IZGUBLJENI U TELEPRISUTNOSTI

U drugoj polovici listopada u Galeriji Studentskog centra otvorena je izložba Dana Okija podugačka naziva – Maska, pandemija, teleprisutnost ili digitaliziranje podsvjesnog. Galerija SC – u nedalekoj povijesti poprište važnih kulturnih, društvenih i umjetničkih događaja i procesa – zbog svoje je važnosti prozvana i prostorom slobode.[1] U novije doba u galeriji se nastoji obnoviti izlagački kontinuitet zaustavljen posljedicama potresa i pandemijom ponavljajući pritom prokušani pristup: afirmirajući mlade, još neostvarene umjetnike kao i one afirmirane poput Dana Okija.

Odgrtanjem tamnog zastora te ulaskom u izložbeni prostor galerije preda mnom se rastvara njegova praznina. Dok se četverokanalni video s animaliziranim likovima vrti na bočnim zidovima, središnji je zid, svojevrsna srž prostorije, ostavljen bez sadržaja. Prilazim jednoj od projekcija, na kojoj lebdi tijelo u repetitivnim torzijama. Žensko tijelo, odjeveno u tamnu odjeću i obuveno u crne cipele, na glavi nosi masku zeca. Pred sobom u rukama čvrsto drži iPhone, a trzaje tijela obuzeta tehnološkim izumom dodatno naglašava repetitivno lupkanje snimljenih zvukova. Pozadina videa ispunjena je zidom Vestibula Dioklecijanove palače. Kružna forma Vestibula prilikom otvorenja izložbe i performansa umjetnika Gilda Bavčevića i umjetnice Ines Miro nadomještena je kružnom formom Francuskog paviljona. Tekstura Vestibula projicirana je na bijelo obojene cigle Galerije SC, koje svojim izbočinama iskrivljuju projicirani prikaz. Dijametralno suprotni povijesni konteksti preslaguju se i stvaraju atmosferu dislociranosti, a izmjenu kadrova videa prate promjene nelagodne, kompjutorizirane zvukovne pozadine.

Mimika maskiranih likova navodi me na pretpostavke o oscilacijama u njihovim raspoloženjima, a sadržaj njihove interakcije, veoma nalik situacijama u svakodnevnu životu, ostaje mi nepoznat i manje važan. Grupu šestero maskiranih čine zec, žaba, lav, vuk, nosorog i čimpanza. Statični su i gledaju čas u svoj smartphone, a čas u mene, koja ih gledam. U jednom trenutku prijeteći podižu svoje pametne telefone nalik štitovima od tuđeg, mojeg pogleda. Držeći svoj pametni telefon povremeno ih fotografiram i postajem neobično svjesna svoje pozicije u odnosu na njih kao i društvenih implikacija i kulturnoantropoloških fenomena na koje Okijev rad ukazuje. Društvena uvjetovanost kompjutorskim algoritmima i nepreglednim mogućnostima pametnih telefona polučila je artificijelne oblike ponašanja i kanaliziranje podsvjesnih nagona u digitalno, koje ovaj rad performativno iznosi.

Animalizirani likovi naizgled izvode pokrete i geste bliske ljudskim temperamentima. Lav je naglašeno ekstrovertiran i razvučena osmijeha, a vuk osamljen i lišen pretjerane gestikulacije pri interakciji. S jedne strane životinjske maske protagoniste lišavaju individualnih značajki, a s druge snažno naglašavaju njihova nesvjesna, nagonska ponašanja. Anonimnost koju pruža maska, bliska je anonimnosti avatara na društvenim mrežama i na internetskim forumima. Životinjske maske na humanoidnim tijelima navode me na promišljanje o blaziranosti suvremenih pojedinaca, o društvenim ulogama koje igraju i performativnosti koja se na društvenom planu neprestance odvija.

Kao gledateljica osvještavam vlastitu poziciju zapletenosti u stvarnost posredovanu mobilnim uređajima, u kojoj rečenice razgovora s autorom videa bilježim u aplikaciju Google Keep na svom pametnom telefonu. U toj ritualiziranoj stvarnosti, u kojoj je mobilni uređaj produžetak mojeg tijela, ponekad sam samo promatrač, a ponekad i sudionik. Moje misli kao i izjave umjetnika transformirane su u digitalnu sferu putem mobilnog uređaja koji mi služi kao interfejs, ali i sprava koja mi omogućuje boravak u vlastitoj nutrini i koja posljedično dokida društvenu konvenciju gledanja sugovornika u oči.

Pozivajući se na koncept teleprisutnosti Marvina Minskog,[2] Dan Oki 2019. godine u Galeriji VN održao je izložbu Odsutnost teleprisutnosti. Izlagao je analogne fotografije slučajnih prolaznika s mobitelima na ulicama Tokija iz 1997. i digitalne fotografije prolaznika sa smartphoneima na ulicama Seoula iz 2017. uz vlastite, rukom ispisivane adresare nadopunjavane tijekom niza godina. Izložba je zabilježila tehnološki razvoj mobilnog uređaja i prakse njegova korištenja kao društveno-kulturni fenomen koji se u rasponu od 20-ak godina dogodio na globalnoj razini. Aktualna se izložba na nju nadovezuje i iznosi drastičnije društvene promjene koje se posredstvom tehnologije odvijaju.

Razvojem mobilnih uređaja i proširivanjem mogućnosti njihova korištenja stvoreni su novi modaliteti društvenog ponašanja,[3] koji su se potom dodatno intenzivirali za vrijeme pandemije koronavirusa od 2020. do danas. Repetitivno tipkanje po mobilnom uređaju, isprekidana pozornost, životinjske maske kao avatari koji oplošnjavaju ljudsku osobnost i kao karikature ljudskih emocija, levitiranje između materijalnih i virtualnih mjesta, mimoilaženje pojedinaca u grupi zaokupljenoj ekranima, zajedničko snimanje bez interakcije s okolinom: dijelovi su to radnje koju Oki uprizoruje u četverokanalnom videu angažirajući mlade glumce kojima u studiju daje upute i dodjeljuje životinjske maske kako bi prikazali izgubljenost u teleprisutnosti. Je li ovdje riječ o umjetnikovu nečujnom kriku upomoć? O kriku otuđena suvremenog čovjeka? Progresivna tehnologizacija[4] kao svoju neumitnost nameće brojne oblike virtualnih stvarnosti, od onih kompjutorskih igara do najavljenog sveprožimajućeg metaversea. Pojedinac ne može zaustaviti razvoj tehnologije, no može prokazati njezine utjecaje. Okijeva četverokanalna videoinstalacija navodi na percipiranje razvoja mobilne tehnologije i njezinih učinaka kao izrazito distopijskih i lišenih ljudskoga.

IVA BRIŽAN

PRISUTNI ILI TELEPRISUTNI?

Slobodan Jokić (Dan Oki) likovni je umjetnik i filmski redatelj rođen u Zadru 1965. godine. Oki svoj umjetnički jezik ispisuje u duhu suvremene, novomedijske umjetnosti, gdje pomoću medijske instalacije, računalne umjetnosti, filma i fotografije opisuje procese i istraživanja personalnih, društvenih, literarnih i vizualnih sadržaja. Kao umjetnik i promatrač rođen u generaciji koja je bila pod najvećim utjecajem drastičnih i naglih promjena tehnološkog razvitka, inspiraciju pronalazi u ulozi tehnologije, posebice mobilnih telefona, u društvu. Mobilna tehnologija omogućila je jednostavnu dostupnost i premreženost osoba, informacija i lokacija te na taj način postala nezamjenjiva komponenta unutar funkcioniranja ubrzanog suvremenog društva. U ovome kontekstu važno je spomenuti Okijevo razlaganje pojma teleprisutnosti, odnosno virtualne prisutnosti, koja označava osjećaj prisutnosti na lokaciji udaljenoj od lokacije fizičke prisutnosti. Upravo su telefoni prvi omogućili ljudima ulazak u novu sferu osjećaja prisutnosti na lokacijama gdje se fizički ne nalaze, a njihovom je evolucijom ta mogućnost postajala sve pristupačnija i dublja. Snimanjem dviju serija fotografija ljudi s mobilnim telefonima (prva je snimljena 1997. u Tokiju, a druga 2017. godine u Seulu) Oki prikazuje nazočnost teleprisutnosti koju je preko fotografija moguće sagledati u različitim fazama tehnoloških inovacija. Pandemijska situacija osudila je čovjeka na život unutar mobilnih telefona te ga na taj način prisilila na svrhovitije promišljanje i uočavanje prednosti, ali i izazova koje nam zadaje šareni svijet tih multifunkcionalnih uređaja. Potaknut situacijom pandemije u posljednje dvije godine, Oki progovara ponovno o pojmu teleprisutnosti kroz izložbu Maska, pandemija, teleprisutnost ili digitaliziranje podsvjesnog u prostoru Galerije SC. Kustosica izložbe je Sara Mikelić, a za posjetitelje bila je otvorena od 21. listopada do 5. studenog 2022. godine. Riječ je o jednoj videoinstalaciji uz koju je u sklopu otvorenja izložbe izveden performans.

Okijeva videoinstalacija u zatamnjenom galerijskom prostoru bliješti u obliku četiriju projekcija velikih dimenzija koje su u paru postavljene na dva suprotna zida. Prostranost prostora Galerije SC omogućuje posjetiteljima dovoljno mjesta za nesmetano sagledavanje svake projekcije zasebno. Videoinstalacija na početku pozdravlja prikazom titrajućih, lebdećih ljudskih figura, s animalnim maskama na glavama i mobitelima u rukama. Pozadina u kojoj se likovi u prvoj sceni nalaze kontrira arhitekturi modernog svijeta čime Oki ponovno, kao i kod serije fotografija, progovara o kontrastu između sadašnjosti i prošlosti, između novog i starog. Također, kretnje likova mogu se protumačiti kao svojevrsna gravitacija odsutnosti iz prostora u kojem se nalazimo, što je jedna od Okijevih umjetničkih metafora za prikazivanje pojma teleprisutnosti, a i svojevrsna uvertira u poruku rada. Scene se na projekcijama mijenjaju dok njihova pozadina postepeno postaje crna te u kombinaciji sa zatamnjenim galerijskim prostorom optički zavarava gledatelja da su likovi doista blizu. Prelasci scena označeni su i promjenama pozicija i broja likova, a i izmjenom prodornih, repetitivnih, zaglušujućih zvukova koji galerijski prostor pune osjećajem nelagode. Anksiozni tonovi likove predstavljaju kao nastrane te se nameću u gledateljev intiman prostor. Njihova međusobna komunikacija podsjeća na životinjsku, ali ovdje se ona odvija tako što si likovi međusobno guraju mobitele pred lica i prema kameri, odnosno gledatelju. Tim se činom probija četvrti zid te kao da akter i promatrač počinju komunicirati kada promatrač pokušava vlastitim mobilnim uređajem snimiti videoprojekciju. Gledatelj se kroz prizmu kamere mobilnog uređaja može pronaći s njima u istoj čudnovatoj sferi teleprisutnosti. Oki prikazom životinjskih likova naglašava karakteristiku mijenjanja staništa kod životinja, pa tako likovi simboliziraju čovjeka koji poprima životinjske karakteristike mijenjanjem svog fizičkog staništa za novo stanište unutar virtualnog svijeta. U posljednje su dvije godine maske poprimile novo značenje u životima ljudi, stoga se motiv životinjskih maski može smatrati referencom na stanje pandemije. Dubljim analiziranjem njihove simbolike, djeluju poput različitih osobnosti koje ljudi mogu zauzeti unutar virtualnog svijeta, gdje fizička prisutnost ne igra ulogu i svaki pojedinac može biti onakav kakvim se predstavlja. Baš kao i likovi u zadnjim scenama koji dodiruju svoja maskirana lica, njegujemo li i mi naše virtualne maske koje smo odabrali ili ih pokušavamo skinuti?

Tema izložbe predstavljena je kroz prizmu Okijevih simbola i metafora vezanih za tehnološki unaprijeđeno, suvremeno društvo i aktualnu pandemijsku situaciju. On nam ovom izložbom i videoinstalacijom otvara mjesto za vlastito propitkivanje bivanja unutar teleprisutnosti i utjecaja mobilne tehnologije na život. Društvo i tehnologija u konstantnom su napretku, međutim, postavlja se pitanje koliko duboko će čovjek zaglaviti unutar teleprisutnosti i kako će to utjecati na svijet oko njega? U kojim će mjerama tehnologija kontrolirati naše živote? Hoće li stvarnost oko nas ili virtualna stvarnost postati važnija? U konačnici, koja će zapravo osobnost modernog čovjeka razapetog na granici virtualnog i stvarnog prevagnuti: ona prisutna u fizičkom svijetu ili teleprisutna?

KATARINA PINTARIĆ

POČETAK POSTHUMANISTIČKE TRANSFORMACIJE

Kanadski filozof Marshall McLuhan još je 1962. predvidio izum medija budućnosti koji će izmijeniti okolinu rušeći koncept vremena i prostora, te nas spojiti s brigama svih ostalih ljudi. Prognozirao je nastajanje globalnog sela u kojem susjedstvo s lokalne razine prelazi na globalnu i zamislio pozitivne posljedice takvih promjena poput završavanja psihološke, socijalne, ekonomske i političke uskogrudnosti. Izumom interneta, dva desetljeća kasnije, počele su se ispunjavati McLuhanove predikcije, no izum koji ih je potpuno obistinio i omogućio širenje novog masovnog medija u sve sfere i prostore ljudskog života je smartphone. U današnjem obliku nastao je 2007., te zauvijek promijenio ljudske navike postavši neizostavan dio svakodnevnog života. Od zasebnog entiteta postao je poput ekstenzije ljudskog bića koji utječe na našu percepciju svijeta. Magični prozor u svijet koji nas povezuje s ostatkom čovječanstva. Međutim, ono što McLuhan nije predvidio je otuđenje, uzrokovano bijegom iz stvarnog svijeta u virtualni. Kako je alat, koji je imao primarnu svrhu povezivanja ljudi, postao simbolom alijenacije?

Dan Oki kroz svoj rad prati kako razvoj tehnologije mobilnih uređaja mijenja i uvjetuje ljudsko ponašanje. Dokumentira sve prisutniju odsutnost fotografirajući ljude dok telefoniraju na ulicama Tokija i Seoula, u razmaku od 20 godina. U izložbi Maska, pandemija, teleprisutnost ili digitaliziranje podsvjesnog, nastavlja pratiti stare, ali i zapažati nove obrasce ponašanja. Kroz videoinstalacije pune simbolike, autor poziva promatrača na refleksiju. 

U početnom kadru, akteri Okijeve videoinstalacije pojedinačno su smješteni u nišu, gdje odjeveni u crno sa životinjskim maskama na licu gledaju u mobitele i trzaju se. Efekt glitcha insinuira preopterećenost procesiranjem prevelikog broja informacija istovremeno, ali moguće i zaglavljenost u beskonačnoj petlji vlastitih obrazaca. Konstantnim konzumiranjem sadržaja dolazi do zasićenja i osjećaja preplavljenosti, no umjesto smanjenja dotoka informacija, zbog navike ili ovisnosti, akteri i dalje biraju svoj već preopterećeni um hraniti novim informacijama. Nadalje, niša, kao konstruktivni element arhitekture koji služi izlaganju svetih kipova i vrijednih predmeta, može implicirati kult ličnosti stvoren krojenjem osobne slike na društvenim mrežama. 

Sukladno tome, maska sugerira da ta slika može biti lažna. Njen životinjski oblik ocrtava prirodu čovjeka kao sofisticirane životinje, no i dalje s podsvjesnim primitivnim nagonima. Spomenuta lažnost je vidljiva pratimo li odnose šest protagonista, odnosno tri para. Zec i vuk, žaba i nosorog, te majmun i lav. Otkriva se da neki likovi imaju više maski. Majmun se pretvara da je zec, a lav se pravi da je vuk, te ispada da su majmun i lav, te zec i vuk, isti par. Majmun dira lice želeći imati grivu kao lav, a žaba pokušava izdužiti svoj nos kako bi imala rog poput nosoroga, ne sluteći da i drugi nose maske. Uspoređivanje na društvenim mrežama, posebice bez propitkivanja stvarnosti sadržaja, može imati pogubne posljedice na mentalno zdravlje pojedinca stvaranjem kompleksa, koji će postati uzroci novih maski i potencirati začarani krug koji je postao sastavni dio virtualne kulture. Paradoks je da odabir određene maske zapravo svijetu otkriva podsvjesne želje i potrebe, usprkos pokušaju prikrivanja i uljepšavanja.

Osim maskom, Oki zalazi u ljudsku podsvijest izmjenom kadra, koristeći tamni prostor kao simboliku izolacije iz okoline. Čak i kad se akteri nađu u istom prostoru, svatko ostaje u svom otuđenom balonu, no ironično se nalaze otuđeni (ili teleprisutni) zajedno u meta-prostoru. Istovremena prisutnost i odsutnost, omogućene napretkom tehnologije, tema je koju autor perpetuira kroz svoj rad. Tema je dobila novu dimenziju tijekom pandemijske krize kada su, unatoč fizičkoj odsutnosti, online komunikacijske platforme omogućile nastavak odvijanja svakodnevnih obaveza.

Tema pandemije se provlači videoinstalacijama suptilno, kroz asocijaciju životinjske maske s medicinskom maskom, te kroz fizičko odsustvo koje je bilo posebno evidentno tijekom epidemije. No možda bi taj dublji sloj značenja promaknuo gledatelju kad riječ pandemija ne bi bila u nazivu izložbe. Uzmemo li u obzir da autor u promatraču pokušava izazivati jezu vizualima, dodatno pojačanu uznemirujućim zvukovima, takvu akciju možemo protumačiti subverzivnim stavom autora prema povlačenju u virtualni svijet. Postavlja se pitanje: kako bi izgledao svijet u doba izolacije da virtualni prostor nije postojao? Odjednom, pojam teleprisutnosti zvuči poprilično primamljivo. 

Možda nije problem u samom mediju, koliko u prirodi njegovog korisnika i odlukama koje donosi. Kako ćemo dalje razvijati tehnologiju, a kako će njen razvoj oblikovati nas? Koje ćemo nove obrasce usvojiti i kako će nas transformirati? U predviđanju budućnosti suživota ljudske vrste s tehnologijom, transhumanizam je česta predikcija. Suprotno tome, Dan Oki navodi promatrača da propita koncept post-čovjeka kroz ideju regresivne evolucije, u kojoj čovjek umjesto napretka nazaduje u animalne oblike tjelesnosti. No možda je upravo izjednačavanje post-čovjeka i životinje ključan moment koji bi posjetitelju trebao osvijestiti ravnopravnost ljudske i životinjske vrste, te licemjernost specizma.

Izložba Dana Okija je kompleksnija nego što se doima na prvi pogled. Od posjetitelja iziskuje ljuštenje slojeva simbolike i značenja kako bi otkrio dubinu tema koje rad promišlja. Vodi ga na putovanje, na kojemu promatrač prepoznaje problematiku tehnologijom omogućenih obrazaca poput preopterećenosti informacijama, ovisnosti, uspoređivanja s drugima i otuđenja. Posjetitelj uviđa kako virtualni prostor razotkriva animalnu podsvijest ljudi, da bi potom raspoznao predviđanje antropomorfnog post-čovjeka, a na kraju i osvijestio neočekivani zaokret u zamku vlastitih predrasuda.

LUCIJA RADENIĆ

Tekstovi su nastali u sklopu trećeg izdanja Početnice likovne kritike koju smo pokrenuli s umjetničkom organizacijom Atelijeri Žitnjak, Kulturnom redakcijom Radija Student i udrugom Ured za fotografiju (Galerija Spot u ZG).

Fotografije su ustupljene ljubaznošću Galerije SC i autorica teksta. 

[1] Galeriju SC prostorom slobode okarakterizirao je njezin dugogodišnji voditelj Želimir Koščević (1966–1980). Vidi u: Darko Glavan, „Eksperiment i inicijativa“, u: Galerija studentskog centra – 40 godina, Zagreb: Studentski centar u Zagrebu, 2005.

[2] Termin teleprisutnost skovao je Marvin Minsky kako bi opisao simultano postojanje na nekom udaljenom mjestu izvan mjesta nečijeg fizičkog bivanja. Vidi u: Sara Mikelić, Dan Oki: Maska, pandemija, teleprisutnost ili digitaliziranje podsvjesnog, deplijan izložbe (od 25. listopada do 5. studenoga 2022), Zagreb: Studentski centar u Zagrebu, 2022.

[3] Dan Oki, Odsutnost teleprisutnosti, Zagreb: Knjižnice grada Zagreba, Galerija VN Knjižnice Vladimira Nazora, 2019.

[4] Lev Manovich, Jezik novih medija, Beograd: Clio, 2015.