Pogled iz sadašnjosti očima prošlosti

Brijuni. Razvedena otočka skupina od 14 otoka, otočića i hridi. Prostor koji živi zajedno s ljudima od Rimljana, preko Gota, Bizantinaca, Mlečana, do Austro-Ugarske, gdje započinje naša priča o Brijunima, te Jugoslavije, gdje se priča nastavlja. Brijuni kao raskršće i utjelovljenje ideje, s jedne strane Europe, a s druge Pokreta nesvrstanih.

Što sve jedan prostor, i to jedan takav prostor, može biti i značiti? Čini se da odgovor na to pitanje zazivaju umjetnici Behzad Khosravi Noori i Magnus Bärtås. Oba umjetnika imaju povijest zanimanja za jugoslavensko naslijeđe. Bärtås, švedski umjetnik i profesor likovnih umjetnosti u Stockholmu, svoj je interes za temu preobražaja javnog u privatno u okviru tranzicijske ekonomije postjugoslavenskih zemalja iskazao već 2012. godine projektom Slučajna bolnica, problematizirajući status nedovršene sveučilišne bolnice u zagrebačkom Blatu. Noori je pak svoj interes usmjerio prema kulturološko-umjetničkim artefaktima svojstvenima jugoslavenskoj politici nesvrstanosti, koja se, barem prema umjetnikovom mišljenju, ogleda u jednom od najpoznatijih ostvarenja Zagrebačke škole crtanog filma, profesoru Baltazaru. Izložbu pod nazivom Profesor Baltazar i spomenik nevidljivom građaninu zagrebačkoj je publici predstavio ljetos (Galerija Bačva, Dom HDLU) u suradnji s kustosicama Anom Kovačić i Leom Vene.

Iste kustosice kuriraju i izložbu Brioni - pokušaj prizivanja mrtvih, postavljenu do 23. prosinca u galeriji Nova, inače matičnoj galeriji kustoskog kolektiva WHW.  Samim naslovom jasno je određena tematska okosnica izložbe, ali i impliciran određeni vremenski odmak: pogled iz sadašnjosti očima prošlosti. Taj pogled je kompleksan i višeslojan, stoga se nameće i nekoliko vizura iz kojih se izložba može sagledati. Sam prostor galerije, podijeljen u dva djela, može biti shvaćen kao dokumentacijska priprema za film. Kažem dokumentacijska jer se sastoji od razglednica, memorabilija i fotografija. Ukratko, neke vrste povijesne građe. U prvom djelu prostorije one proizašle iz doba Brijuna kao privatnog posjeda Paula Kupelwiesera te u drugom djelu one obilježene boravkom Josipa Broza Tita na otočju. Nasuprot tome, projekcija kratkog filma (u trajanju od tridesetak minuta), koja je postavljena u podrumu galerije, igrane je prirode. Opreka dokumentarno - igrano može se shvatiti i u ključu opreke stvarno - imaginarno, čime je izložbu lakše konceptualno razvrstati. Naime, gledajući ju kao dva potpuno odvojena pristupa jednom sadržaju, nameće se još jedno njezino čitanje, a to je javno naspram osobnog (ne privatnog!).

Gledatelj u prvom dijelu izložbe neće naići na bitno drugačiju ideju Brijuna od one koju već ima u kojoj su prezentirani kao turistička destinacija u vidu razglednica s početka dvadesetog stoljeća ili kao mjesto od političke i druge važnosti, bogatstva i elitizma. Ipak, određena izložena dokumentacija i neke od fotografija bacaju novo svjetlo na na tipove flore i faune koji su uzgajani i njegovani na tom području te omogućava shvaćanje Brijuna kao svojevrsnog eko-sustavnog fenomena. Taj moment izložbe odličan je pomoćnik u razumijevanju grandioznosti ideja Kupelwiesera i Tita. U drugome dijelu, onom osobnom, odigrava se centralni dio izložbe. Kratki film osmišljen je kao suprotstavljanje osobnih vizija otočja i intimnih osjećaja austrijskog industrijalca Paula Kupelwiesera i Josipa Broza Tita koji progovaraju kao probuđeni mrtvaci. Narativna struktura filma dopušta potpuni fokus gledatelja na monologe glumaca (Günter Franzmeier i Vilim Matula) koji utjelovljuju već spomenute Kupelwiesera i Tita, a od kojih svaki po petnaest minuta razlaže povijest svog bivanja na otočju te razloge, ideje i ciljeve kojima se vodio u procesu mijenjanja Brijuna. Monolozi su svojevrsni pokušaj intimne rekonstrukcije povijesne građe kroz likove, što film svrstava u žanr dokufikcije. Uz sve pohvale glumcima (iako je monolog Vilima Matule nešto dojmljiviji s obzirom na upoznatost gledatelja s manirama imitiranog lika), čini mi se kako su umjetnici, u velikoj želji da se što vjernije drže dokumentacije i fakata, ujedno i pridonijeli jednodimenzionalnosti likova na filmu.

Nažalost, koliko je god umjetnička imaginacija pokušala zagrebati površinu minulih desetljeća i izgubljenih ili nedovršenih ideja, izložba ostaje nedorečena, i to ponajprije po pitanju relevantnosti sadržaja. Posjetitelj se svakako može naći informiran, ali teško se oteti dojmu da odlazeći iz Galerije, na pitanje s početka Što jedan takav prostor može biti i značiti? (pod pretpostavkom da ga je uopće postavio) dobio samo odgovor nejasnih kontura. Paul Kupelwieser je uz pomoć Roberta Kocha otočje oslobodio od malarije, zamislio ga kao turističku odrednicu europske buržoazije i volio ga kao mjesto vlastitih uspomena. Josip Broz Tito nastavio je njegovu tradiciju s povećavanjem zoološkog vrta i količine egzotičnih biljaka, napravivši od njega mali raj za svoje nesvrstane goste te je također duboko zavolio prostor. Ima li u tome stvarne relevantnosti ili poveznice s publikom? Čini se da ne. Razlog tomu mogao bi biti upravo specifični pristup 'kada bi mrtvaci mogli pričati', koji je mogao otići jednim od dva smjera. Prvi bi omogućio mrtvacima viši stupanj komunikacije s recentnim političkim strujanjima te samim time dublje vezivanje uz suvremeni kontekst. Drugi, onaj odabrani, izolirao je mrtvace od životno važnih pitanja modernog čovjeka i ostavio vlasnike Brijuna u svojoj intimnoj povijesti.

KLARA CAREVSKI

Brioni danas i jučer

U centru Zagreba, odmah pored ZKM-a i Radija 101, smještena je i Galerija Nova. Galerija Nova je neprofitna gradska galerija, osnovana 1975. godine. Kustoski kolektiv WHW (what, how & for whom) od 2003. godine vodi program galerije koji je posvećen širem polju modernističke i suvremene vizualne umjetničke prakse. U galeriji se trenutno održava Izložba Brioni – pokušaj prizivanja mrtvih. Izložba je nastavak na već ustanovljenu suradnju kustosica Ane Kovačić i Lee Vene s umjetnicima i autorima ovoga rada, Behzadom Khosravijem Noorijem i Magnusom Bärtåsom. Nastala je u koprodukciji kustoskog i umjetničkog tima izložbe i WHW-a.

Ulaskom u galeriju i prije nego što smo predstavljeni navedenom centralnom fokusu ovoga rada, prvo ulazimo u predvorje Brijuna. Predvorje u smislu neke prostorije koja nas priprema za nešto, primjerice hodnik u stanu, gdje skidamo naše urbane cipele i oblačimo modne brionske sandale. Dapače, Brijuni se smatraju vrlo prestižnim i elitnim resortom, a to se svakako osjeti u predvorju, s obzirom na to da svaki zid galerije na sebi ima neki vizualni element koji priča jedan dio priče. No, počevši od ulaza galerije, gledatelj se prvo susreće s velikom tapetom preko gotovo cijelog zida koja je poput šake u oko. Ta monokromatska tapeta prikazuje sliku ili fotografiju aloe vere, male palme i drveća u pozadini, odnosno, egzotičnu floru Brijuna. Nalijevo, na susjednom zidu galerije, nalazi se niz od trinaest razglednica. Također monokromatske, sve potječu s Brijuna. Neke prikazuju krajolik, neke spomenutu egzotičnu faunu, neke hotel. Neke razglednice su pak okrenute, pa se tako vidi što su oduševljeni posjetitelji Briona pisali svojoj obitelji ili prijateljima. Nadalje, na sljedećem zidu naslikana je karta svijeta, odnosno, samo bijeli obrubi država i kontinenata. Otprilike u sredini karte nalaze se Brijuni, a iz njih ide nekoliko desetaka crvenih končića koji povezuju ostale kontinente, države i gradove. Zbog gusto skupljenog crvenog konca, u svome središtu formira se crvena zvijezda, što nas odmah podsjeća na Jugoslaviju. Ta karta predstavlja sva mjesta svijeta iz kojih je ili neka biljka ili neka životinja uvezena na Brijune te se to kasnije spominje i u filmu prikazanom na izložbi.

Na zadnja dva zida imamo dva kolaža fotografija: jedan prikazuje krupne fotografije neke osobe i njene ruke u različitim pozicijama i radnjama, od opuštenosti do pozdrava, od nazdravljivanja do držanja noža. Čija je to ruka ne postaje nam jasnije ako pogledamo susjedni kolaž koji prikazuje spektar raznih svečanih i/ili političkih prijema. Odgovor na pitanje nalazimo tek kada pogledamo u stakleni izlog u središtu prostorije. Izlog sadrži stare male monokromatske fotografije Brijuna, neku povijesnu knjigu otvorenu da nam prikaže još koju fotografiju iz tog doba, i zatim napokon fotografije Josipa Broza Tita. Nastavak izložbe, odnosno projekcija filma, nalazi se u donjem dijelu galerije. Ulazeći u hodnik na crnome zidu vidimo pet žarko osvijetljenih slika ili fotografija životinja s Brijuna, prikazujući majmune, lasice te još dvije životinje koje nikako nisam mogao prepoznati. Nedaleko od toga nalazi se ploča s bijelim tekstom koji započinje s “Dragi druže predsjedniče”. Ovaj tekst dolazi iz arhive osobnih dokumenata Josipa Broza Tita, a čini ga obavijest Titu o stanju na Brijunima, spominjući da se “tigar osjeća sjajno”, da situacija “s [majmunom?] Čombeom” ne stoji najbolje, da su “mali dalmatinci izuzetno slatki” i slično.

Potom dolazimo i pred središnju točku izložbe: film. Film traje otprilike tridesetak minuta i vode ga dva pripovjedača. Započinje uvodnom naracijom starijeg njemačkog govornika, za kojeg ubrzo shvaćamo da je Paul Kupelwieser (glumac Günter Franzmeier). Paul nam priča svoj dio priče, kada 1893. godine kupuje Brijune, uklanja malariju i komarce te razvija elitni turistički resort. Film nosi zanimljiv ili barem malo neobičan žanr dokumentarca, popularno zvani dokufikcija. Sastoji se, dakle, od fiktivnog dijela (odnosno oba pripovjedača i njihovu glumu) i od dokumentarnog dijela, kojeg čine arhivske snimke, razglednice i autorski kadrovi Brijuna. Neke arhivske snimke su čak iz doba prije nego li je austrijski industrijalac Kupelwieser raskrčio močvare, odnosno prije nego što je započela nezaustavljiva transformacija otočja. Barem jedna od razglednica prikazana u filmu vidljiva je i na zidu galerije. Autorski kadrovi snimljeni su za vrijeme boravka oba autora na Brijunima, nisu suviše česti u filmu, već se povremeno pojave za vrijeme nekog prijelaza, kako bi nam prikazali aktualni pogled na Brijune, odnosno nešto što nije arhivska snimka. Pušteni su u tišini dovoljno dugo da se postigne uspješan narativni prekid u filmu. Što se tiče narativnog dijela, on je igrani, dok je sadržaj povijesno točan, ispričan iz osobne perspektive Kupelwiesera i Tita. Kako god, dojam ostaje snažno dokumentaristički, gdje imamo subjektivnog i emotivno uključenog pripovjedača kojemu ćemo povjerovati što god nam rekao, pogotovo preko arhivskih snimaka.

Nakon što je Kupelwieser ispričao svoju priču, scenu preuzima drug Tito (glumac Vilim Matula) sa svojim prepoznatljivim naočalama, držeći cigaru u ruci. Vrlo je vedar i nasmijan. Dapače, sve što kaže poprati svojim zadovoljnim, ali kao iz srca iskrenim, cerekanjem. Kronološki dolazeći nekih pola stoljeća nakon Paula, Tito pretvara otočje u geopolitički centar, gdje će se stvarati i održavati važne kulturne i političke veze. Valja spomenuti da su nam autori dodatno skrenuli pozornost na taj aspekt kolažima u gornjem prostoru galerije. Film završava smrću druga Tita i uklanjanjem zadnjeg stvorenja koje bi se usudilo ikad opet izgovoriti Titovo ime u postjugoslavenskom svijetu: Titovog divnog bijelog papagaja po imenu Koki. Na kraju cijeloga filma, ostavljen sam s dojmom kao da sam više bio u nekom muzeju nego li u galeriji. Postav izložbe također podsjeća na muzejsku okolinu, pogotovo nakon dokumentarca koji je prepun novih informacija. Igrani dio filma, kao i glumci, daju mu malo neobičan štih, gdje nije riječ o suhoparnom nizanju povijesnih informacija kronološkim redoslijedom, već je pripovijedanju dan kreativniji pristup. Autori su zasigurno ispričali priču koju su htjeli, no hoće li se svi drugi složiti s njom? Vrlo vjerojatno neće. Sigurno će biti netko tko će tvrditi neke druge stvari. A dok mi sami ne zavirimo u prošlost i ne nađemo vlastite dokaze, Noori i Bärtås nam nude vrlo primamljivu priču i uvid u povijest Briona.

Izložba u Galeriji Nova otvorena je 6. studenog, a moguće ju je pogledati do 23. prosinca, što znači da ima još i više nego dosta vremena pogledati povijest prije nego što i ona prođe.

IVAN PORUPSKI

Tekstovi su nastali u sklopu Početnice likove kritike koju smo pokrenuli s umjetničkom organizacijom Atelijeri Žitnjak.

Fotografije preuzete s Facebook stranice Galerije Nova.