Početnica likovne kritike: izložba Marka Ercegovića i Igora Lasića "Tisak, dvadeset i tri kioska" u Novoj BAZI kolektiva BLOK

Pogled iza prenatrpanog pročelja kioska Tiska

Od 27. listopada do 16. studenoga, na adresi Nova cesta 66, u prostoru Nove Baze, mogla se pogledati izložba Tisak, dvadeset i tri kioska fotografa Marka Ercegovića i novinara Igora Lasića. Autori su se odlučili fokusirati na radnice i radnike kioska te njihove priče predstaviti javnosti uz 23 fotografije kioska Tiska.

Marko Ercegović inače je fotograf Zagrebačkog kazališta mladih, a od prošle godine i Dubrovačkih ljetnih igara. S prošlogodišnjih Igara izložio je fotografije na izložbi naslova Iza igara u kojoj su najzastupljenija zakulisna događanja, proces nastanka predstava, probe, slaganje scenografije, čišćenje pozornice nakon izvedbe. U svojemu se radu usredotočio na ljude koji nisu glumci i redatelji, na radnike/radnice bez kojih organizacija svega ne bi bila moguća. U ovoj se izložbi, zajedno s Lasićem, ponovno bavi ljudima koje većina ne primjećuje. Postavlja se pitanje: ne primjećujemo ih li zbog zasićenosti kioska brojnim proizvodima ili možda zato što ne cijenimo dovoljno ono što rade?

Prodavačice i prodavači kioska Tiska u ovoj izložbi dobivaju ulogu protagonista. Njihovo radno mjesto postaje mjesto radnje drame, a njihove priče odista jesu dramski potentne. Dok ih se čita izazivaju suosjećanje, gnjev, napetost, smijeh ⸻ sve ono što izaziva i gledanje predstave. Ta svjedočanstva nisu monodrame, u njima ima još aktera ⸻ lokalne ogovarateljice, nepristojni prolaznici, ljudi koji svoju prodavačicu Tiska izjednačavaju sa psihoterapeutom te potencijalno opasne mušterije čija je namjera ponekad i ukrasti. Pitanje je, također, je li Ercegović u tome svemu vidio zgodnu paralelu s onime što inače radi ili se sve „samo tako“ posložilo? No, kao i u svim umjetnostima, sve je uvijek otvoreno interpretaciji promatrača.

Kroz sve priče, takoreći kao lajtmotiv, provlači se želja radnica i radnika za sanitarnim čvorom i većom plaćom. Još jedna zanimljivost je što je većina svjedočanstava pisana u ženskom rodu, dok su samo dva iz muške perspektive. Također, na svim fotografijama, osim na jednoj, prikazane su radnice. Sve to dovodi do zaključka da su na kioscima Tiska većinski zaposlene žene. Nepostojanje sanitarnog čvora, u poduzeću u kojemu većinu zaposlenih čine žene, iznimno je nekorektno. Svi su svjesni zašto je ženama sanitarni čvor potrebniji nego muškarcima. To vjerojatno zna i njihov poslodavac te je ta činjenica, da im sanitarni čvor i dalje nije omogućen, alarmantna i zabrinjavajuća.

Sve su fotografije same po sebi dosta slične. Pršte jarkim bojama, prezasićene su svim proizvodima koji se na kiosku prodaju. Prodavačice i prodavači takoreći su neprimjetni. Između ostalog, i oni nose crvene uniforme te se time uklapaju u pregršt različitih proizvoda i boja. Fotografije su kadrirane tako da se vidi samo kiosk. Asociraju na romanički horror vacuii i zakon kadriranja koji je prisutan na portalima romaničkih crkava. Na kiosku doslovno nema praznog mjesta. Um promatrača je vjerojatno toliko obuzet svime što je na prodaju da prodavača ne može ni uočiti. Časopisi, knjige, igračke, žvakaće gume, slatkiši, cigarete, novine i pregršt drugih proizvoda ispunjavaju police kioska. Osim svega toga, na kiosku Tiska mogu se razviti fotografije, platiti režije, igrati lutrija, poslati paket na drugi kraj Hrvatske ili čak kupiti ulaznice za koncert. Za obavljanje svega toga zaduženi su zaposlenici i zaposlenice kioska. U jednom svjedočanstvu anonimna prodavačica pripovijeda kako je jednom imala novu zaposlenicu na praksi. Dotična je od posla odustala nakon dva tjedna, zato što joj je to sve bilo previše. Doista, na njihova leđa svaljeno je puno odgovornosti koje iziskuju koncentraciju i brzinu, dok istovremeno trebaju paziti na to da netko nešto ne ukrade. Krađa je lako izvediva, a ne prelako uočljiva, što brojni naglašavaju u svojim pričama. Do problema dolazi kod inventura, kad se shvati koliko je toga bilo ukradeno. No svi zaposleni se relativno uspješno bore protiv toga da oni ne nadomještaju štetu, što je možda i korak prema općenito boljim uvjetima na radnome mjestu.

Iako rade na radnome mjestu na kojemu su izloženi raznim vrstama stresa te ih kupci ili poslodavci često ne poštuju, i dalje puno njih voli svoj posao. Drago im je kada netko dođe s njima popričati, kada znaju da su nekome potencijalno uljepšali dan. Cijene kada im na kiosk svrati stalna mušterija, no također iznimno ih razvedre novi pristojni ljudi. Kiosci danas nisu ono što su nekada bili. Puno ljudi vijesti čita na internet portalima. Manji je broj onih koji se svako jutro probude i otiđu do obližnjeg kioska po novi broj novina prije doručka. Kiosci Tiska danas su mini shopping centri na svakom drugome uglu. Iako se uloga njihovog radnog mjesta promijenila, radnici i radnice nisu. Oni su i dalje ljudi koji imaju bolje i lošije dane, manje su ili više nasmijani ovisno o mnogim faktorima.

Da, fotografije nisu identične, ali izgledaju repetitivno, zato što su takvi i kiosci Tiska. Na svima se nalazi mali milijun proizvoda na koje mora paziti jedna osoba. Taj je paradoks u izložbi uspješno naglašen i potiče na daljnje razmišljanje o tome koliko još postoji radnih mjesta na kojima su radnici preopterećeni i nisu dovoljno cijenjeni za to što rade?

Odgovor znaju svi – mnogo.

MIRTA MIKLOUŠIĆ


Kako su fotograf Marko Ercegović i novinar Igor Lasić vratili glas radnicima/radnicama Tiska?

Na zagrebačkoj Trešnjevci 27. listopada otvorena je izložba reportažno-umjetničkih fotografija novinara Igora Lasića i fotografa Marka Ercegovića pod nazivom „Tisak, dvadeset i tri kioska“. Ovom izložbom premijerno je predstavljen novi izložbeni prostor kustoskog kolektiva BLOK: lokalna baza za osvježavanje kulture, na adresi Nova cesta 66 koji je zamijenio potresom oštećenu staru BAZU u Adžijinoj ulici. Kolektiv BLOK, koji je do 2016. godine radio bez fiksnog prostora okupljen oko središnjeg programa takozvanog UrbanFestivala, od osnutka 2001. godine organizirao je brojna predavanja, postavio širok dijapazon društveno angažiranih izložaba kako u „intimi“ BAZE tako i u javnim prostorima te inicirao dugoročne istraživačke projekte među kojima se ističu Politička škola za umjetnike, osnivanje prvog kvartovskog muzeja (Muzej susjedstva Trešnjevka) te program Umjetnici za kvart u sklopu kojega je održana Ercegovićeva i Lasićeva izložba. Postav izložbe vrlo je jednostavan i pregledan. Fotografije su izložene na zidovima galerije u okomito postavljenim tankim bijelim okvirima s debelim bijelim paspartuima, a pored fotografija priloženi su citati anonimnih prodavača i prodavačica tiska.

„Tisak, dvadeset i tri kioska“ kako mu i samo ime govori serija je od dvadeset i tri fotografije pročelja kioska tvrtke Tisak d.d. koje je Ercegović zabilježio u razdoblju od 2017. do 2020. godine. U emisiji Radio Borba u programu Radio Studenta iz umjetnikovog razgovora s Bojanom Krištofićem saznajemo kako mu je ideja doslovno sinula u hodu. Šećući se rodnim Dubrovnikom umjetniku je pažnju privukao šarenilom zatrpani kiosk Tiska u kojemu je sjedila trgovkinja. Brzinski je okinuo snapshot prizora. Po dolasku u svoj dom ustvrdio je da je zabilježeni kadar znatno slojevitiji nego li mu se na prvu činio. Osoba u kiosku bila je sa svih strana pritisnuta raznovrsnim šarenim artiklima koje su – otkad je prodaja novina drastično pala, a marža za cigarete postala preniska – ovi „centri usluga“ morali pridodati svojoj ponudi kako bi opstali.

Glavna Ercegovićeva zamisao bila je foto-novinarski dokumentirati svakodnevicu trafikantica i trafikanata širom Hrvatske nakon propasti Agrokora. O uvjetima rada prodavača/prodavačica do sada smo imali priliku čitati u nekolicini članaka. Još 2015. godine o potplaćenom radu trgovaca i problemu disperziranosti radničkih sindikata pozabavili su se Jelena Miloš i Igor Lasić u članku za tjedni magazin Forum „Rad u trgovini – jedini artikl kojem pada cijena“, dok smo zadnjih nekoliko tjedana na stranicama Mreže antifašistkinja Zagreba u seriji od pet članaka Lidije Čulo naziva „Blagajnica hoće ići na WC“ imali priliku upoznati nehumanu stranu posla prodavačica. Ercegović se za realizaciju projekta obratio Lasiću koji je u dosadašnjem novinarskom radu često pokrivao teme vezane uz proces privatizacije i rad tvrtke Tisak d.d.. Uz pristanak uprave ovaj fotografsko-publicistički tandem intervjuirao je zaposlenike poslovnica Tiska iz sedam gradova diljem Hrvatske.

Valja imati na umu da je Ercegović fotografirao znatno veći broj kioska nego što je na izložbi predstavio. Smatrao je da bi ponavljanje jednog te istog motiva s minimalnim varijacijama dovelo do zamora promatrača, što mu nikako nije bio cilj. Fotografije radnika na kioscima i citati intervjuiranih osoba nisu povezani kako bi se osigurala anonimnost te kako bi ispitanici što slobodnije mogli elaborirati „škakljive“ teme o poslovanju firme i uvjetima rada. Treba napomenuti da je umjetnik poneke fotografije odlučio lišiti popratnog teksta. Tim činom gledateljima je nastojao predočiti kako nisu svi spremni govoriti te kako je šutnja najbolja projekcija stvarnog stanja stvari. Dok bismo stvarno stanje stvari najbolje mogli definirati ciničnom izjavom jedne od radnica iz spomenutog članaka Lidije Čulo koja kao da je izvučena iz kakvog Beckettova komada: „Nemamo radnička prava, ali imamo stolice!“. Ercegović nas je stoga ovom izložbom želio potaknuti da pokušamo shvatiti kroz što radnici prolaze te im omogućiti da se i njihov glas barem nakratko čuje.

Kako je to postigao? Čitav kadar ispunio je prepoznatljivom masivnom crvenom „kutijom“ Tiska uklonivši time svaku natruhu konteksta. Frontalnim prikazom naglasak je stavio na uznemirujuće šarenilo novinskog i ostalog sadržaja koji prolaznicima snažno bombardira očne živce. U tome šarenilu fotografirao je jedva primjetne prodavačice i prodavače u crvenim prslucima čije se biste ukazuju kroz plastične kvadratne prozore kioska kao kakve skulpture najrazličitijih facijalnih ekspresija izložene u vitrinama muzeja. Ravnim rakursom snimanja stavio je nas – gledatelje, u nezahvalan položaj izravnog suočavanja s pogledima prodavača. Oni nas promatraju – jedni rezignirano, drugi začuđeno, treći su u poslu i ne obraćaju pažnju na nas. U tome trenutku promatrač počinje osjećati nelagodu, a prodavači/prodavačice dobivaju svoj glas činjenicom da u nama evociraju sjećanja na onaj dan kada smo zadnji put bili na kiosku kako bi kupili neku sitnariju i odbrusili im jer smo u redu čekali sekundu duže nego što smo planirali.

Izložba „Tisak, dvadeset i tri kioska“ nastavak je Ercegovićevog društveno angažiranog umjetničkog djelovanja (inicijativa „Srđ je naš“, izložba „Sve ili ništa“, fotoknjiga LP). Služeći se takozvanom „atmosferom neriješenog slučaja“, umjetnik široj javnosti nastoji pružiti uvid u svijet koji joj često ostaje skriven. Ercegovićevoj poetici svakodnevice – koja se u kontekstu ove izložbe na fotografijama očituje kroz amaterski način ovjekovječivanja prizora – neki će zamjeriti odsustvo manipulacije i estetizacije dok će drugi oduševljeno pozdravljati neposrednost i prirodnost viđenog. Bez obzira na umjetnički dojam, vjerujem da se svi možemo složiti da je Ercegovićeva i Lasićeva izložba postigla svoj primarni cilj – da je dala glas onima od kojih se očekuje da ne postavljaju pitanja, nego da se uvijek smiješe i budu uljudni.

DORA NOVAK


Tekstovi su nastali u sklopu Početnice likove kritike koju smo pokrenuli s umjetničkom organizacijom Atelijeri Žitnjak.

Fotografije preuzete s Facebook stranice kolektiva [BLOK].

Poveznice