Izložbom Nevidljivi prostori mlada hrvatska umjetnica Ivana Pipal publici je predstavila svoju interpretaciju povezanosti psihologije, misli i osjećaja te vizualne umjetnosti. Organskim i anorganskim oblicima koji ispunjavaju prazan prostor umjetničina papira, ona izgrađuje novi jezik i način interpretacije onoga unutarnjeg, osobnog, onoga što je, kako i sam naslov izložbe kaže, nevidljivo. Izložba u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu ostvarena je kao dio nagrade na 35. Salonu mladih uz podršku grada Zagreba, a potpisuje ju kustosica muzeja, Jasna Jakšić.

Ivana Pipal (Zagreb, 1990.) umjetnica je koja se već niz godina bavi ilustracijama, animiranim filmom i raznim formatima crteža. Završetkom Akademije likovne umjetnosti na Odsjeku za animirani film i nove medije zaranja u svijet, kako domaće tako i strane, likovne scene. Svoje je radove publici predstavljala na samostalnim i skupnim izložbama, umjetničkim radovima, slikovnicama i filmom, a 2021. godine predstavila je asocijativne karte Emocije i stanja u kojima znanjem o psihologiji na zabavan način spaja terapiju i umjetnost.

Izložba Nevidljivi prostori predstavlja vrlo ugodnu i oku privlačnu sinesteziju vizualne umjetnosti, nečega što mnogi vole i u čemu uživaju, i apstraktnog, zapravo realnog, mentalnog, prostora koji nas određuje kao individue. Umjetnica put u svijet apstrakcije otvara postavom kamenja na samom ulazu u izložbu, što objašnjava kao „predvorje za ulaz u nevidljivoˮ koje posjetitelja materijalnom težinom priprema za iskorak u mentalnu sferu bestežinskog i subjektivnog. Sam postav čini mješavina raznih medija i dimenzija, od crnih linija markera do akrila i olovaka u boji koje nesumnjivo izložbi daju vibrantan i ugodan osjećaj, a prate ih i kratki animirani filmovi koji su igrom slučaja prikazani na starim televizorima koje muzej posjeduje, što im nedvojbeno daje određeni starinski šarm. Tijekom šetnje postavom, oko bježi prema ekranima koji prikazuju šarene oblike koji plutaju kroz prostor te svojim elegantnim kretnjama ostvaruju gotovo hipnotizirajući efekt, neki se miču brže, neki sporije i međusobno surađuju u plesu po neutralnoj pozadini.

Shvaćanje postojanja astralnog svijeta i svijeta snova, onoga što je nesvjesno, za Ivanu Pipal postaje prilika za dokumentaciju unutarnjih procesa kao što su fragmenti misli, intuicija, osjećaji ljutnje i uzbuđenosti. Šetnjom kroz postav izložbe možemo lako uočiti djela koja su međusobno povezana i kojima umjetnica stvara isprepletenu mrežu osjećaja i mentalnih zbivanja. Budući da se tek ponegdje javlja naslov djela, izostankom popratnog teksta umjetnica uistinu gledatelju ostavlja potpunu slobodu za interpretaciju vizualiziranih momenata koja zasigurno ponekad odudara od njene. U grafičkim će se crtežima, s druge strane, mnogi jednoglasno pronaći i poistovjetiti sa simpatičnim ljudskim figurama koje pokušavaju „opratiˮ mozak od loših sjećanja ili fokusirati u moru misli. Jednim od većih crteža, koji ostaje neimenovan, umjetnica slaganjem objekata ostvaruje sinesteziju velikog dijela izložbe stavljajući na jedan papir elemente svih ostalih radova koji kao da su iz njega rođeni. Kada zagrebemo ispod površine, shvatit ćemo da je riječ o vrlo kreativnom načinu prikaza glavne ideje mentalnog prostora koji u sebi sadrži kaos i red i cijeli ekosustav ideja, ovisno o tome kako ga tko posloži. Ulaskom u umjetničin um kroz ovaj crtež, vidjet ćemo kako su svi elementi međusobno povezani, kako intuicija utječe na fokus, a fokus na memoriju, vidjet ćemo mentalni vrt o kojemu se potrebno brinuti, koncentraciju i još mnoge procese koji su živi i kao samostalna djela. Vrlo je vrijedan doživljaj doći na izložbu koja otvara mogućnost učenja o samome sebi, kao i mogućnost indirektnog povezivanja sa samim umjetnikom pomoću njegovih radova. Česte su izložbe na kojima bez dubljeg razmišljanja o značenju upijamo samo vizualnu vrijednost koju nam one u tom trenutku pružaju. Nevidljivi prostori ponosno odvlače gledatelja od takvog narativa pozivajući na razmišljanje svakim  izloženim radom. Prikazati ono što se odvija u glavi na prvi se pogled čini Sizifovim poslom jer se psihološko stanje svakodnevno mijenja. No nakon introspekcije i pomnog učenja o psihologiji, Ivana Pipal to uspijeva prikazati pomoću četrdesetak crteža, skica i animacija ispunjenih bojom i detaljima u kojima se svatko može pronaći.

Htjeli to priznati ili ne, svi u sebi imamo ogroman, ponekad možda i nepregledan, nevidljivi prostor s kojim se mnogi uopće ne usude suočiti jer ih je strah onoga što se krije ispod, a kako kaže umjetnica „da postoji psihoedukacija za sve ljude od malih nogu, koliko bi nam svima bilo lakše da razumijemo što se događaˮ. Situacija je danas nažalost takva da još ne plovimo vodama koje idu prema razgovoru o psihi i mentalnim sferama ljudi, no posjet izložbi Nevidljivi prostori, u najmanju ruku, može otvoriti nove vidike i potaknuti na razmišljanje one koji svoja unutarnja stanja nikada svjesno nisu iznijeli na vidjelo, a još su ih manje pokušali vizualizirati i s njima se uhvatiti u koštac kako bi upoznali sebe i ljude koji ih okružuju.

NATAŠA MATIJEVIĆ

(Ne)vidljive misli u (ne)vidljivim prostorima

Prateći niz raštrkanog kamenja u bijelom prostoru Muzeja suvremene umjetnosti, umjetnica Ivana Pipal nenametljivo nas uvodi u postav svoje izložbe. To, isprva možda nevidljivo, kamenje ubrzo postaje vrlo stvarno i opipljivo mameći nas da zavirimo što slijedi. Kameno predvorje, ili portal u nesvjesno, kako ga umjetnica naziva, uvertira je njezine izložbe Nevidljivi prostori.

Ivana Pipal samostalna je vizualna umjetnica rođena 1990. u Zagrebu. Ona stvara u raznim medijima, kao što su crtež, ilustracija, animacija i film. Diplomirala je na Odsjeku za animirani film i nove medije na ALU u Zagrebu te je članica ženskog neformalnog umjetničkog kolektiva Ljubavnice. Dobitnica je niza nagrada za književna i umjetnička ostvarenja. Njezina je ilustrirana knjiga Žuti grad, Plavi grad uvrštena u međunarodni katalog najboljih knjiga za djecu, White Ravens. Autorica je i slikovnice „Ptica rugalicaˮ te umjetničkih asocijativnih karata Emocije i stanja. Izlagala je na više skupnih (Zagreb, London, Beograd, München, Festival kratke priče u Zagrebu) te nekoliko samostalnih izložbi. Stripove i ilustracije objavljivala je u časopisima Komikaze, Q strip, Zarez i Le monde Diplomatique, a video radove predstavila je na televiziji i brojnim festivalima. Godine 2020. dobila je posebno priznanje Biennala ilustracije u Zagrebu te MSU nagradu 35. Salona mladih (Millennial), povodom čega je ostvarena izložba Nevidljivi prostori, otvorena 27. 8. 2022. Kustosica izložbe je Jasna Jakšić, a postav je radila sama umjetnica u suradnji s Vanjom Babićem.

Izložba Nevidljivi prostori spoj je vizualnih umjetnosti i psihoterapije. Prevodeći istraživanja ljudske psihe u likovni govor, autorica kreira vlastiti vizualni jezik koji koristi kao temeljnu tehniku za razumijevanje svoje, ali i općenite, ljudske nutrine, emocionalnih stanja i osjećaja te apstraktnih promišljanja. U procesu stvaranja oslanja se na iskustva neuroznanosti, psihoterapije i psihologije. Spajajući naučeno s osobnim talentom, emocijama i promišljanjima te pristupajući promatraču terapeutski, Ivana Pipal psihoterapiji daje umjetničku formu.

Umjetnica suptilnom skulpturom preuzetom iz prirodnog okoliša ilustrira nevidljivi prostor na koji se nadovezuju fragmenti istraživanja i introspektivnog traganja, prostor koji uvodi u ostale radove, također ilustracije nevidljivoga prostora. Tri ostakljena stola s nizom crteža formiraju labirint sugerirajući isprepletenost i bezizlaznost naših misli, emocija i stanja. Čitav prostor izložbe prostor je i jedne od izloženih slika u prostoru autoričina uma. Apstraktni je tlocrt postava rad Bez naziva na kojemu Ivana Pipal akrilnim bojama i drvenim bojicama slika niz imaginarnih i geometrijskih oblika koji plutaju u njezinoj mašti i podsvijesti. Elementi u galerijskom prostoru  postavljeni su kao na naslikanoj slici, čime nam autorica nudi da zavirimo u njezin um. Dio kompozicije, odnosno skice postava i pozicioniranja određenih radova, čini i rad Put do vrta koji predstavlja unutarnji vrt, odnosno vizualizaciju onoga što se u njemu nalazi i upućuje na brigu o osobnom mentalnom zdravlju.

Izloženi radovi različitog vremena nastanka, neki su nastali prije godinu dana, a neki tek dan prije otvorenja izložbe, svakim pogledom dobivaju novo značenje. Autorica je pojasnila kako je njihovo stvaranje i ponovno promatranje konstantan proces. Taj se proces temelji na sjedinjavanju znanstvene sfere neuroznanosti sa subjektivnim, odnosno sa osjećajima i stanjima. Autorica je, istražujući vlastiti unutarnji svijet, njegovu prisutnost počela osjećati jednako kao prisutnost fizičkoga svijeta. Svojim je radovima unutarnjem svijetu dala objektnost smatrajući ga često zanemarenim i degradiranim naspram onog stvarnog.

Osim poglavito crteža i slika, izložba uključuje i nekoliko animacija na starim televizorima smještenima na visoke jednostavne postamente koji sežu do razine očišta. Te „kutijeˮ podsjećaju na prozore u novi svijet u koji kao da je moguće ući. Animacije nevidljivih prostora nemaju ograničeno trajanje, već konstantno egzistiraju, što ih čini prisutnim i objektnim. Uglavnom se sastoje od apstraktnih oblika koji lebdeći egzistiraju u nedefiniranim prostorima.

Moderna i suvremena umjetnost, težnjom ka univerzalnosti, poopćava osobno iskustvo želeći formirati jezik razumljiv masi. Tome je slična inspiracija umjetnice Ivane Pipal za stvaranje vizualnih simbola na razmeđi figurativnog i apstraktnog koji podsjećaju na prve oblike pisma – slikovna pisma. Izložbom Nevidljivi prostori, kao produktom sinteze proučavanja svijesti i vlastitih mentalnih procesa, autorica je definirala strukture unutarnjih, nevidljivih prostora unutar kojih je uspješno kreirala univerzalni vizualni jezik koji nas spaja. Niz ilustracija sastavljenih od vizualnog prikaza i riječi koje označuju određene emocije budi u nama osjećaj povezanosti i shvaćenosti. Poniranjem u vlastiti mentalni prostor, autorica nas nenametljivo poziva da  i mi sami promišljamo o svome mentalnom prostoru. Psihoterapeutski je pristupila i umjetnosti i promatračima, čime nam je omogućila jednostavnu komunikaciju s njezinim umjetničkim izražavanjem. Nudeći dio vlastite nutrine, autorica nas podsjeća na naše misli izgubljene u krutoj stvarnosti koje ponekad ne znamo artikulirati ili im ne pridajemo dovoljno važnosti.

FRANKA KOŠTA

Tekstovi su nastali u sklopu trećeg izdanja Početnice likovne kritike koju smo pokrenuli s umjetničkom organizacijom Atelijeri Žitnjak, Kulturnom redakcijom Radija Student i udrugom Ured za fotografiju (Galerija Spot u ZG).

Fotografije su preuzete sa službene stranice Muzeja suvremene umjetnosti.