URBANA DŽUNGLA
Nikle k’o gljive nakon kiše! – Tu rečenicu često čujemo kao komentar na netom izgrađene stambeno-poslovne zgrade od prefabriciranih materijala koje su spremne za korištenje u samo nekoliko mjeseci. Tu su rečenicu ulice zagrebačke Trešnjevke sigurno čule nebrojeno puta. Od XIX. stoljeća, kada se naselje počinje oblikovati za potrebe stanovanja tisuća novopridošlih tvorničkih radnika, pa sve do danas, na takozvanoj Trešnji nicale su najprije kućice, vjerojatno sličnije barakama nego današnjem pojmu kuće, potom sredinom prošlog stoljeća stambeno-poslovne zgrade po Le Corbusierovim principima kao što je Trešnjevačka ljepotica, i konačno, krajem prošlog i početkom ovog stoljeća, gradile su se zgrade privatnih investitora s više stambenih prostora, ali ne obazirući se na urbanistički plan kvarta kao cjeline. Rast takve (polu)divlje gradnje sve je samo ne neprimjetan jer mijenja vizuru Trešnjevke. Ono što nije toliko vidljivo jesu priče i životi stanovnika Trešnjevke, uspomene njihovih predaka. Između tih zgrada i ljudi, prolaznika i onoga kraj čega prolaze, raste nešto što, ako netko i vidi, sigurno nitko ne primijeti, ne doživi. To je korov, svaka ona biljka koja izrasta gdje bi je se najmanje očekivalo i koja unatoč suši, preobilnoj kiši, hladnoći ili prekomjernoj vrućini i dalje cvate, uporno širi svoj korijen i ponekad onemogućuje rast drugim vrstama. Upravo o tim trima temama, o neobičnu suživotu tih triju elementa govori online izložba Ane Kuzmanić Divlji rast.
Ana Kuzmanić, multimedijska umjetnica i profesorica na Umjetničkoj akademiji u Splitu, u svojim radovima – često site specific instalacijama – podcrtava izazove s kojima se mještani određenih naselja susreću dajući glas onima koje nitko ne čuje, artikulirajući brige onih koji nemaju prilike sami ih iskazati. U sklopu projekta Kako misliti urbanizam i javni prostor? autorica predstavlja rezultate prvog dijela svog istraživanja, spomenutu izložbu, i to na internetskim stranicama Muzeja susjedstva Trešnjevka jer Muzej još ne posjeduje adekvatan prostor za izlagačke aktivnosti.
Koristeći formu digitalnog kolaža, umjetnica kombinira fotografije iz fundusa Muzeja susjedstva Trešnjevka i herbarije preuzete sa stranica Njujorškoga botaničkog vrta i Research Gatea, budeći tako u promatraču „asocijacije o ukorijenjenosti trešnjevačkog bilja u fizičko, ali i socijalno tkivo kvarta“. Umjetnica se koristi tehnikom kolaža i elementima koji nas vraćaju u djetinjstvo ili mladost – starim fotografijama i herbarijem – kako bi uspostavila nove odnose među prizorima na njima i potaknula nas na razmišljanje. Svaki je kolaž popraćen kratkim tekstom o prikazanoj biljci, a dodatne, široj javnosti malo poznate informacije o kulturološkom značenju i narodnoj upotrebi biljke olakšavaju stvaranje poveznica s prizorima na fotografijama.
Neki su parovi fotografija i biljaka očiti, dok su drugi suptilniji i otvaraju mogućnost višestruke interpretacije. Tako primjerice fotografiju djece koja se igraju vješajući se po šipkama ljuljačke upotpunjuje motiv divljeg bršljana, biljke penjačice koja ispuni svaku površinu na koju naiđe, baš kao što zarazan dječji smijeh ispuni svaki park ili igralište. Ambrozija, u narodu poznata i kao partizanka, logično flankira portret Marije Božić, nekadašnje suvlasnice kioska na Trgu bana Jelačića, koji je služio kao mjesto susreta partizanskih istomišljenika. Fotografija iz kafića Istra, lokalnog birca, upotpunjena je herbarijem hmelja čineći tako poveznicu s pjenušavim pićem jantarne boje koje već više od tisućljeća rumeni obraze gostima kafića sličnih Istri. Fotografija zimskog krajolika s gradilištem u pozadini oplemenjena je herbarijem puzave petoprste, biljke fragilna izgleda koja svojom žilavosti iznenađuje svakog u čijem se voćnjaku nađe. Sigurno bi preživjela nekoliko desetaka centimetara snijega prikazanih na fotografiji, baš kao što i divlja izgradnja preživljava već više od 150 godina i uspješno zaobilazi sve regulacije i pravila (ako ih uopće ima). Fotografija druženja u Kučerinoj ulici 80-ih godina prošlog stoljeća prikazuje mladiće na ulici, s gitarom, a na mjestu gdje se na originalnoj fotografiji vide naljepnice Zekoslava Mrkve umjetnica kolažira herbarij divlje trešnje, biljke čije se drvo upotrebljava za izradu namještaja, ali i glazbenih instrumenata, možda asocirajući kako je i rock, čiji je simbol gitara, koji se danas smatra simbolom dobra ukusa u glazbi, izrastao iz skupina na koje je mainstream-kultura gledala s prezirom. Moguće je da su stanovnici Trešnjevke u prošlosti desetljećima primjećivali na sebi taj isti pogled prezira, vjerojatno od svojih sugrađana koji su živjeli bliže centru grada. Od 23 prikazana kolaža moguće je oformiti nepregledan niz asocijacija i mogućih značenja, što promatraču daje mogućnost odabira kako će protumačiti poruku izložbe.
Upotrebom herbarija, svima nama poznatoga srednjoškolskog zadatka iz Biologije, umjetnica uspijeva da u naumu da se, promatrajući tuđe uspomene, prisjećamo svojih. Budući da je većina fotografija odabranih iz fundusa Muzeja crno-bijela, herbariji svojim koloritom, oblikom i smještajem unose dinamiku u kompozicije, a kombinacija crno-bijelih fotografija i požutjela lišća, koje podsjeća na crtež sepijom, pridodaju nostalgičnosti prizora.
Ipak, divlja gradnja, tema i stvarnost koja se suptilno provlači cijelom izložbom, nažalost, nije samo blijeda uspomena, nego joj svjedočimo i danas. Zbog nje opada kvaliteta života stanovnika Trešnjevke jer tako izgrađeni dijelovi naselja nemaju kvalitetnu infrastrukturu, pristupne su ulice uske i zakrčene, a situaciju ne poboljšava ni kroničan nedostatak zelenih površina. U takvoj situaciji priroda nalazi svoj smještaj ondje gdje joj nije mjesto – u pukotinama asfalta, na zapuštenim gradilištima i u vežama zgrada.
Biljke prikazane na ovoj izložbi pronađene su upravo na takvim mjestima na Trešnjevci, a one su, baš kao i njezini stanovnici, donesene vjetrom, odnosno vjetrom sudbine (u slučaju stanovnika). Niti su biljke birale gdje će ih vjetar odnijeti niti su tisuće i tisuće stanovnika Trešnjevke sanjale život kakav ih je zatekao. Ali to ne znači da Trešnjevčani ne bi trebali sanjati, tražiti i planirati bolji, kvalitetniji život. Pitanje (i izazov) koji se stavlja pred sve nas jest: Kako te snove pretočiti u stvarnost?
NIKOLINA BAGARIĆ
FLORA I FABRIKA
Kvart Trešnjevka, s više od 120 tisuća stanovnika, jedan je od najvećih zagrebačkih kvartova. Ime je dobio po stablima divlje trešnje koja su okupirala područje puno prije negoli je ono postalo oformljeni kvart. Živopisan, šarolik i krajnje zanimljiv riječi su kojima bih opisala ovaj kvart, ali uz spomen Trešnjevke neminovno se veže i slika urbanističkog kaosa, stanja do kojega je ovo područje došlo nakon desetljeća divlje gradnje. Naseljavanje je započelo sredinom 19.st., s pojavom prve željeznice u gradu. Kako su ondje prije bile samo prazne parcele, prostor je imao ogroman potencijal za razvoj tada još mlade zagrebačke industrije. Prva tvornica bila je Tvornica šibica “Pulzer i Moses” koja je s radom krenula 1873. te je od tada industrija procvjetala, posebice u međuratnom razdoblju. Još neke od značajnih tvornica bile su: tvornica svile „Bubaraˮ , tvornica dizala „Radnikˮ , tvornica obuće „Šimeckiˮ, tvornica tekstila „Herucˮ… Sve te tvornice oblikovale su stanovništo kvarta, najednom su velike mase radnika dolazile u Trešnjevku te je započela nekontrolirana gradnja ilegalnih radničkih kućeraka. Upravo je taj kaotični početak učinio svaki daljnji pokušaj planske gradnje nemogućom misijom.
Sva znanja prikupljena o području Trešnjevke danas su nam lako dostupna na jednom mjestu zahvaljujući kustoskom kolektivu BLOK i njihovom projektu „Muzeji susjedstva Trešnjevkaˮ. Od 2018. godine oni grade muzej pomoću terenskog rada sa zajednicom na istraživanju Trešnjevke i neprestanom proširivanju virtualnog fundusa te pomoću javnih kulturno-umjetničkih programa koji u fokus stavljaju upravo lokalnu povijest i aktiviraju stanovnike kvarta.
Kada se isprepletu putevi svih sfera života različitih ljudi, nužno se javlja mnogo raznolikosti. Ta je pojava prisutna i u biljnom svijetu koji uglavnom prolazi neopaženo. No multimedijalnoj umjetnici Ani Kuzmanić biljna se perspektiva činila vrijednom istraživanja. Tako nastaje njezin projekt “Divlji rast”, čija je prva cjelina iznjedrila seriju kolaža. Ona predstavlja i alternativni način mapiranja Trešnjevke, točnije južni rub pruge te dio između Adžijine i Kranjčevićeve ulice, koristeći biljne vrste koje na tim mjestima nalazi kao oznake. Prizma kroz koju je umjetnica odlučila gledati ovaj kvart pokazala se vrlo plodonosnom za istraživački rad. Ona stvara prostor za interdisciplinarno istraživanje prošlosti i sadašnjosti prostora te ljudi koji ga nastanjuju.
Čitajući o biljkama koje je pronašla, Ana Kuzmanić je skupljala informacije iz raznovrsnih područja i pogleda na biljke, nije se držala striktno botaničkih izvora. Tako svaki prikaz biljke donosi informacije o njezinom podrijetlu, kako i kada je došla na prostor Trešnjevke, njezinu etimologiju, primjene u narodnoj medicini, a ponegdje i priče iz mitologije. Nakon prikupljanja informacija, biljke povezuje s autorskim fotografijama stanovnika iz fundusa Muzeja Susjedstva Trešnjevka, što rezultira digitalnim kolažima.
Povezujući biljke i duh ljudi s kojima dijele stanište, autorica dosjetljivo preuzima koncept herbarija te ga koristi kako bi promijenila kontekste u kojima se odabrane biljke inače promatraju. Takvim pristupom autorica podcrtava kako je botanika, kao i bilo koja druga znanost, samo konstrukt kojim se pokušava klasificirati i kategorizirati priroda kako bismo bolje razumjeli svijet koji nas okružuje. Biljne se vrste mogu svrstati pod “strane” i “prirodno nastanjene”, “alohtone” i “autohtone”, a slične etikete se mogu pripisati i ljudima. Na prostoru koji je umjetnica mapirala, sve ove vrste koegzistiraju desetljećima prilagođavajući se pritom promjenama kojima ih ljudi podvrgavaju, opstajući usprkos svemu.
Ova serija kolaža kao da uspijeva uhvatiti duh trešnjevačkog kvarta, zaustaviti vrijeme u iskonsturiranom momentu, u limbu između sadašnjosti i prošlosti. Pritom se koristi didaktičkim pristupom isprepletenim s poetičnošću fotografija koje služe kao živopisni otisak iskustva žitelja kvarta. „Divlji rastˮ pruža nam holistički pogled na područje Trešnjevke te ističe da je ono zapravo živo tkivo podložno promjenama, destrukciji i rastu.
Kao logična završna misao nameće mi se simbolika koju nosi drvo trešnje. Trešnja predstavlja mudrost i krhkost, ljepotu koja se očituje u njezinom cvijeću koje označava i prolaznost, fragilnost zbog svojeg kratkog životnog vijeka. Njezino korijenje koje drži zemlju na okupu zakopano je u podsvijesti zemlje te održava temelje po kojima hodamo. Kraj koji nosi njezino ime sigurno preuzima neka od tih obilježja, a ovaj projekt, naglašavanjem povezanosti prirode i društva, predstavlja sličan pogled na slavni zagrebački kvart.
ANA NOVKOVIĆ
