„Normalni“ ideal ljepote

Galerija Šira u Preradovićevoj ulici nedavno je ugostila izložbu Ogledalo bez mana mlade umjetnice Agate Lučić. Agata je ove godine diplomirala na Odsjeku grafike na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu te joj je ova izložba ujedno i diplomski rad. Radovi većih dimenzija izrađeni su u tehnici sitotiska, dok su ostali, manji radovi izrađeni koristeći tuševe, akrilik, gvaš i tehniku kolaža. Crteži i slike izloženi na izložbi s još ponekima koji ovom prilikom nisu predstavljeni, umjetnica je objedinila u umjetničku knjigu koja se tamo mogla i prolistati.

Svakodnevno smo bombardirani fotografijama predivnih žena bez ijedne mane. Savršeno proporcionalnih tijela, kože bez ijedne povećane pore ili dlačice, uvijek obučene u odjeću koja kao salivena pristaje na njihova tijela. Današnja mladež odrasta okružena slikama savršenstva, koje ne samo da nije dostižno, već ne postoji. Problematičnost konstantnog prikaza nepostojećeg ideala inspirirala je mladu umjetnicu. Ogledalo bez mana naziv je izložbe koji bi svakome tko ju dođe pogledati trebao omogućiti da si osvijesti da je ljepota subjektivna kategorija koja ne bi trebala biti diktirana masivnim medijima i trenutnim trendovima.

Izložene grafike upečatljivih su i vibrantnih boja te ispunjavaju prostoriju galerije osjećajem veselja iako progovaraju o ozbiljnoj tematici. Autorica grafikama u jarkim bojama, izražene plošnosti te simplificiranim prikazom ženskog lika s istaknutim nesavršenostima postiže zaigranost i daje radovima notu humora. Kada se bolje približi radu vidi se da autorica nije bila rob savršene forme, ravnih linija i strogog držanja okvira, što naravno ide ruku pod ruku s idejom izložbe.

Glavna misao izložbe duboko je utkana i u knjigu pod istim nazivom koja je također izložena. Knjiga sadrži pet poglavlja u kojima se tekst ne pojavljuje osim u naslovima, dok sve ostalo zauzimaju crteži. Prvo je poglavlje nazvano Točka, točka, točkica. U njemu je fokus na čestom problemu mnogih tinejdžera, a to su bubuljice. Drugo poglavlje Lice s naslovnice bavi se svojevrsnom usporedbom savršenih lica s naslovih stranica časopisa s licem „običnih“ i „svakodnevnih“ žena. Autorica u to poglavlje uvrštava zanimljivu ilustraciju. S jedne je strane rekreirana naslovnica časopisa Elle, a kontrira joj naslovnica časopisa NaturElle, što je zgodna igra riječi koje se autorica dosjetila. Na naslovnici fiktivnog časopisa NaturElle nalazi se žena nepočešljane kose, nepočupanih brčića s nekoliko prištića na licu. Suprotstavljanjem ta dva dijametralno suprotna prikaza autorica uspijeva postići i humoristični element te ukazuje na banalnost stremljenja nečemu što se na prvu čini nedostižno, no u konačnici ne postoji. Pogledaj me u oči naslov je trećeg poglavlja te je ono posvećeno malim, nesavršenim i nejednakim grudima. Carnegiea gigantea, odnosno veliki kaktus naslov je četvrtog poglavlja u kojemu je fokus na dlakama. Dlake, žene bore konstantnu borbu s njima. Nikada ne nestaju, dapače vraćaju se tamnije i jače nego prije. U ovome dijelu nalazi se ilustracija koja prikazuje ženu kako se kupa u moru. Ima dlakave noge i pazuhe te nije građena poput pješčanog sata, koji je prema zadnjim trendovima novi ideal. Ne izgleda kao djevojka s naslovnice, ali uživa i nije ju briga što ne pristaje kalupu „savršene žene“. Neopterećena je svojim „nesavršenim“ tijelom i veselo upija zrake sunca i morski zrak. Posljednje poglavlje nosi naslov Debela. Višak kilograma, nošenje konfekcijskog broja koji nije XS ili S, „šlaufići“ koji se pojave kad se sagneš jedni su od najvećih nesigurnosti žena. U ovome se dijelu pojavljuje crtež na kojoj je čokolada na čijoj svakoj kockici piše debela. Izgleda hipnotizirajuće. Kada se gledatelj zagleda u nešto na čemu se ta riječ ponavlja toliko puta osvijesti si koliko su određene misli sulude. Kad promislimo, koliko osoba zna za sebe reći: „Ajme ne, kako sam debela!“, „Predebela sam, izgledam kao trokrilni ormar“ i slično. Ako ta riječ izgleda besmisleno toliko puta ponovljena na crtežu, možda si gledatelj osvijesti koliko to apsurdno zvuči kada to kaže sam za sebe.

Grafika Zarobljene iznimno je upečatljiva. Prikazuje ženske grudi gledane iz ptičje perspektive te grudnjak postavljen frontalno. Poliperspektivnost rada zbunjuje promatrača te je potrebno neko vrijeme da se dešifrira što je točno prikazano. Pozadina je svjetlo ružičasta, grudi su crne, plošne i izrazito ušiljene, a čipkasti grudnjak je bijele boje. Prikazane grudi su nesavršene, nisu oble i podatne kao što su prikazivane na reklamama. Čak izgledaju pomalo prijeteće. Upozoravaju li možda na to da su one nešto ženino? Nešto što si nitko ne bi trebao uzeti za pravo da komentira i osuđuje? Ili ukazuju na to da postoji nebrojeno mnogo načina na koji su ženske grudi oblikovane, a ovaj prikazani je samo jedan od onih manje zastupljenih u medijima?

Izložba se na simpatičan način poigrava temama koje u zadnje vrijeme postaju zastupljenije u medijima, poput body positivityja, trenda ne brijanja, no makeup facea i slično. Umjetnica se kroz tu tematiku probija svojim grafikama okarakteriziranima žarkim bojama, humorom i razigranošću. Njezine su grafike efektne i simpatične te lako komuniciraju s publikom. Dobar su doprinos novom trendu prirodne ljepote. Njega propagiraju i žene koje se hvale svojim neobrijanim nogama i pazusima, neki celebrityji koji pokazuju kako ustvari izgledaju bez pomoći vizažista i frizera te u zadnje vrijeme i neke modne kampanje koje angažiraju modele različitih konfekcijskih veličina i građe tijela.

Posljednja ilustracija u knjizi odudara od cijelog tona izložbe te joj daje sumoran kraj. Ona prikazuje ženski lik kako plače u kadi iz koje se voda izlila i poplavila kupaonicu. Zašto ona plače? Zato što je „debela“, što je i naslov zadnjeg poglavlja? Ili možda zato što ju muče sve nesavršenosti obrađene i u prijašnjim poglavljima? Koji je onda smisao knjige i izložbe, ako glavna protagonistica - žena, na kraju doslovno roni u svojim suzama?

Činjenica je da je teško suočiti se sa svojim nesavršenostima. Nije lako prihvatiti da nećemo svi jednog dana izgledati kao modeli s naslovnice Voguea. To saznanje često zaboli, ponekad dovede do suza. Koliko god mi bili spremni prihvatiti sebe takve kakvi jesmo uvijek će postojati dani kada smo manje samopouzdani, kada ćemo samo poželjeti negdje sjesti sami sa sobom i plakati. Trebamo normalizirati i takve trenutke. Posljednja ilustracija ukazuje i na to da svaki put ima uspona i padova. Između ostalog ona je jedina bez zaigranog tona koji je provučen kroz sva ostala djela i promatraču daje do znanja da je tema kojom se izložba bavi ipak ozbiljna. Predstavlja problem koji se ne rješava lako ni brzo i mnogi se, ako ne i svi, s njime susreću.

            MIRTA MIKLOUŠIĆ

Točka, točka točkica i dlaka, dlaka dlačica

U Galeriji Šira od 23. listopada do 3. studenog ove godine održana je izložba magistrice grafike Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu Agate Lučić pod nazivom Ogledalo bez mana. Za sve koji nisu upoznati s djelatnošću Galerije Šira radi se o galeriji čija povijest seže u rane 1960. godine i veže se uz djelovanje umjetničke grupe Gorgona pod čijim je vodstvom ovaj izlagački prostor nosio naziv Studio G. Unatoč kratkom postojanju, ovaj studio ostavio je trajan trag na razvoj hrvatske likovne scene od šezdesetih do devedesetih godina prošlog stoljeća. Galeriju je 2016. godine preuzela Akademija likovnih umjetnosti i nadjenula joj ime Šira. Od tada Šira postaje prva galerija namijenjena izlagačkoj djelatnosti studenata zagrebačke Akademije i ostalih umjetničkih akademija diljem Hrvatske i inozemstva. Od siječnja do kraja listopada 2020. godine na adresi Preradovićeva 13 imali smo priliku posjetiti samostalne izložbe mladih umjetnica Lucije Marin, Mije Matijević, Valerije Djanješić, Martine Ištvan te nekolicinu projekata koje je galerija ostvarila u suradnji s drugim institucijama.

Vratimo se Agati. Ova mlada umjetnica još je kao učenica Škole primijenjene umjetnosti i dizajna sa sestrom Apolonijom nekoliko godina volonterski oslikavala murale na Motovun film festivalu. Zajedno su izradile i službeni plakat festivala 2018. Sestre su suradnju nastavile vizualima za klupski program Artcoustic u KSET-u, potom su zajedno radile na projektu Plakatiranja portala Vizkultura te su oslikale naslovnice albuma nekolicine bendova (dRBonito, Krešo i Kisele Kiše). Agata je nedavno samostalno ilustrirala slikovnicu Tri putnika u zemlju Nut spisateljice Dorte Jagić, a prije nekoliko mjeseci imali smo prilike posjetiti njezin ciklus keramike Cirque ceramic u izložbenom prostoru Kiosk iza zagrebačkog SC-a.

U Galeriji Šira umjetnica se izložbom Ogledalo bez mana publici predstavila nekolicinom manjih crteža koje je izradila u tehnikama tuša, gvaša i kolaža te autorskom knjigom u pet poglavlja čiji je naslov istovjetan imenu izložbe. Osim toga izložila je i seriju grafika u tehnici sitotiska. Djela su bila prezentirana u jednostavnim okvirima obješenim na zidove galerije. Primjerci knjige bili su izloženi – jedan primjerak na bijelom postamentu dok su ostale knjige visjele na ružičastim uzicama pozivajući posjetitelje na listanje.

Primarna Agatina ideja bila je ukoričiti vlastiti proizvod koji bi po značajkama bio simbioza umjetničke knjige i slikovnice bez teksta. Naspram stranog tržišta, u Hrvatskoj je prisutan znatno manji interes za knjige umjetničkog sadržaja. Od umjetnika mlađe generacije koji su se okušali u njihovoj izradi možemo izdvojiti Irenu Frantal, Ivanu Pipal te Miju Maraković. No, izdavačke kuće i dalje su sklonije tiskanju ilustriranih komercijalnih slikovnica.

Iz predgovora izložbe Sare Mikelić saznajemo da je Agata crteže oblikovala u formatu koji podsjeća na Instagram, no za razliku od filterima obrađenih prizora iz života mladih influencera, Agata prikazuje život „prosječnog smrtnika/-ce“ koji/koja ima lice osuto bubuljicama, dlakave ekstremitete, bradavice i grudi neproporcionalnih veličina i oblika, iskrivljenu sliku vlastitog tijela pred zrcalom te svega onoga što se u medijima i na društvenim mrežama predstavlja neprimjerenim. Kako bi nam ukazala na činjenicu da je ljudsko tijelo izvor mnoštva „nesavršenosti“ i „defekata“, Agata na humorističan način pristupa ovoj temi.

Na njezinim radovima realan prikaz nije značajka koju trebamo tražiti. Figure su nacrtane naivno, gotovo infantilno i pomalo groteskno. Prevladavaju nemimetičke boje prodornog intenziteta što doprinosi prpošnom i luckastom dojmu crteža. Paralele koje povlači između različitih nesavršenosti ljudskog tijela i neobičnih asocijacija kojima ih predočuje su domišljate, a humor je istovremeno suptilan i vrlo pronicljiv. Sve ove osobine posebice se očituju na primjerima djela koja se sastoje od crteža uparenih po principu usporedbe očekivanje-stvarnost. U Agatinom imaginariju tako ćete nabasati na savršeno lice s naslovnice u suprotnosti s bubuljičavim licem široka nosa, „licem-umjetnice“ ili pak dlakave djevojke i majmuna. Tu su još i čokolade sa kojih se konzumentima u lice smije riječ „debela“, raspored sati koji nam kazuje koje je vrijeme za „fotkanje selfija“, „obrasle“ toples djevojke s duplerica itd.

Usmjeravajući pozornost na tjelesne nesigurnosti i nedostatke, Ogledalo bez mana izložba je koja progovara o čovjekovom opažanju estetske privlačnosti vlastitog tijela u odnosu na socijalno uvjetovane standarde. Tijelo stoga možemo promatrati kao objekt kojega kontrolira i konstruira društveni režim iz kojega se razvila standardizacija muškog i ženskog tijela unutar konzumerističkog i hiperpotrošačkog društva. Agata se o ovom pitanju oglasila dosjetkom – „jesam li muško ili žensko ako imam brčiće nad usnama?“ U tekstu Tijelo, identitet i tjelesne modifikacije (2011.) autorica Marije Adamović i Ane Maskalan saznajemo da su „lijepa“ ženska i muška tijela u kapitalističkom kontekstu objekti moderne reklamne industrije koja potiče konzumaciju proizvoda za ulaganje u „savršeni“ izgled obvezujući potrošače na njihovo trajno korištenje. Upravo su tinejdžeri društvena skupina najizloženija negativnom utjecaju medija. „Šopani“ informacijama o neispravnosti gotovo svakog dijela svojih tijela, tinejdžeri ih počinju osuđivati. Zbog toga je umjetnica uvjerena da je njezina knjiga i ova izložba posebno bliska mlađoj publici kako zbog kolorita i atmosfere tako i zbog tema koje obrađuje, a koje bi uz razgovor s roditeljima mogle pomoći mladima da lakše prebrode fizičke promjene kroz koje u pubertetu prolaze.

Ogledalo bez mana izložba je s uokvirenom pričom i bez dlake na jeziku koju bismo mogli rekapitulirati trima riječima: živopisno, razigrano i komično. Iako je postavom izložbe dominiralo dosta praznog prostora pri čemu je postojala opasnost da bi taj isti prostor mogao „pojesti“ izloške, to sa ovom izložbom nije bio slučaj budući da su Agatina djela promatračima vrlo snažno dovikivala poruku s neutralnih zidova galerije. U doba šarenih lica i umjetnosti bez boja, Agatini živopisni radovi u likovnom smislu predstavljaju svojevrsno osvježenje. Umjetnicu također treba pohvaliti zbog načina na koji je poput kakva ventrilokvista – koji vještim trikom može ponukati publiku da pozornost usmjeri na važna pitanja, a da pri tome ne žrtvuje ljepotu izvedbe – pristupila puno puta prožvakanoj, ali mlađariji nedovoljno blisko pojašnjenoj temi „body imagea“. Ako ste kojim slučajem propustili izložbu u Galeriji Šira, pruža vam se prilika vidjeti Agatina djela na izložbi ALU u Bunkeru u Samoboru od 6. do 27. studenog ove godine.

DORA NOVAK

Tekstovi su nastali u sklopu Početnice likove kritike koju smo pokrenuli s umjetničkom organizacijom Atelijeri Žitnjak.

Fotografije ustupljene ljubaznošću Agate Lučić.