Sučeljavanje prenapučenih novonaseljenih parcela s bespravno izgrađenim kućicama, skromnost, uklopljenost vikendica u prirodu i kontradiktornost zakona, problemi su koje je umjetnica Katerina Duda propitala u svojemu radu. S druge strane, u istoj Galeriji 90-60-90, umjetnik Bojan Mrđenović dokumentira egzistencijalnu filozofiju mještana kroz mentalnu ekologiju otoka Lastova te prenosi atmosferu boravka na otoku iz perspektive mještana. Izložba se mogla pogledati do 11. prosinca, a o njoj pišu autorice Mia Vujčić i Iva Zagoda.

Krov, tuš, roštilj, fuš
Izložba Katerine Dude u Galeriji 90-60-90/POGON JEDINSTVO

Cigla po cigla – kućica

Smještena u velikoj dvorani Pogona Jedinstvo, ta kompleksna multimedijalna izložba propituje skrivenu stranu turistifikacije morske obale i ljudskoga utjecaja na okoliš. Sve što na prvi pogled nije uočljivo, promatrajući šumovite prostore južne Istre Katerina Duda otkriva u svojemu umjetničkom istraživanju bespravne gradnje naselja oko Premanture, za koju je vezana od djetinjstva. Korelacija urbanih prostora, arhitekture i turizma sa širim društvenim promjenama najčešća je tema njezinih radova. Kombinirajući umjetnički i sociološki pristup – što, uzevši u obzir diplomirani studij Animiranoga filma i novih medija 2015. godine na Akademiji likovnih umjetnosti te Sociologije na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, nije čudno – umjetnica slojevito stvara drugačiju sliku o već poznatu i medijski često analiziranu fenomenu priobalne legalizacije. Videoprojekcije, instalacije, fotografije i dokumentarne snimke uz efekt začudnosti i dozu humora prikazuju njegovu mikrorazinu i makrorazinu.

Problemi legalizacije i trik za kameru

Od 60-ih do 90-ih godina događa se intenzivna gradnja apartmanskih i vikendaških naselja, međutim ne uvijek s građevinskom dozvolom – samo na poluotoku Premantura nalazi se oko dvjesto ilegalnih objekata. Kao pokušaj sprečavanja divlje izgradnje i uvođenja reda u prostor u Republici Hrvatskoj 2012. godine donesen je Zakon o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama, tj. Zakon o legalizaciji. Jedna od procedura ozakonjenja korištenje je digitalne ortofotokarte izrađene na temelju snimanja iz zraka, prema kojoj svaka zgrada s (prividno) čvrstom krovnom konstrukcijom i temeljima sa zidovima može ući u proces dobivanja dozvole. Tako su kamp-kućice s nadstrešnicama naknadno dobivale improvizirano krovište napravljeno od kratkotrajnih materijala, a legalizacija je zbog neorganizirane provedbe zakona potaknula i omogućila širenje bespravne gradnje. Okosnica promišljanja cijele izložbe stoga je trik za kameru, tj. metoda simuliranja čvrste gradnje za snimke iz zraka, koja uključuje različite kreativne procese i inventivna rješenja.

Kao svojevrsni prolog i početak autobiografskoga narativa umjetnica izlaže fotografiju dnevnoga boravka bakine i djedove obiteljske kuće u Premanturi, na čijemu je zidu slika rane faze izgradnje tijekom 1980-ih, koju je naslikao brat njezina djeda. Proces gradnje tipičan je za to područje: kako bi se zaštitio građevinski materijal, pokraj kuće najprije je napravljena baraka. Ona svojim dimenzijama te načinom gradnje i upotrebe (kao višenamjenski obiteljski prostor) podsjeća upravo na male, bespravne vikendice koje su fokus Katerinina rada. Dvokanalnim videom dokumentarnih snimki i naracije s titlovima prikazan je osobni moment kao svjedočanstvo novoga, intimnoga pogleda iznutra: „Sjećam se da sam ljeti spavala s bakom na usku krevetu dok su se u stanu izmjenjivale obitelji iz Poljske, Njemačke i Italije.“ Nastojeći se odmaknuti od ustaljenih stavova o ilegalnoj gradnji u medijima poput Glasa Istre, Katerina traži novu nišu pogleda na situaciju u kojoj nije sve crno-bijelo: možda su kućice štit da ogromne vile ne dođu do obale, a možda je to samo baraka pored koje će nastati velika kuća, baš kao što je to bio slučaj s kućom njezina djeda i njezine bake. Premantura je s jedne strane mjesto ogromnih vila i višekatnica (jedna je u međuvremenu obiteljskoj kući zaklonila pogled na more), a s druge strane malih baraka – žarišta svakodnevnoga života. Problematika legalne apartmanizacije i ilegalnih vikendica nastavlja se snimkom dronom: novonaseljene prenapučene parcele, izgrađene neposredno pokraj zaštićenoga krajolika Kamenjaka – po kojemu je Premantura poznata i u kojemu svako drvo postaje manje vrijedno od parkirnoga mjesta – nalaze se tek stotinjak metara od cijelih naselja bespravno izgrađenih kućica. Sučeljavanje jednoga i drugoga, skromnost, uklopljenost vikendica u prirodu i kontradiktornost zakona – sve to Duda pokušava propitati u svojemu radu.

Slojevitost gradivnih elemenata i značenja

Proces spomenutoga trika za kameru simpatično je prikazan u videu makete kamp-kućice omeđene stupovima na koju se postavljaju cerada, najlon, stiropor ili nadstrešnica te se tako kamera vara, sugerirajući da se radi o čvrstu krovištu, a sve to kako bi se dogradnjom zidova kućica s vremenom transformirala u bespravno izgrađenu, ali realnu i čvrstu kuću. Kreativan izbor konstrukcijskih elemenata za kućice na prostoru južne Istre umjetnica rekreira u galerijskome prostoru koristeći se krhkim, efemernim materijalima poput kartona, papira i stiropora. Iste materijale rekontekstualizira dovodeći ih u prostor Premanture (primjerice kada stiroporsko pročelje kamp-kućice prirodne veličine korak po korak smješta na finalnu destinaciju – prvi red do mora) ili držeći ceradu na kojoj je isprintan krov, čemu svjedoči videoprojekcija s naglašenim elementima humora.

Kombinacijom dokumentarnih snimki, maketa snimljenih u stvarnu prostoru i onih montiranih na green screenu, gubi se razlika između svih načina upotrebe, a izložba dobiva na slojevitosti gradivnih elemenata i značenja. Zahvaljujući dugogodišnjemu istraživanju prostora iz djetinjstva, Katerina pronalazi i fotografira tipske momente u kulturi (su)života vikendaša, ali i odnosa s lokalnom zajednicom. Tako su serije fotografija izložene u obliku albuma, knjižica ili flipbooka organizirane prema „detaljima koji znače život“, poput maštovita krpanja kućica, roštilja kao simbola dokolice, solarnih tuševa kao znakova bespravne gradnje te improviziranoga stupića za struju s ručno izrađenim znakom za slijepu ulicu (simbol potvrde za organizacijom unutar kaosa). Svi ti zanimljivi mikromomenti svjedoče ljudskoj prisutnosti i utjecaju na prostor, dok je istovremeno natpisima mržnje na kućicama – poput „illegal“ ili „odi na Bled pa kampiraj na crno“ – prikazan segment sukoba s lokalnim stanovništvom. Gradnja bez projekta, sklepane i dovitljive arhitekture, simbolično je prikazana u svojevrsnu kolažu fotografija posloženih tako da su vidljive tek napola, asocirajući na kvartove bespravnih naselja u širemu i materijale koji su samo naslagani jedni na druge u užemu kontekstu.

Dovitljiva rješenja kojima se Duda služi pri izradi umjetničkih instalacija sukladna su nastojanjima vikendaša i vlasnika kamp-kućica da prevare kameru i ispitaju (već prijeđene) sive granice zakona. Završna projekcija predstavlja tip epiloga kojim se umjetnica vraća na osobno – u mjestu Betiga, sjeverno od Premanture, obitelj već godinama prodaje zemlju, a zarađenim novcem Katerina je kupila teleobjektiv kojim snima materijale za ovu izložbu. Koristeći se društvenom praksom, akcijom i intervencijom u prostoru i tematikom turizma, infrastrukture i njihovih posljedica, umjetnica ostavlja otvoren zaključak i postavlja mnoga pitanja koja i sama još mora artikulirati.

Kao potencijalni materijal za film i buduća izlaganja, izložba nije gotov rad, a njezin je sadržaj temelj i polazište za daljnja istraživanja tematike bespravne gradnje na području južne Istre.

Mia Vujčić

Otočki racional
Izložba Bojana Mrđenovića u Galeriji 90-60-90/POGON JEDINSTVO

Tržnica nepotrošačkog društva

Bojan Mrđenović pripada mlađoj generaciji umjetnika hrvatske fotografske i likovne scene. Karakteristično za Mrđenovića njegovo je fotografsko istraživanje na terenu. Dosljednost mediju fotografije koju koristi za dokumentiranje, ali i propitkivanje društvene stvarnosti vidljiva je u dosadašnjim radovima, pa tako i na izložbi Otočki racional. Međutim nešto što u tome slučaju nije dosljedno ili što je – mogli bismo reći – drugačije od uobičajenoga, jest postav izložbe.  U većini slučajeva autor minuciozno ispunja izložbene prostore, a u ovome slučaju prvo i jedino što gledatelj uočava jest minimalizam, dijagonala na sredini izložbenoga prostora na katu Galerije 90-60-90. Radi se o dijagonali sastavljenoj od plastičnih kašeta, na kojima se nalaze daske od medijapana, a na njima je razvučeni papir (harmonika) s printovima fotografija. Postavom nas autor stavlja in medias res i pokušava prikazati strategiju otočana koji dotrajalim stvarima produžuju životni vijek ili stvaraju novi, a time i mijenjaju izvornu funkciju. Zanimljivost postava jest i u samim konstruktivnim elementima, u ovome slučaju kašetama naslaganima jedna na drugu, koje dobivaju ulogu stubova koji nose arhitrav – dasku na kojoj su fotografije. S druge strane ne mogu se oteti dojmu da tako postavljeni radovi asociraju na tržnicu, tj. štand s predmetima koji se ne mogu kupiti. Izvorna funkcija i kontekst ovih elemenata je relativno promijenjena, a novi kontekst postao je umjetnost. Mrđenović postavom na prvi pogled dosljedno prati otočku strategiju, ali uspoređujući fotografije otočkih kreacija s Mrđenovićevom, uočavam puno veću pedantnost kod autora. Upravo mi se taj moment sviđa jer ne primjećujem pokušaj potpuna oponašanja, već namjeru da se uprizori strategija otočana, u svojim načelima, s nenametljivim i uglađenim autorovim potpisom. Potpis je nekoliko rečenica ispod fotografija, a jedna od njih vezana je za autorovo djetinjstvo i baku koja je imala sličnu mentalnu ekologiju, pa mi je tako jedna rečenica zapela za oko: „Kod bake Rade plastične vrećice su se prale i sušile na štriku za sušenje veša. Otočke scene podsjećaju me na moje štedljive bake.“ Bake u Slavoniji imale su sličnu, no nikako istu mentalnu ekologiju , njihova je bit u rečenicama „Ništa se ne baca!“ odnosno „Štedljivost je vrlina!“ za razliku od mentalne ekologije otočana, gdje se ništa ne baca zato što sve mora nečemu poslužiti! Papir razvučen kao harmonika evocira putovanje sa stajalištima (punktovima) na kojima se nalaze prizori koje Mrđenović dokumentira fotoaparatom. Također ta papirnata harmonika kao da približava ritam, pokret i mjeru života otočana, a na određenoj razini uspješno stvara atmosferu boravka na otoku iz perspektive mještana. Postav fotografija u ovome slučaju, znajući cijelu priču, zanimljiviji je od klasična postava kao što je to često postavljena fotografija pored fotografije na zidu. 

Mrđenović je uspješno dočarao svoj boravak na otoku s tendencijom koju je imao. Podsjetimo se, bila je to rezidencija pod nazivom Vizura aperta, a Mrđenović je s pomoću mentalne ekologije otoka Lastova odlučio dokumentirati egzistencijalnu filozofiju mještana.

Uzimajući u obzir Mrđenovićevu izložbu u današnjemu kontekstu, zanimljivo je vidjeti drugu (ili možda prvu) realnost, uz ovu našu (život u većemu gradu). Danas, kad većina živi u metasvijetu, čini mi se da je život otočana istinitiji i opipljiviji, tj. da su oni stvarno ovdje. Osim što su ovdje, njihovo pridavanje pažnje materijalnim predmetima plemenitije je od općeprihvaćena materijalističkoga svijeta kao posljedice konzumerizma. Mještani su zbog svoje geografske odsječenosti bili primorani koristiti se onim što već imaju, a ne onim što bi trebali imati, a to nas vraća na onu staru da je manje više. Možemo dakle reći da smo Mrđenovićevom izložbom dobili uvid u neku drugu realnost koja je plemenitija?

Iva Zagoda

Tekstovi su nastali u sklopu drugog izdanja Početnice likovne kritike koju smo pokrenuli s umjetničkom organizacijom Atelijeri Žitnjak i Kulturnom redakcijom Radija Student.