Zagrebački Sunčev sustav
Ovu godinu, koju su u Zagrebu obilježili događaji poput pandemije, potresa i poplava, mogli bismo opisati tek jednom riječju – kaosom. Čini se kako je to na umu imao i Davor Preis prilikom otvaranja izložbe …to Chaos? u Francuskom paviljonu. Što točno znači sam naslov izložbe vjerojatno bismo morali upitati samog autora, a dotad možemo nagađati kako je to posveta kaosu, možda smjer kretanja prema kaosu ili pak odnos s njime? Nažalost, u ovome tekstu nema odgovora na to pitanje pošto je savršeni kaos preuzeo i moj život te sam deset dana morala biti u samoizolaciji, tj. u periodu od 7. do 17. studenog kad je izložba bila otvorena. Iako nisam bila u mogućnosti posjetiti izložbu, i dalje želim pisati o aktualnom umjetniku. Srećom, Davor Preis autor je i urbane instalacije koja je u Zagrebu dostupna svima u bilo kojem trenutku, pa je tako bila dostupna i meni nakon što je razdoblje izolacije bilo gotovo. Riječ je o instalaciji Prizemljeni Sunčev sustav, a koja je postavljena u rujnu 2004. Autora je inspirirao sam Ivan Kožarić te njegovo Prizemljeno Sunce koje se nalazi u Bogovićevoj ulici. Preis se upitao gdje su ostali planeti te ih je ubrzo i sam prizemljio. Kako sam odlučila pisati o aktualnom umjetniku, tako moram i o aktualnim vijestima – 15. studenog napustio nas je veliki Ivan Kožarić u stotoj godini života. Možda je opet riječ o savršenom kaosu, možda tek o slučajnosti, ali u daljnjim redovima napisano je i par rečenica o skulpturi jednog od najvećih hrvatskih kipara svih vremena.
Prije nego što je oko Prizemljenog Sunca sagradio i čitav Sunčev sustav, u Modernoj je Galeriji 2004. bila aktualna dvotjedna izložba Nine Views. Tu je devet različitih autora napisalo devet različitih tekstova, toliko različitih da se nisu poklapali ni u žanrovima pa variraju od klasičnih predgovora sve do zamišljenih priča. Osim što im je poveznica bila zajednička tema – Preisovi prizemljeni planeti - poveznica im je bila i broj devet. U trenutku postavljanja izložbe, tj. instalacije, u planete našeg sustava ubrajao se i Pluton, pa je tako bilo i devet planeta. Same planete autor je prikazao kao srebrne metalne kuglice (tj. kugle), koje su po veličini nastale u omjeru prema veličini Kožarićeva Sunca. Nakon izlaganja u Modernoj Galeriji autor je samostalno, bez medijske eksponiranosti, postavio planete od centra grada pa sve do perifernih naselja. Udaljenost planeta od Sunca također je izračunata po prethodno spomenutom omjeru pa onda mjesta na koja su postavljeni nikako nisu bila slučajna. Tako ovaj rad zapravo nije saglediv u cjelini, pošto se proteže od Margaretske ulice 3 (Merkura) pa sve do Kozari puta 48 (Neptuna). Interesantno je kako dio javnosti ni dandanas nije svjestan ove instalacije. Mogući razlog tomu jest manjak medijske popraćenosti u trenutku postavljanja ili pak činjenica kako nitko osim autora prvotno nije znao gdje su točno planeti postavljeni. Prolaznici su postepeno počeli otkrivati planet po planet, sve dok nije krenula akcija potrage za njima, a koju su dovršili studenti FER-a. Ako sagledamo samu reakciju na djelo, koje je u početku bilo nezamijećeno, a potom pozitivno prihvaćeno, možemo primijetiti kako su te reakcije gotovo suprotne onima na Prizemljeno Sunce Ivana Kožarića. Ta velika zlatna kugla izvorno je postavljena još 1971. na pješački trokut na Trgu maršala Tita, danas Trgu Republike Hrvatske. Bila je postavljena tajno, u sklopu Eksperimentalne sekcije šestog zagrebačkog salona. Čin postavljanja izazvao je potpuni revolt, a osim što je opisan kao degenerični i histerični istup, smatralo se kako Sunce ugrožava duhovni sklad između Zagrepčana i njihovog životnog prostora[1]. Uvrede nisu bile samo pismene, već su prerasle i u djelo kad je, od 27. svibnja do 5. lipnja 1971, trajala akcija uništavanja skulpture u kojoj se ona polila zapaljivom tekućinom te se svečano upalila i šibica. Na kraju je Suncu presudila odluka u kojoj se ono moralo ukloniti jer je postavljeno bez adekvatnih dozvola. Ipak, Sunce je opet zasjalo u Zagrebu 1994. u Bogovićevoj ulici. Čini se kako se ljudi s vremenom ipak mijenjaju pa je danas Prizemljeno Sunce postalo jednom od kultnih skulptura Zagreba te njegovih Zagrepčana i Zagrepčanki. Usuđujem se napisati kako je upravo Ivan Kožarić svojim opusom probio led mlađim umjetnicima (pa tako i Preisu) – sa Suncem je dovoljno uzdrmao javnost da je čak započeo i polaganu promjenu u njezinu prihvaćanju suvremene umjetnosti. Osim što je Preisu proširenje ideje te skulpture pošlo za rukom, on i dandanas nailazi na pozitivne recenzije, tj. potpuno suprotne onima od prije pedeset godina. Ta intervencija u već postojeće djelo često je opisana riječima diskretno i sofisticirano, a s kojima se i ja slažem. Naravno, ne polaze svima te intervencije (i suvremene instalacije) za rukom, ta spomenimo Milana Šosteriča i njegovu narančastu kuglu ispred Muzičke akademije. Prvotno je Šosterič pokušao premjestiti Kožarićevo Sunce iz Bogovićeve ulice ispred Akademije, tj. na originalno mjesto gdje je skulptura prvi puta postavljena 1971. Kožarić to nije dopustio jer nije htio da mu se djelo tretira kao dio dekorativnog scenarija[2] zbog čega Šosterič radi svoju kuglu. Osim što je izazvao burnu reakciju umjetnika, izazvao je i burnu reakciju građana i kritičara koji ni dandanas nisu u potpunosti prihvatili još jedno Sunce, tj. prema Šosteričevim riječima – simbol žene[3]. Na primjer, likovni kritičar Antun Maračić piše kako bi postavljanjem Sunca na prvobitno mjesto ono postalo tek smiješan fragment druge instalacije, tj. Šosteričeve Igle[4]. Dakle, možemo primijetiti kako je granica između uspjeha i katastrofe vrlo tanka, ali se Davor Preis održao na dobroj strani.
Naravno, moramo promotriti i što je sa samom instalacijom danas, 16 godina nakon njezina postavljanja. Pri udaru uličnih huligana najviše su nastradali najmanji planet Sunčeva sustava (Merkur) te onaj koji se danas smatra patuljastim planetom (Pluton). Kuglica koja predstavlja Merkur često nestaje, tj. biva ukradenom pa ju onda umjetnik mora iznova postavljati. Isto tako, otkad se Pluton više ne smatra dijelom Sunčeva sustava, nema ni njegove kuglice na Aleji Bologne. Ono što smatram najvećim nedostatkom ovoga projekta jest manjak medijske popraćenosti. Možda je upravo zato što je nije bilo mnogo ova nadogradnja svojim nenametanjem prošla tako pozitivno u široj javnosti. Ipak, dosta građana ni danas nije svjesna ovih prizemljenih planeta, a čini se da ih nije svjesna ni Turistička zajednica grada Zagreba. Na njihovoj stranici i dalje ne postoji ni jedan spomen Prizemljenog Sunčevog sustava. Kao što je već napisano, planeti su prikazani u stvarnom omjeru naspram Sunca te tako imaju nevjerojatni turistički, ali i obrazovni potencijal, a koji i dalje ostaju neiskorišteni. Tijekom godina povremeno bivaju objavljeni članci o instalaciji (baš kao i ovaj), međutim, koliki će odjek nakon 16 godina imati, teško je reći… Zato put pod noge te probajte u jednom danu upoznati Davora Preisa, Sunčev sustav te Zagreb!
NIKA DOBRIĆ
[1] Zlatko Jurić, Ana Vukadin, ,,Ivan Kožarić: „Prizemljeno sunce“ među urbanim neurastenicima, 1970.“, u: Interpolacije – rasprave o zgradi Željpoha u Zagrebu, Zagreb: Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2011., str. 13.
[2] https://www.jutarnji.hr/vijesti/zagreb/umjetnik-ivan-kozaric-%E2%80%98trazit-cemo-od-grada-zagreba-da-makne-kopiju-mog-prizemljenog-sunca%E2%80%99-692356
[3] https://www.tportal.hr/kultura/clanak/kugla-zakotrljala-skandal-ispred-muzicke-akademije-20140901
[4] https://www.jutarnji.hr/vijesti/zagreb/umjetnik-ivan-kozaric-%E2%80%98trazit-cemo-od-grada-zagreba-da-makne-kopiju-mog-prizemljenog-sunca%E2%80%99-692356
„To je štos!“
Tko je Davor Preis?
Provedbom miniankete među kolegama sa svoje godine na studiju povijesti umjetnosti, manjini je poznato ime Davor Preis, ali je zato svima veoma dobro znan zagrebački sunčev sustav, tj. urbana instalacija originalnog naziva Nine views. Bilo vam ime Davor Preis poznato ili ne, valjalo bi na početku teksta reći ponešto i o samom autoru.
Davor Preis Zagrepčanin je rođen 1966. godine koji je diplomirao na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu. U svojim radovima često objedinjuje umjetnost i znanost, a neki od njih mogu nas potaknuti da svjesnije promatramo okolinu i obraćamo pozornost na svijet oko sebe. Takav je i već spomenut rad Nine views te projekt Towning koji je izvodio od 2013. do 2016. godine. Inspiracija za rad Nine views došla je sasvim slučajno, sama od sebe, dok je autor ovoga rada ispijao kavu u društvu svoga prijatelja. Umjetnik je zaključio kako Prizemljenom Suncu Ivana Kožarića u Bogovićevoj ulici treba pridružiti ostale planete te si je zadao zadatak da iste i postavi na njihovo mjesto.[1] Preis je pedantno radio izračune i plan samoga djela uzimajući dimenzije Kožarićeva Sunca, uspoređujući ih sa stvarnom veličinom sunca i njegovom udaljenosti od ostalih članova Sunčeva sustava, kako bi svaki umanjeni planet došao na svoje pravo mjesto. Zanimljiva je činjenica kako ovaj umjetnik živi u kući Naste Rojc, umjetnice koja je stvarala početkom 20. stoljeća i koja je jedna od rijetkih slikarica za koju znamo da je stvarala u tom periodu.[2] Davor Preis aktivno izlaže svoje radove od početka ovoga stoljeća, a posljednja njegova izložba to Chaos? mogla se pogledati u Francuskom paviljonu u Zagrebu do 17. studenoga 2020. godine.
„To je štos!“
U ovom tekstu osvrnut ću se na rad Selfie koji mi je najviše privukao pažnju proučavajući autorov opus. Radi se o performansu koji je zabilježen i na videu, eksperimentalnog je karaktera i namijenjen je izvođenju u Galeriji Matice Hrvatske 2016. godine. Projekt Selfie dio je rada Towning i prikaz je dislociranog performera i lociranog posjetitelja. [3] Na web-stranici autora, koja je sam portfolio njegovih radova, može se naći videouradak Selfie koji započinje s prikazom selfie-snimke autora koji sjeda na spravu za vježbanje – sobni bicikl. Ubrzo se mijenja prostor i odjednom smo u Galeriji Matice Hrvatske u kojoj se okupljaju posjetitelji. Ta se dva ambijenta – umjetnikova kućna teretana i prostor galerije - tijekom cijelog videa izmjenjuju. Na isječcima videa koji prikazuju Maticu Hrvatsku možemo vidjeti ugodnu atmosferu prijatelja i poznanika koji se druže i iščekuju Preisov nastup, no u jednom trenutku jedan od posjetitelja dobiva poruku od Davora: Molim te ispričaj me svima jer radi osobnih razloga ne mogu održati performans kako je bilo dogovoreno. Predlažem da idući četvrtak u isto vrijeme ponovimo događanje. Ovoga puta bez mogućnosti izostanka. Dobitnik poruke čita tekst pred ostalim posjetiteljima i, odjedanput, do maloprije ugodna atmosfera postaje kaotična: ljudi su zbunjeni, neki su ljuti, nekolicina se njih nada da se umjetniku nije ništa loše dogodilo, dok drugi uz smiješak komentiraju: To je štos! Iako je performans očito odgođen, posjetitelji se nastavljaju družiti u galeriji komentirajući situaciju koja ih je upravo snašla, dok u svom domu Davor Preis i dalje biciklira! Pretkraj videa prikazana je prazna galerija - bez posjetitelja, grickalice su pojedene, a piće je popijeno. Iduća scena prikazuje umjetnika kako silazi sa sprave za vježbanje i time završava svoj performans čega zbunjeni posjetitelji nisu mogli biti svjesni. Video završava razgovorom dvaju protagonista – snimateljem cijele akcije u Galeriji Matice Hrvatske Damirom Radićem i jednim posjetiteljem izložbe, očito poznanikom umjetnika i snimatelja. Kadar snimanja je promijenjen (snimatelj vjerojatno drži kameru u opuštenoj ruci dok je snimanje upaljeno), a dva aktera ovog razgovora diskutiraju kako je sve ovo zapravo bio dio umjetnikova plana. Kao i cijeli autorov opus, ovaj je rad prožet autorovim pitanjem što on može promovirati kao umjetničko u svom radu, ne oslanjajući se na klasične forme umjetničkog načina stvaranja. Dislocirani umjetnik izvodi performans u svom privatnom prostoru te se pritom snima. S druge strane, locirane posjetitelje i njihove komentare bilježi njegov suradnik. Tim činom iz jednog performansa nastaju dva jer su posjetitelji događaja promovirani u aktere novonastalog performansa u Galeriji Matice Hrvatske.
Tko je još šokirao publiku?
Na samom početku prošlogodišnjeg izdanja festivala Ekstravagantna tijela, koji je bio posvećen temi ljubavi, pa je tako i sam festival nosio naziv Ekstravagantna ljubav, izveden je jedan veoma kontroverzan i za publiku šokantan performans. Radi se o izvedbi Ljubavni čin: pogrebni marš slovenske autorice Betine Habjanič. Umjetnica je na otvorenje donijela dijelove mrtve svinje te ih je tijekom večeri šivala. Posjetitelji su bili zbunjeni, šokirani, nekima se čin toliko gadio da su što brže željeli pobjeći iz prostorije, a neki su, doista, jako zainteresirano promatrali. Osobno, moja interpretacija tog performansa bila je ta da je takvim činom Betina Habjanič željela simbolički vratiti životinju u život. Ovim radom autorica zapravo preispituje vrijednosni sustav i ukazuje nam na rezultate potrošačke kulture – smrt životinje, nerijetko, ako nismo ekstremni aktivisti za životinjska prava ili veliki ljubitelji životinja, na nas utječe ravnodušno. Jedući svinjsko, kokošje ili meso neke druge životinje, ne percipiramo sebe kao ubojice, već kao osobe koje brinu da utaže svoju glad. Ovakvim performansom autorica stavlja naglasak na prirodnu i simboličnu smrt: smrt individualnog bića i smrt kao dio prehrambenog lanca.[4] Umjetnica je i sama sudjelovala u raznim akcijama koje su bile usmjerene na prava životinja, a ovaj performans izveden je i u Danskoj. Tijekom cijelog festivala alati performansa – velike škare, konci, svinjska krv – ostali su na podiju gdje je akcija bila izvedena tako da, iako se performans nije ponavljao tijekom festivala, neugodni miris koji je ostavio iza sebe definitivno nas je mogao podsjetiti na isti.
Iako ova dva performansa ne izgledaju kao da su i u kakvoj logičnoj vezi, oba su na neki način, definitivno ne istim intenzitetom, šokirali publiku. Davor Pries šokira publiku svojim nedolaskom. On zafrkava publiku, a gledajući dijelove videa koji prikazuju atmosferu u Matici Hrvatskoj, zbunjeni nas posjetitelji na momente mogu podsjetiti na primjere isječaka žutih minuta (skrivena kamera). Betina Habjanič također svojim nastupom izaziva šok kod gledatelja, ali na drugačijoj razini. Promatranjem njezina performansa određeni posjetitelji uz šok popratno mogu doživjeti i gađenje. Tema šoka veoma je široka, ali možemo se složiti da je šokantno ono što je različito od očekivanja promatrača te su razine šoka različite i individualne, tako da to može biti i brutalizam performansa Ljubavni čin: pogrebni marš i akcija Selfie koja sadrži pomalo komične konotacije.
BUGA KRANŽELIĆ
[1] https://www.vecernji.hr/zagreb/mnogo-gradjana-ne-zna-za-prizemljene-planete-466061
[2] https://www.vecernji.hr/zagreb/cuvamo-rukopis-naste-rojc-koji-otkriva-sve-njezine-intimne-tajne-1080832
[3] http://www.daworp.com/izlozbe/selfie.php?lang=hr
[4] Iz kataloga Ekstravagantna ljubav
Tekstovi su nastali u sklopu Početnice likove kritike koju smo pokrenuli s umjetničkom organizacijom Atelijeri Žitnjak.
Fotografije preuzete s Facebook stranice Galerije SC i web stranice Davora Preisa.
