Izložba Nikole Pjevačevića Mirovanje u Galeriji Studentskog centra
Donedavno (9. - 21. listopada) u Galeriji Studentskog centra publika je imala priliku posjetiti izložbu slikara Nikole Pjevačevića pod nazivom Mirovanje. Ciklus se sastoji od jedanaest štafelajnih slika velikih dimenzija obješenih u bijelom galerijskom prostoru. Na pojedinim zidovima tako su se našla tek dva djela, dok je, primjerice, zid desno od ulaza u galeriju bio rezerviran za kompoziciju sačinjenu od čak šest vertikalnih platna postavljenih na udaljenosti od nekoliko centimetara.
Neupućeni promatrači prilikom prvog susreta s Pjevačevićevim ciklusom pomislili bi da se radi o djelima čiste apstrakcije te bi umjetniku najvjerojatnije „prišili“ etiketu suvremenog slikara apstrakcije na tragu Rothkova slikarstva obojenog polja. Mišljenje bi im se – neposrednim stupanjem pred izložena djela – ubrzo promijenilo. Otkrivajući detalje šumskih i gradskih pejzaža okupanih spokojem noći čiji nejasni obrisi stidljivo izranjaju iz ugljenog crnila, postali bi svjesni zablude u kojoj su se maločas zatekli te bi viđenome pristupili sa znatno većom pozornošću. Isti ti „naivci“ u nazivu ciklusa ne bi uočili ništa sporno – doista, pred njima se nalaze platna koja nose auru kontemplativnog spokoja baš poput četrnaest crnih platna iz Rothkove kapele u Houstonu (Teksas).
Zaustavimo se ovdje na trenutak i razmotrimo nekoliko činjenica. Ni na jednom Pjevačevićevom djelu nema prisutnih ljudskih figura. Od širokog spektra boja umjetnik odabire one akromatske – poput crne i bijele – te razne nijanse zemljanih tonova čime nas njegov odabir može podsjetiti na kolorit uvelike poznatog djela Saturn proždire jedno od svoje djece španjolskog slikara romantizma Francisca Goye. Motivi sutona i noćni prije svega aludiraju na cikličnost pojava – nikako mirovanje. Uzmemo li ove činjenice u obzir, sklona sam vjerovanju da je mirnoća tek privid prikrivenog krika te da naslov izložbe možemo protumačiti kao svojevrsni oksimoron. Kada tome pridodamo činjenicu da Pjevačević odbija ponuditi promatraču ikakvo tumačenje vlastitih djela, riječima: „…imao sam potrebu za objašnjavanjem stvari, no tišina nekad daje najbolji odgovor“ te da iz predgovora izložbe Sare Mikelić možemo naslutiti da se radi o djelima izražene autorefleksivnosti, ne mogu se oteti dojmu da umjetnik tvrdnjom o neprestanom rastu i razvoju svojeg stvaralaštva nastoji prikriti tjeskobu pred izlaganjem najintimnijih dijelova sebe publici. Unatoč nedostatku pojašnjenja, meditativno crnilo koje se postupno transformira u paranoičnu zloslutnost toliko je sugestivno da promatrača navodi na preispitivanje vlastitog postojanja i podsvijesti.
Atmosfere Pjevačevićevih štafelaja stoga tumačim kao suvremene pandane povijesno-mitoloških pejzaža predstavnika europskog romantizma druge polovice 18. stoljeća. Usporedimo li trenutak u kojemu Pjevačević izlaže ciklus Mirovanje kojim dominira slika rastućih tenzija, nepovjerenja i diskrepancije društva kao posljedice aktualne pandemije, zamijetit ćemo nedvojbenu sličnost s rastućim nezadovoljstvom stanovništva Europe 18. stoljeća zahvaćene Francuskom revolucijom, industrijalizacijom i urbanizacijom te usponom reakcionarnog konzervativizma. Čemu se u takvoj situaciji okreću mislioci tih davno minulih vremena? Dakako, prirodi – njenoj magičnoj ljepoti i univerzalnoj snazi. Slikarstvo njemačkog pejzažista Davida Caspara Friedricha, posebice njegova Opatija u hrastovoj šumi, jedno je od djela slikarskim izrazom blisko Pjevačevićevim nokturnima. Dok Friedrich minornost ljudskog djelovanja pred razularenim silama prirode prikazuje kompozicijama kataklizmičkih krajolika i gotičkih ruina u odnosu na neuočljive ljudske figure, Pjevačević svoje prizore u potpunosti lišava prisutnosti čovjeka, pročišćava kompoziciju te internalizira napetost. U tome smislu možemo zaključiti kako je umjetnik ideje tradicionalnog slikarstva romantizma predstavio formom Greenbergove postslikarske apstrakcije koju bih se usudila nazvati „rekonstrukcijom romantizma“.
Izložba Mirovanje Nikole Pjevačevića ostavlja pred nama mnoštvo neodgovorenih pitanja i prostora za razmišljanje. Počinjem sumnjati da je umjetnikova besramna šutnja pomno promišljena taktika preuzeta iz američkih niskobudžetnih filmova u nastavcima s početka 20. stoljeća u kojima su tvorci filmova prekidali radnju epizoda u najuzbudljivijem trenutku tjerajući tako publiku da pogleda njen nastavak. Ako je Pjevačeviću cilj bio u publici pobuditi interes za njegove radove u budućnosti, mislim da je u tome i uspio.
DORA NOVAK
Praćenje crnine na izložbi Mirovanje Nikole Pjevačevića
Ciklusom Oni dolaze Galerija SC ove godine predstavlja niz mladih autora kojima je to prva ili jedna od prvih izložaba. Od 9. do 17. listopada izlaže Nikola Pjevačević iz Belog Manastira koji je 2019. godine diplomirao slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. U bijeloj sobi, u prizemlju galerije SC predstavljen je ciklus od jedanaest slika kojima autor nastavlja istraživanje započeto još za vrijeme studija. Slike ciklusa Mirovanje izrazito su crne i u kontrastu s bijelim zidovima na kojima vise. Platna velikih dimenzija snažno se nameću prostoru male galerije, odozgo su obasjana dnevnim svijetlom koje ulazi kroz prozore na stropu i lijepo ističe slikane plohe.
Najranija platna su bijela, ali kako je Pjevačević usavršavao svoju metodu prešao je na sirova platna žutih tonova. Platna napinje na okvir i na njih nanosi ugljen. Kako bi se osjetljivi materijal zadržao na grubom materijalu nanosi prirodnu smolu, šelak.
Na prvi pogled slike su apstraktne, no ubrzo sam prepoznao jednu kuću i cestu koja se naslućuje samo svijetlima, nanesenim bijelom kredom, koja izviru iz tame. Tu i tamo pojavljuje se dio brijega ili krošnja. Dužim gledanjem motivi se polako otkrivaju. Uz malo više truda moglo bi se nabrojati još nekoliko motiva, ali ne pouzdano, netko drugi sigurno bi vidio nešto drugo. Oko prizora na slikama, obavijena je tamna magla u kojoj se utapaju te svojom složenom strukturom preuzima cijeli prostor slike. Pjevačević polazi od pejzaža, ali mu se ne pokorava. U procesu prepušta tehnici da osvoji prizor.
Tehnika ugljena na platnu vrlo se rijetko koristi iz jednostavnog razloga što je prhku prašinu koju ugljen ostavlja na platnu jako teško zadržati. Zbog toga je osvajanje plohe njime dugotrajan i zahtjevan posao. Ugljen se, nakon svakog sloja, mora fiksirati nanošenjem smole. Taj proces se ponavlja mnogo puta, no sve to ipak ne sprječava padanje materijala. Prvih dana kada su slike donesene u galeriju ispod svake se skupljao tanki crni talog. Zbog neumornog otpora platna, na slikama je prisutna stalna mala drama.
Površina je dinamična i vrlo kompleksna. Taj je dojam prisutan iz blizine i iz daljine. Ovdje se ne događa da nas slika, približavajući se dovoljno iluziji, ostavlja s jednostavnim namazima sasušenog materijala pred nosom. Slika se prilagođava različitim perspektivama jer funkcionira u svakom mjerilu.
Velika tamna platna privlače pogled i ne nude nikakav odgovor. Ne nude prepoznavanje motiva, a ne nude čak ni odgovor o svojem nastanku. Zato što je slojeva tako puno i svi se pretapaju, rad umjetnika nije jasan. Opisani proces nastanka jako je teško iščitati iz slike. Znamo da je površina nastajala spontano, ali nemamo dojam kao da su oblici slučajni. Zato što ne vidimo elemente izrade platno izgleda kompaktno i zatvoreno kao oblici koji su upravo onakvi kakvi bi trebali biti.
Pogled ne može razlučiti elemente i kretati se s jednoga na drugi jer su isprepleteni, istovremeni i sukcesivni. Ni jedan dio površine ne može se shvatiti, svesti na poznato, pojmiti. Ne nastaje konačan učinak nego stalno titranje. Čim gledatelj obrati pažnju na slike one pozivaju prema sebi, iz daljine pozivaju na bliže gledanje, površina je jednako bogata kao kompozicija i poziva samo još bliže. Tome istraživanju naizgled nema kraja. Koliko god gledali nikada sve neće biti viđeno. Uvijek će biti dijelova površine koji se pogledom mogu pratiti. Površina je nejasna i kada je blizu, zove na diranje koje će možda nešto otkriti. Učinak je doista mirovanje. Nakon nekog vremena moramo se prepustiti tome da nećemo nigdje stići. Ostaje samo prepustiti se odnosu tamnoga i još tamnijeg. Iako to možda paradoksalno zvuči - mirovanje se nalazi u stalnom kretanju.
Leonardo u svome traktatu o slikarstvu preporučuje umjetniku da inspiraciju za slikanje krajolika potraži u mrljama i oštećenjima na zidu. Potaknut time, britanski je slikar Alexander Cozens 1785. godine objavio Nov način pomaganja mašti u crtanju izvornih kompozicija. U toj knjizi, koja je priručnik za slikanje, on potiče umjetnika da sam napravi mrlju na papiru ili u izgužvanom listu pronađe obrise planine. Cozens i autori koji su tim principom učili, težili su većoj „dovršenosti“, većoj čitljivosti od Pjevačevića. Slike nastale takvim pristupom tadašnjeg su promatrača uspijevale uvjeriti da su prikaz nekog postojećeg krajolika. Možda je upravo zato ta metoda bila teško prihvaćena. Kao da ide protiv one vjere u originalnost i savršenstvo prirode koja se ne smije dovoditi u pitanje. Ali ono što Cozensova metoda doista pokazuje je da čovjek razumije, možda je bolje reći osjeća prirodu na razini principa čak i zanemarujući pojedinačne motive. S dovoljnim trudom čovjek može podraživati osjetila upravo na onakav način na koji to radi priroda. Pjevačević ide u tome smjeru. On ne goni racionalnu ideju i motiv nego se organski prepušta materijalu i procesu rada.
Njegova platna progovaraju spontanošću. Možda bi bilo brzopleto kad bismo odmah odbacili mimetičnost kao određenje ovih slika. Ciklus mirovanje ne sadrži niti jedan oblak - prikazan slikarskim simbolom bijele mrlje, ali podsjeća na iskustvo gledanja u oblake.
GREGOR SIROTIĆ MARUŠIĆ
Tekstovi su nastali u sklopu Početnice likove kritike koju smo pokrenuli s umjetničkom organizacijom Atelijeri Žitnjak.
Fotografije preuzete s Facebook stranice Galerije Studentski Centar.
