Maša Bajc - drukčiji pogled na svakodnevicu
U najavi godišnjeg izložbenog programa Galerije Spot, od 12. do 30. listopada 2020. godine bila je aktualna izložba ,,Priroda stvari“. Sama Galerija osnovana je zahvaljujući Uredu za fotografiju pa je logično zaključiti kako je i ovdje riječ o fotografskoj izložbi koja je nastala u suradnji s AK galerijom (Atelieri Koprivnica) te Gradskom galerijom Striegl iz Siska. Temeljno pitanje izložbe jest ,,Što to čovjek ostavlja iza sebe?“, dok mene pak zanima malo drugačije, ali jednako važno pitanje – što je to Maša Bajc, autorica izložbe, ostavila iza sebe? Već prvi pogled na sam postav izložbe daje do znanja kako je riječ o nekom drukčijem pogledu na svijet, pogledu autorice koji nam je dostupan kroz objektiv njene kamere, a kroz koji su svakodnevne stvari postale neprepoznatljive oku promatrača. Također je i riječ o drukčijem pristupu samoj fotografiji kao mediju – kustosi galerije te autorica izložbe uspjeli su transformirati jednostavnu bijelu prostoriju, mogli bismo reći ,,white cube“ (termin osmišljava Brian O'Doherty 1976.) u crno-bijelu šumu slike i teksta. Fotografije se ne nalaze na zidovima već su postavljene na stalke koji su pozicionirani u sredini prostora galerije. Tako fotografija izlazi iz ravne plohe zida van u prostor, a posjetitelji moraju prolaziti upravo kroz izloške, ne pored njih. Svakim korakom otkrivaju se nova djela pa kad se onda negdje i zaustavimo, pogled nam nikad neće biti isti pošto su nam određena djela vidljiva samo s određenih stajališta.
Tijekom intervjua, a koji je nastao u sklopu programa Kulturizacija na radio Studentu, sama Maša Bajc govori kako fotografije prikazuju stvari nađene na livadi blizu njezina doma. Tako i naslov izložbe polako počinje dobivati smisao – riječi je o prirodi, ali i stvarima pronađenima u prirodi koje nisu prirodnog porijekla. Upravo prve fotografije na koje nailazim bave se tematikom tih anorganskih stvari. Predmeti su fotografirani na izoliranoj crnoj pozadini, a zanimljivo je primijetiti kako je teško odrediti o kojim je stvarima uopće riječ. Tim načinom fotografije Bajc pomiče granicu između organskog i anorganskog, a time i između prirodnog i urbanog. Vrlo je intrigantan motiv kralježnice bilježnice, spirale koja povezuje listove papira, a prikazan je na par fotografija tijekom različitih procesa (gorenja te sleđivanja). Tako imamo anorganski predmet na kojem su prikazane promjene nastale tijekom prirodnih procesa koji su bili uzrokovani ljudskom rukom. Opet smo se našli u mreži oprečnih pojmova – ,,prirodnog“ i ,,neprirodnog“, ,,organskog“ i ,,anorganskog“ te se nadam kako nije riječ o još jednoj izložbi od onih u nizu, a koje se samo bave tematikom očuvanja okoliša. U današnjem svijetu ta tema je izuzetno bitna (o tome dakako nema rasprave), ali toliko se često počinje ponavljati u umjetničkim krugovima da se čak usudim napisati kako polako postaje izlizana, pa možda čak postaje i klišejom. Ako promotrimo situaciju u Hrvatskoj, u isto su vrijeme u tijeku bile tri izložbe ekološkog karaktera. U Francuskom institutu do 1. studenog mogla se pogledati izložba ,,Art of the Oceans“; fotografije Ocean Alliancea, a koje su nastale tijekom njihove akcije čišćenja mora od plastičnog otpada. U Kiosku Galerije SC je do 30. listopada bio aktualan postav ,,Supernatural“ Tamare Sekulić, a koji progovara o problemima urbanizacije i uništavanju ekosustava. Od 26. listopada do 13. studenog u Galeriji SKC u Rijeci postavljena je izložba ,,Re-Start Experience“, a koja će se baviti problemom današnje eko-situacije. Tako vidimo niz izložaba slične, pa gotovo i iste, tematike te je teško ne napisati kako se radi o nekoj vrsti trenda u današnjem umjetničkom svijetu. Među takvim postavima lako je i naći iste motive – npr. fotografije u Francuskom institutu, koje prikazuju zagađenost mora plastikom, nedvojbeno podsjećaju na fotografije Eduarda Leala (ciklus ,,Plastic Sea“) ili Mandy Barker (ciklus ,,Our Plastic Ocean“), a čije se su izložbe bile aktualne u zadnjih par godina diljem svijeta. Kod Maše Bajc naravno nema motiva oceana (jer se bavi tematikom livade), ali se i dalje nadam kako će se autorica odvojiti od šablone popularnih, u nekim slučajevima i oportunističkih, postava, a koji se tiču teme očuvanja okoliša. Hodajući dalje kroz izložbu nailazim na drugu cjelinu fotografija – onih na kojima su motivi krajolika spojeni s tekstom. Tekst je poetičnog karaktera te je promatraču dana sloboda da ga interpretira na subjektivan način. Smatram kako je uvođenjem teksta uz fotografije napravljen odmak od ponavljačkog karaktera spominjanih izložaba te nas autorica uvodi u neki svoj svijet, s nesvakidašnjim pogledom na svakodnevicu. Promatraču nije predstavljena slika plastičnog otpada u prirodi (a kakve su opisane u prethodnim redovima te su kao takve najčešći pa tako i najneoriginalniji odgovori na isticanu temu) već je na zeleni krajolik ,,nalijepljen“ tekst. Upravo taj tekst skreće pažnju s lijepog pejzaža na stvarno stanje livade, ali i društva te svijeta u kojemu živimo. Upravo su ta idila i brutalna stvarnost spojene u jedno genijalan odgovor Bajc na tematiku u kojoj tako često nailazimo na, nažalost, nekreativna rješenja. U svoj osobni svijet pak ulazim kad stižem do zadnje cjeline postava, koja se sastoji od tekstova otisnutih na foto papiru, a koja se jedina nalazi na zidu. Tekst je kao i prva cjelina fotografija maksimalno pojednostavljen – crne rečenice sastavljene od par riječi nalaze se na bijeloj pozadini. Autorica je bilježila što je vidjela na livadi, a čitajući njene bilješke počinjem zamišljati i neku vlastitu, udaljenu livadu.
Dolazeći do kraja izložbe zaključujem kako je Maša Bajc iza sebe ostavila nešto više od ,,jednostavne“ izložbe o očuvanju prirode. Osim što se bavi tendencijom razvoja grada, tj. zadiranja urbanog u ruralno, autorica se, bavi i vidljivom promjenom u društvu. Što smo udaljeniji od onog izvornog, to imamo veću želju za njegovim očuvanjem, a tako i imitiranjem. Upravo na djelima na kojima su teško prepoznatljivi fotografirani motivi skrenuta je pažnja na problem imitacije te sve veći problem raspoznavanja originalnog od kopije – organskog od anorganskog. Također, smatram kako je prava vrijednost ,,Prirode stvari“ u asocijativnom aspektu postava. Osim što je razbijena granica između slike i promatrača, a čime je posjetitelj primoran da uđe u sliku, doslovno i figurativno, autorica svakog promatrača tjera i na promišljanje o aktualnim problemima suvremenog društva. To pogotovo čini putem teksta, koji je najintimniji dio izložbe – osim što ulazimo u autoričin osobni svijet, ujedno stvaramo i jedan vlastiti, udaljen od užurbanog ritma svakodnevice.
NIKA DOBRIĆ
Stvar prirode
U Galeriji Spot 12. listopada 2020. umjetnica Maša Bajc otvorila je svoju izložbu, seriju fotografija nazvanu „Priroda stvari“. Sve fotografije isključivo su fotografirane samo na jednom prostoru – na jednoj omanjoj livadi. Autorica je za prilog emisije Kulturizacija Radija Studenta izjavila zbog čega joj je sve ta livada posebna. Počevši od sjećanja vezanih uz djetinjstvo, sve do aktualnih aktivnosti kao što je šetnja, odmor u prirodi, ali čak i svojevrsno odlagalište smeća. Sve to, dovelo je Mašu Bajc do poticaja da istraži prostor gdje se civilizacija i divljina susreću kroz fotografiju. Odlučila je pokazati svoje istraživanje kroz nekoliko tipova fotografija.
U galeriji nailazimo na sveukupno šesnaest fotografija koje su postavljene na osam svojevrsnih, crnih stalaka. Stalci služe kao novi način da se prikažu fotografije, za razliku od klasičnog postavljanja na zid. Dapače, postavljanje fotografija na stalke potiče gledatelje da hodaju oko fotografija. Prolazeći pored i između, time i sami gledatelji vrše vlastito istraživanje.
Navedenih šesnaest fotografija pokazuje dosta zajedničkog, no možda se najviše ističu fotografije s tekstom i predmeti na crnoj pozadini. Pune fotografije s tekstom prikazuju neki dio livade, trave ili tijelo vode više ili manje van fokusa. Tekst koji se nalazi na njima može se shvatiti kao neka vrsta fikcije. Ako ne fikcije, onda kao neki opis ili hint kojim nam autorica skreće pažnju na nešto specifično. Te fotografije daju dojam kao da su uzete iz nekog dokumentarca, bez prethodnog konteksta, time pridonoseći na sve načine kako se ta jedna rečenica teksta može interpretirati.
Fotografije s predmetima na crnoj pozadini ističu se na svoj način. Neobično je vidjeti predmet koji se ne nalazi nigdje, u ništavilu. Naime, Maša Bajc nije uzela isključivo predmete prirodnog podrijetla kao svoje subjekte, već i otpadne predmete. Time nam autorica opet vuče poveznicu između prirode i odlagališta smeća. Prirodni predmeti obuhvaćaju svakakve trave i mucice, ali i ptičje pero i komad spaljenoga drveta. Dok fotografije trava i mucica prikazuju netaknutu prirodu, komad spaljenoga drveta pak upućuje da je čovjek tu već bio. Moguće je da je to preostali relikt iz neke stare logorske vatre, aludirajući na civilizaciju iz prošlosti, makar od jučer.
Od otpadnih predmeta prepoznaju se metalne spirale, vrlo vjerojatno iz nekih učeničkih bilježnica. Jedna na sebi ima tragove hrđe, time sugerirajući da su papiri možda bili iščupani s nje prije nego što je bila odbačena. Druga spirala nam priča drugačiju priču, pošto sadrži pepeo među svojim vijugama. To nam može pružiti i uvid u motive pojedinca koje bismo mogli zateći na livadi. Vrlo je vjerojatno da je ta bilježnica bila bačena u vatru, no iz kojeg razloga, ili što je ta bilježnica sadržavala, nećemo nikada saznati. Na susjednoj fotografiji prikazan je komad plastične folije, brutalno poderan, ali delikatno dokumentiran jer su još prisutne kapljice vode na njoj. Valja istaknuti kako se na fotografiji mogu vidjeti svojstva materijala, kao što je nepropusnost vode kroz plastiku.
Svi predmeti koji su fotografirani na crnoj pozadini izvađeni su iz konteksta. Unutar fotografije ne postoji niti jedan referentan predmet ili oznaka po kojoj bismo mogli procijeniti je li predmet velik ili malen. Ne postoji niti indikator gdje bi se takav predmet mogao naći, odnosno zbog čega bismo mogli zaključili da je ovaj predmet upravo s te livade. Možda je predmet pronađen pored ceste, na krovu zgrade ili nekom igralištu. Nadalje, zbog crne pozadine, predmet se sve više ističe. Sam oblik, tekstura i detalji postaju glasniji i više nam tjeraju da ih bolje proučimo.
Osim fotografija, u galeriji nalazimo još nešto: uokvireni u drvene okvire svjetlije boje, šesnaest papira s tiskanim tekstom. Četiri papira postavljena su široko i četiri papira visoko. Ovi papiri služe kao svojevrstan dnevnik, prikaz misli ili svjedočenja prilikom istraživanja na livadi. Pri prvom pogledu, na papirima se vidi svega rečenica ili dvije. Time je pažnja usmjerena na sam tekst, odnosno misao iza teksta. S obzirom na to da nedostaje neki određeni kontekst u kojemu bi se tekst trebao razmatrati, podsjeća na fotografije predmeta na crnoj pozadini koje su također izvađene iz konteksta, pri čemu ih kontrast crne i bijele pozadine razlikuje. Tekst se sastoji od pažljivo odabranih riječi autorice ili njezinih sudionika u istraživanju – slučajnih prolaznika livade. Što zapravo te riječi znače – preostaje na gledatelju da sâm prosudi.
Izložba je bila otvorena do kraja listopada te se više ne može doći i samostalno istražiti istraživanja, hodajući kroz fotografije na stalcima. Izložba nam je ponudila prikaz suživota divljine i urbane sredine na kakav nismo baš naviknuli i prezentirala nam dokaze na vrlo inovativan način.
IVAN PORUPSKI
Tekstovi su nastali u sklopu Početnice likove kritike koju smo pokrenuli s umjetničkom organizacijom Atelijeri Žitnjak.
