednoj maloj galeriji u Parizu, Yves Klein je predstavio izložbu Praznina (Le Vide) u kojoj je izložio prazni prostor galerije sa samo jednim staklenim ormarom koji je sadržavao još malo te iste praznine. Izložbu je posjetilo mnoštvo ljudi i ona je naznačila početak jednog načina razmišljanja koji je svoj teorijski odgovor dočekao s esejima Briana O'Dohertyja 1976. godine, a koji kao knjiga Inside the White Cube izlaze 1986. godine. Djelo nije prevedeno na hrvatski jezik, ali je ostavilo izniman trag na razmišljanje o umjetnosti jer postavlja sam galerijski prostor kao objekt istraživanja, a ne samo djela koja se u njemu nalaze. O'Doherty opisuje postanak bijele kocke kao modernističkog hrama umjetnosti koji je čist, uzvišen, mističan i trajno nepromjenjiv. Na bijelim zidovima umjetnost je ostavljena da bude sama sebi dovoljna, neopterećena lokalnim i podržavana nepromjenjivim. Polako se skidaju okviri koji su nekada odvajali stvarnost slike od stvarnosti kroz koju se promatrač kreće, a umjetnost se više nema potrebe razdvajati od svoje okoline jer je u sigurnom i primjerenom okruženju. Tako su djela Moneta na izložbi u Museum of Modern Art u New Yorku 1960. godine prvi puta izložena bez okvira u kojima su se desetljećima nalazila. Postupak asimilacije djela u izložbeni prostor odvija se usporedno s ukidanjem potrebe slikarstva za stvaranjem iluzije. Djelo ne iziskuje svoju stvarnost jer postaje dio naše stvarnosti, ne pridonosi više imaginarni prostor nego onaj koji zauzima samo platno i boja, koliko god skroman bio.

Javljaju se i nešto agresivniji postupci osvajanja galerijskog prostora, kao što je već opisana izložba Yvesa Kleina i projekti Marcela Duchampa poput rada 1200 vreća ugljena. U tom radu Duchamp je sa stropa galerije objesio 1200 vreća ugljena osvajajući tako tradicionalno neiskorištenu stranicu galerijske kocke i iskorištavajući njenu najzanimljiviju karakteristiku – činjenicu da ne može podržati tijelo, a sam je umjetnik objesio vrlo teške i naizgled vrlo nestabilne predmete iznad glava posjetitelja.

Takvim je pokušajima prostor osvojen, možda više nema potrebe da umjetnik dokazuje prisutnost, ali se od toga može učiti. Petar Katavić se ne sukobljava s prostorom, on mu se prilagođava. Prostor nema negativan prizvuk kao Praznina kod Yvesa Kleina. Katavić nas nazivom izložbe, izostavljanjem pojedinačnih naziva djela potiče da izložbu gledamo kao cjelinu s izložbenim prostorom. Galerija je s jedne strane staklom u potpunosti otvorena vanjskom prostoru. Unutrašnji prostor je malen, bijelih zidova, a radovi mu se ne nameću niti ga osvajaju, oni djeluju kao njegov komplement. Radovi se na prvi pogled veoma razlikuju i svaki zid je drugačije uređen pa je zanimljivo razmotriti i ritam koji oni stvaraju. Zid koji je najdalje od ulaza nosi slike na debelom drvu sa sjajnom zlatnom površinom. Na najširem, središnjem zidu nalaze se tri slike s tankim okvirima od svijetlog drva koje zauzimaju najveći prostor, ali se bojom ne ističu naspram zida. Na zidu najbližem ulazu nalazi se fragmentirani rad od crnog materijala. Slika koja prva privlači pažnju nalazi se na najdaljem mjestu od ulaza u galeriju, a rad s crnim pločicama nalazi se pored stolića na kojem su izloženi deplijani sa slikom jedne od tih pločica koje posjetitelj uzme pri ulasku ili izlasku. Dakle sama izložba prirodno navodi promatrača da okruži prostor u kojem se tri rada mogu shvatiti kao početak, sredina i kraj. Gledajući sliku za slikom iznenadio me različit izraz te nisam ni obratio pažnju na to da su komponirane.

GREGOR SIROTIĆ MARUŠIĆ

[1] U knjizi Johna Bowkera: Religije svijeta : velike vjere istražene i pojašnjene, Zagreb: Znanje, 2000, str. 18 navodi se poznati Augustinov zapis o vremenu: «Što je, dakle, vrijeme? Ako me nitko ne pita, znam; ali ako moram odgovoriti na to pitanje onome tko me pita, ne znam.»

Tekstovi su nastali u sklopu Početnice likove kritike koju smo pokrenuli s umjetničkom organizacijom Atelijeri Žitnjak.

Fotografije preuzete s Facebook stranice Galerije Događanja.