Početnica likovne kritike: izložba Gilda Bavčevića "Može više! Mora više!" u Galeriji Prozori

Postapokaliptični krajolici u sadašnjosti

Ako se ikada nađete na zagrebačkoj Peščenici, bacite pogled na Knjižnicu Silvija Strahimira Kranjčevića, zbog toga što je upravo ona dom Galerije Prozori, u kojoj se od 17. studenoga do 1. prosinca mogla pogledati izložba splitskog multimedijalnog umjetnika Gilda Bavčevića pod nazivom Može više! Mora više!. Videozapisi koji se istovremeno prikazuju na sedamnaest ekrana različitih generacija (od CRT do LCD-a) popraćeni su zvukom padanja kiše i ženskim robotskim glasom koji kao pokvarena kazeta ponavlja: „More...must do more...must...“

Videozapisima su zajednički vremenski uvjeti –  bijelo-sivo nebo, magličavost te krajolik nakon kiše kojemu je teško odrediti razdoblje u danu jer nigdje nema sunca. Na svima se pojavljuje i ljudska figura u bijelom poliesternom odijelu (kao ona kakve nose zdravstveni djelatnici u borbi s virusom COVID-19) s bijelom maskom na licu, kapuljačom na glavi i bijelim visokim gumenim čizmama. Iza tog odijela, naravno, krije se umjetnik. Na svim videozapisima on ili zalijeva korov ili ga šprica vodom iz špricaljke. Prisutna su dva načina snimanja – snimanje statičnom kamerom te snimanje dronom. Četiri snimke dronom izložene su u desnom krilu prozora, a u lijevome su snimke kamerom na kojima se može vidjeti i dron. Dron prati umjetnika i preuzima ulogu svojevrsnog sidekicka.

Okolina u koju su smješteni svi kadrovi izgleda napušteno, zapušteno, kao da ljudska noga na nju nije stupila godinama. Podsjeća na scene iz distopijskih filmova ili materijalizirani opis distopijskog romana. Pokretne stepenice izvan funkcije zarasle bršljanom, podvožnjak ispunjen grafitima i obrastao raslinjem ili pak tvornički sklop, sve su to kulise koje izgledaju nadrealno i kao da su možda dio filmskog seta. Iduće pitanje koje logično slijedi jest tko je čovjek u bijelome? Je li on neki vanzemaljac, ludi znanstvenik ili možda jedan od ostataka ljudskoga roda?

Konačno, bilo bi vrijeme za odgovore. Neki videozapisi snimani su u Mariboru gdje je Bavčević bio prošle godine na rezidenciji, dok je većinski dio snimljen u Zagrebu. Manipulacija kadra i pogodni vremenski uvjeti uspješno ostavljaju dojam postapokaliptičnog krajolika. Također, suptilno izriču neizravnu kritiku zagrebačkoj vlasti o mnogim lokacijama na kojima je nešto izgrađeno i sada samo egzistira na tome mjestu obraslom bršljanom. Toliko je zapušteno da bi bez problema moglo služiti kao mjesto radnje za snimanje distopijskog filma. Ipak, protagonist svega je čovjek u bijelome. On zalijeva bršljan nakon kiše. Zašto zalijeva bršljan? Tim više, zašto ga zalijeva ako je maloprije kišilo? Zbog čega na svim videozapisima konstantno ponavlja tako besmisleno radnju? Bršljanu ili korovu uopće nije potrebno zalijevanje ili ljudska briga, oni su invazivne vrste koje preživljavaju same. Repeticijom apsurdne i suvišne radnje umjetnik ukazuje na velik problem suvremenog društva.

Taj problem je previše rada, hiperprodukcija, gubljenje ljudi u radu koji u konačnici vodi do gubitka nas samih. Čovjek je sveden na anonimnog pojedinca obučenog u bijelo koji stalno ponavlja toliko suludu radnju zalijevanja nečega čemu to nije potrebno. On je takoreći nevidljiv, u potpunosti uklopljen u okolinu sa svojim prijateljem dronom i kanticom za zalijevanje izgubljeno luta napuštenim svijetom. To nije nikakav prikaz čovjeka u budućnosti, to je prikaz sadašnjice u kojoj mnogo ljudi sakriva svoje probleme iza hrpe papira koju moraju taj dan riješiti na poslu. Ljudi nisu roboti i ne bi trebali biti slični glasu koji prati cijeli postav i definitivno ga ne bi trebali poslušati.

Cijeli rad uklopljen je u živopisni prostor knjižnice koji mu je sam po sebi dosta kontrastan. Knjižnica je mjesto ispunjeno knjigama raznih boja hrbata smještenih na policama raznih dimenzija. Mjesto je to na kojemu je pohranjeno toliko priča da ih je nemoguće nabrojati. Ljudi izlaze i ulaze, sve je živo. A u prvome planu knjižnice smještena je Bavčevićeva performativna gesta koja je u potpunosti drugačija. Jedini vid života na njoj je korov i čovjek u bijelome, smješteni u ambijentu masivnih oronulih arhitektonskih oblika bez puno kolorita. Ova instalacija upozorava na opasnost potpune, takoreći robotske predanosti besmislenom prekomjernom radu prikazanom bespotrebnim zalijevanjem i prskanjem bršljana.

MIRTA MIKLOUŠIĆ


Začudnost je svuda oko nas!

Kada nam je mentorica Maja Flajsig najavila da ćemo u sklopu Početnice likovne kritike posjetiti Galeriju Prozori kako bismo pogledali izložbu multimedijalnog umjetnika Gilda Bavčevića Može više! Mora više!, ostala sam zatečena. Kako je moguće da nikada nisam čula za izložbeni prostor pod tim imenom? Brzinskim „guglanjem“ saznala sam da Prozori nisu tipičan galerijski prostor na shemu bijele kocke, nego knjižnica – doslovce njezini izlog-prozori dugi tridesetak metara te nešto prostora ispred i iza njih.

Govorim o Knjižnici Silvija Strahimira Kranjčevića u zagrebačkom kvartu Peščenica u kojoj nas je prije nekoliko tjedana ugostila kustosica i knjižničarka galerije Irena Bekić. Galerija je pokrenuta 1970-ih godina na inicijativu Branke Hlevnjak. U svojim začecima u Prozorima su većinom predstavljani umjetnici čiji su primarni interesi bile crtačke i grafičke tehnike. Od 2005. godine kustosi galerije odlučili su se za svojevrstan stilwandel – od tradicionalnih umjetničkih ka site specific i konceptualnim umjetničkim praksama.

Da je moja prvotna zbunjenost opravdana potvrđuje činjenica da galerija integrirana u prostor knjižnice već preko četrdeset godina nije formalno naznačena. Naime, u knjižnici ne postoji natpis koji bi promatraču jasno dao do znanja da se unutar nje nalazi mjesto posvećeno izlaganju, među svakodnevnim posjetiteljima, mistificirane, suvremene umjetnosti. Kustosica Irena napomenula nam je da upravo tom suptilnošću prezentacije umjetničkog sadržaja, često aktivističkog prizvuka, nastoje doprijeti do šire publike. Među organiziranim projektima izdvojila je umjetničko-istraživački projekt kustosice Petre Dolanjski Nesigurne intervencije te intervencije u prostoru Flowerworks Silvija Vujičića, oba posvećena pitanjima LGBTIQ zajednice, kao i izložbu srpske vizualne umjetnice Ivane Smiljanić koja je tematizirala problem nasilja nad ženama.

Uz izložbe se u knjižnici održavaju dijalozi s umjetnicima kako djela prezentirana u galeriji ne bi prošla ispod radara umjetnički potkovanih i nepotkovanih promatrača. Brojnim društveno-korisnim projektima knjižnica S. S. Kranjčević s Galerijom Prozori postala je mjesto preklapanja knjižničarstva, umjetnosti i aktivističkog djelovanja koja razbija stereotipna razmišljanja o knjižnici kao mjestu koje nudi sadržaje vezane uz dominantni kulturni kod.

Na tragu samog prostora galerije, Bavčevićevi umjetnički radovi jednako su toliko, ako ne i više, začudni. Umjetnik je izložbom Može više! Mora više! publici odlučio predstaviti projekt koji je stvarao za vrijeme boravka na umjetničkoj rezidenciji u Mariboru. Bavčevićeva video instalacija tako je po prvi put prezentirana javnosti u zamračenom prostoru mariborske Galerije K18. Gostovanjem u oksimoronskoj „nesvakidašnje-svakodnevnoj“ Galeriji Prozori postav izložbe morao se prilagoditi zadanome. Instalacija koja se sastoji od video snimaka prikazanih na sedamnaest ekrana različitih dimenzija i tipova zaslona (od CRT do LCD monitora) u izlogu Prozora morala je dijeliti „spotlight“ s dominantnim ambijentom knjižnice.

Bavčevićevi video zapisi prikazuju umjetnika koji za vrijeme kišnih i maglovitih dana na raznim primjerima propale mariborske arhitekture i industrije (podvožnjak, bivša tvornica Boris Kidrič, kulturni centar MAKS, itd.) u pratnji drona koji ga snima, obučen u bijelo zaštitno odijelo s metalnom kantom ispunjenom nepoznatim sadržajem zalijeva korov dok robotički ženski glas Google Translatora na „broken englishu“ izgovara naziv izložbe „can do more, must do more“.

Kada sam prvi put vidjela spomenute video isječke koji se perpetualno ponavljaju, na pamet mi je pao film koji me svojom bizarnošću uvelike podsjetio na ovaj Bavčevićev performativni video uradak. Radi se o australsko-njemačkom filmu Manifesto koji je nastao prema umjetničkoj video instalaciji sačinjenoj od trinaest kratkometražnih filmova kao suradnja njemačkog video-umjetnika Juliana Rosefeldta i  australske glumice Cate Blanchett. Glumica utjelovljuje trinaest likova (ženskih i muških) koji izvode monologe iz različitih umjetničkih manifesta (dadaističkog, nadrealističkog, minimalističkog, manifesta Fluxusa itd.) u okruženjima koja ni na koji način nisu primjerena za takvu vrstu sadržaja. Tako primjerice, glumica u jednom od videa glumi učiteljicu koja u razredu osnovnoškolaca drži predavanje o manifestu „Dogma 95“ danskih redatelja Larsa von Triera i Thomasa Vinterberga, navodeći im deset strogih pravila kojih se autori moraju pridržavati kako bi njihovi filmovi postali dijelom toga pokreta.

Da budem preciznija, Bavčevićevo zalijevanje korova izraslog iz ruševina postmodernističke arhitekture osobito me podsjetilo na Rosefeldtov „Manifest 10“ u kojemu znanstvenica – koja vidno ne pripada humanističkim znanostima – u laboratoriju obučena u bijelo zaštitno odijelo pod okriljem zadivljujućih prizora eksterijera i interijera knjižnice brandenburškog Tehničkog sveučilišta u gradu Cottbusu te sobe bez jeke Tehničkog sveučilišta u Berlinu naizust recitira manifeste futurizma i suprematizma autora Kazimira Maljeviča, Nauma Gaba, Olge Rozanove i drugih. Osim medija u koji su  Rosefeldt i Bavčević odlučili prevesti svoje ideje (video instalacija), tu su i zajednički motiv osobe obučene u bijelo zaštitno odijelo – pri čemu jedna recitira, druga zalijeva i šprica –  te prostori neprimjereni za obavljanje navedenih radnji. No, jedna podudarnost između obaju radova posebno se nameće, a to je apsurd. Dok Rosefeldt propituje kako se glas umjetnika promijenio tijekom godina te na koji se način promijenila dinamika između umjetnosti, života i politike, Bavčević se orijentirao na „danas i sada“ suočavajući društvo s nesposobnošću ispravnog pristupa rješavanju ekonomskih, socijalnih i ekoloških problema.

Sjetimo se samo Bavčevićevih video radova Europa spava i Buđenje Europe koji su nastali kao odgovor na događaje vezane uz izbjegličku i financijsku krizu u Europi iz 2016. godine. Bavčević nije tip umjetnika koji bi nam sugerirao način razmišljanja ili bi nas pozivao na revoluciju. Svojim djelima nam otvara metaforički prozor kako bismo uvidjeli širu sliku lokalnih i globalnih problema. Izložbom Može bolje! Mora bolje! daje nam slobodu da sami pridamo značenje činu zalijevanja i špricanja korova. Vidimo li u njemu alegoriju za besmisleni rad i bespotrebno trošenje ograničenih prirodnih resursa ili pak čin humane brige za svijet koji je preostao –  odluka je na nama. Nakon svih spomenutih začudnosti ne preostaje mi ništa drugo doli zaključiti kako je ova „začudna“ izložba savršeno pristajala „začudnom“ prostoru Galerije Prozori. Nadam se da je zapela za oko nekome od slučajnih prolaznika i „začudila“ ih u tolikoj mjeri da se o njoj odluče informirati, promišljati, a možda čak i odazvati na promjenu.

            DORA NOVAK


Tekstovi su nastali u sklopu Početnice likove kritike koju smo pokrenuli s umjetničkom organizacijom Atelijeri Žitnjak.

Fotografije preuzete s Facebook stranice Galerije Prozori.

Poveznice
Moglo bi te zanimati