Početnica likovne kritike 2021.: izložba VR KOLEKTIVA "Working spaces" u Galeriji CEKAO

Prozor u radni prostor 

Objektivno gledajući, za života najviše je našeg vremena ostavljeno na poslovima. Bilo da se radi o tradicionalnim, uredskim poslovima, poslovima od doma ili da smo samozaposleni, svaki oblik posla iziskuje jedinicu koja je najpoticajnija za izvršavanje obaveza. Stoga nije začuđujuće da veliku pažnju pridajemo, ili barem nas većina pridaje, uređenju radnog kutka koji onda možemo gledati kao kreativno ostvarenje pojedinca. Možemo li iz toga zaključiti da je radna jedinica zapravo preslika naših osobnosti, životnih navika, težnji, ali i umjetničkog senzibiliteta? A što se pak događa s radnim prostorom profesionalnih umjetnika? Jesu li njihovi atelijeri drugačiji od naših ureda, mogu li radni prostori postati temom izložbe koja bi budila interes posjetitelja?
Neka od upravo navedenih, ali i mnoga druga pitanja, otvorila su se prilikom razgledavanja izložbe Working spaces. U razdoblju od 25. listopada do 24. studenog 2021. u galeriji CEKAO, čiji se prostor nalazi u sklopu Pučkog otvorenog učilišta u Zagrebu (koje još od 1980. godine ugošćuje brojne domaće umjetnike i kontinuirano potiče likovne djelatnosti kako afirmiranih, tako i mlađih umjetnika), održana je spomenuta izložba koju potpisuje troje studenata Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu – Bruna Jakupović, Lana Lehpamer i Ivor Tamarut. Ovaj trojac pretežno progovara pomoću performansa i audiovizualnih instalacija još od 2017. godine, kada upisuju studij te djeluju pod imenom VR kolektiv. Njihove dosadašnje radove najbolje možemo opisati riječima spontanost, improvizacija, suradnja te kolektivna ekspresija koje su ujedno i temelj izložbe Working Spaces uz dozu propitivanja same umjetnosti i tradicijskih normi. Umjetnost kolektiva često je nepredvidiva, bez jasnih pravila, stoga valja pratiti u kojem smjeru će ih sloboda odvesti – hoće li postići željeni efekt ili će podbaciti.  
Početak performansa, a izložba uistinu jest tridesetodnevni performans, označava čitanje teksta između troje autora koji će tijekom izložbe dijeliti isti radni prostor, nadopunjavati se i razilaziti u istom trenu. Galerijski je prostor u spomenutoj početnoj točki samo prazna prostorija koju ispunjavaju tri tijela, jedan tekst i tri role papira koje postaju podlogom za nastanak umjetničkih djela. S druge strane, posljednjeg dana izložbe, kada sam i sama posjetila izložbu, ulaskom u izložbeni prostor osjeća se svojevrstan napad prostora, napad umjetnosti koja te okružuje sa svih strana da ne znaš gdje bi doista započeo i ima li uopće nulte točke. Pozitivan je to „napad“ koji nas tjera da primijetimo umjetnost, da proširimo svoja razmišljanja o umjetnosti izvan naučenih okvira. Uzimajući u obzir saznanje što bijaše prvo, odmah se daje zaključiti da su umjetnici namjerno iznevjerili tradicionalne muzejske norme. Štoviše, sam tekst koji su prvoga dana čitali bavi se problemom postojanja i izlaganja u naučenim okvirima muzejskih prostora. Zato galerija CEKAO prestaje biti uobičajenom sobom. Ulaskom u galeriju izostaje dojam muzeja, galerije, ne postoji prešutan ili „uhodan“ smjer kretanja što gledatelju daje priliku, koju sam i sama imala, da postane sukreator umjetničkog performansa te nečijeg radnog prostora promišljajući o istim problemima. 
Umjetnička se djela nalaze na podu, na prozorima, vise sa stropa, instalacije od papira se isprepliću i poništavaju. Vrlo jednostavnim, kratkim i oštrim porukama autori iznose vlastitu društvenu kritiku, kritiku spram institucionalizacije kao primarnu temu, ali isto se tako bave i intimnijim pitanjima. Nečija su promišljanja i gledišta, uvjetno rečeno, porazbacana po prostoru i kao takva postaju predmetom rasprave među autorima, ali i posjetiteljima. Tko se od nas neće zamisliti nad natpisom: „Koji su tvoji prioriteti?“. Univerzalna pitanja poput emocija, prošlosti, ljubavi, a sve to u neustaljenoj formi. Ljepljive trake po podu za kojima se moraš okrenuti ako želiš doznati cijelu poruku, kuverte s ljubavnim natpisima izvana, a skrivenim odgovorima iznutra, kartoni ispisani naočigled različitim rukopisima… Smatram da interaktivnost prikazana u ovih nekoliko od bezbroj primjera olakšava približavanje umjetnosti običnom gledatelju, ona prestaje biti samo boja na platnu. Primjeri univerzalnog karaktera, društvena orijentiranost i problematika izložaba i radova doprijet će do šire publike jer tko se od nas nije našao zamišljen nad nekim nedokučivim pitanjem? Interaktivnošću umjetnost stupa u komunikaciju sa zajednicom, na taj način ona prestaje biti hermetična i dostupna samo određenim krugovima. Različite su skupine posjetitelja izložbi koji onda razgledavaju s različitim predznanjima i očekivanjima. Jasno je da ljudi iz struke imaju više predznanja, dok „umjetničkom laiku“ pojedini stilovi i autori ne moraju odmah biti shvatljivi. Tu nastupa interaktivnost koja briše granice i svima zadaje zadatak za razmišljanje. Stoga, kategorija „običnog“ gledatelja pripada svima koji  dopuste da ih umjetnost dotakne i potakne želju za promišljanjem. Također, materijali poput jeftinih rola papira (kojima nasuprot stoje skupa platna), najlona, kartona i jednostavne kemijske olovke još jednom podcrtavaju prekid s tradicijom, umjetnički bunt, a potencijalno predstavljaju trenutna strujanja naše umjetničke scene. Govoreći o umjetničkoj sceni, prisjetila sam se poruke („Izmučilo me pitanje o prošlom stvaranju i bitku“) koja me natjerala da se zapitam koliko prijašnja ostvarenja obilježavaju nečiji umjetnički rad i koliko ta ista scena umjetniku dopušta da se izdigne iznad staroga sebe. Egzistencijalistički pesimizam progovara i želi djelovati izvan samih radnih prostora.
Načini stvaranja su različiti te je zagarantirana sloboda izražavanja prijeko potrebna stavka, ali u suštini su to kratke poruke, promišljanja, minimalistički crteži ili pak pokoji duži tekst koji podsjeća na pjesmu u prozi. U određenim segmentima, preciznije tehnikama i parolama, izložba podsjeća na svojevrstan street art te djeluje kao mali manifest novih umjetnika. Izložba je u trideset dana rasla i reducirala se, neprestano mijenjala obličje, da bi posljednje večeri autori izveli performans pospremanja izložbe. Cijela je izložba, odnosno, svi izlošci i materijal pospremljeni u platneni svežanj. Još jednom se propituje tradicionalna umjetnost kao takva. Je li to doista umjetnost ako na kraju sve bude skupljeno na jednu hrpu i možebitno bačeno? Tko određuje granice umjetnosti, mora li umjetnost biti oku ugodna i ima li ona danas uopće svrhu osim progovaranja i bunta? Didaktičnost ne umanjuje vrijednost umjetnosti, naprotiv, ona joj omogućuje probijanje u šire društvene krugove.

ANTONIA BUTI


„OVA GALERIJA JE LIMBˮ –   nova generacija je progovorila!


Prostor Galerije CEKAO u razdoblju od trideset dana tijekom listopada i studenog podlegao je kolaborativnom eksperimentu VR KOLEKTIVA, mladih snaga suvremene likovne scene. VR KOLEKTIV grupa je koju čini troje autora s diplomskog studija Novih medija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i koja se bavi performansom i audiovizualnim instalacijama. Nastaje 2017. godine kada Bruna Jakupović, Lana Lehpamer i Ivor Tamarut upisuju Akademiju likovnih umjetnosti. Na završnoj izložbi Odsjeka za animirani film i nove medije 2019. godine izvode prvi zajednički performans koji se bavi improvizacijom i interakcijom live zvuka i slike unutar zatvorenog loopa. Kolektiv se nakon toga nastavlja baviti idejama komunikacije, kolaboracije i improvizacije pomoću kolektivne umjetničke ekspresije. Ovom izložbom, naslovljenom „Working spacesˮ, trojac istražuje prirodu fizičkog prostora galerije i njegovu funkciju. Izložba je specifična po svojoj stalnoj podložnosti promjenama jer autori svakodnevno izmjenjuju izgled galerijskog prostora koristeći se metodama akumulacije i redukcije, što rezultira vrlo intrigantnim ishodom. 
Imala sam sreće vidjeti završni izgled prostora, sa svim izmjenama koje je doživio zadnjih tjedana, neposredno prije zatvaranja izložbe, a već na prvi pogled prostor me iznenadio te nagnao na misaono i fizičko istraživanje svakog djelića konstrukcije. Pri samom ulasku u prostor jasno je vidljivo da je čitava koncepcija tradicionalnog galerijskog prostora uzdrmana. Klasična forma white cubea u potpunosti je izobličena instalacijama i prostornim intervencijama do te mjere da na prvi pogled prostor izgleda prilično kaotično i gotovo porazbacano. Riječ je o naizgled nejasanom prostoru koji želi da ga se istraži. Instalacije su uglavnom napravljene od papira, bijelih plahti, špagi i samoljepljivih traka koje nalazimo po zidovima, obješene sa stropa ili zalijepljene po podu. Ti materijali kompletno dominiraju prostorom te ga preoblikuju u svojevrstan labirint kojim promatrač prolazi. Ovakva prostorna koncepcija izaziva promatrača da promijeni svoje ponašanje prema klasičnom galerijskom prostoru. Promatračev fokus nije fiksiran, umjetnička djela se ne nalaze samo na zidovima te nemaju nikakav kronološki niti hijerarhijski redoslijed na koji bi se promatrač mogao osloniti. Njemu se daje sloboda (a možda i zadatak) da odabirom redoslijeda i informacija koje će upiti sam oblikuje svoje iskustvo.
Izložba je vrlo sadržajna jer su svi materijali ispisani tekstom čiji oblik sugerira tok svijesti, odnosno neartikulirane fragmente rečenica koje same po sebi nemaju značenje, većinom su to samo nagomilane riječi. Ipak, tekstovi koji jesu artikulirani vrlo su samosvjesni i autoironični, oni postavljaju pitanja, a ponekad oblikuju i izjave u gotovo manifestnoj maniri. Tekst koji se prostire po podu čitavog prostora glasi: „(...) ovim elementima se niti jedan kustos nije nadao, ovome se bijela soba nije nadala, ovim temama se bavilo puno umjetnica kroz povijest, ova tema ne zanima mlade ljude (...)ˮ. Sve poruke koje autori ostavljaju kao trag u prostoru odišu mladenačkim cinizmom usmjerenim prema vlastitom radu i njegovoj relevantnosti, čime propituju ustaljene koncepte i shvaćanja „lijepeˮ likovne umjetnosti. U sredini prostorije na odmotanom je svitku velikim slovima poput proglasa napisano: „OVA GALERIJA JE LIMBˮ, a uz ilustraciju pištolja poput upozorenja napisano je: „rodila se nova generacijaˮ. Ova je generacija glasna, jasna u svojim kritikama tradicije i suhoparne ustaljenosti te ne skriva svoju ambiciju za istraživanje novih mogućnosti i prostora. Na razini vizualnosti izložba prenosi agresivne emocije mladenačkog bunta simboliziranog korištenjem crvene boje koja ponekad asocira na prolivenu krv, a tom je „krvljuˮ ponegdje prešaran i sam tekst. Tjeskobna atmosfera pojačana je i namjernom destrukcijom papira te ostalih materijala koji okružuju posjetitelja. 

Ovaj umjetnički trojac vrlo promišljeno elemente tradicionalnog izlaganja umjetničkog djela u galerijskom prostoru ludički iskorištava u vlastitome kontekstu. Postavljajući neobrađene materijale –  klupko špage, uredno posložene bijele plahte i tri para škara kao znak prisustva troje umjetnika – na svojesvrsni postament kao ready-made djelo, naglašavaju da svakom procesu možemo suprotstaviti njegove sastavne dijelove koji su zapravo njegovo počelo, odnosno njegova dekonstrukcija.
Takav artists-statement kao središte izložbe, ali i ostatak sadržaja, jasno iskazuju njezinu promišljenost i prožetost slojevitim značenjima. Rekla bih da je VR KOLEKTIV, pružajući publici nesvakidašnje iskustvo doživljaja umjetničkog djela te procesa koji se iza njega krije, ovom izložbom vrlo uspješno izazvao mogućnosti i ulogu prostora. Pitanja i ideje predstavljene sadržajem ostali su u mojem misaonom prostoru još dugo nakon samog izlaska iz fizičkog prostora. Čini mi se da je to pravi pokazatelj raspona izložbe i dubine koju ona doseže.

Ana Novković


Tekstovi su nastali u sklopu drugog izdanja Početnice likovne kritike koju smo pokrenuli s umjetničkom organizacijom Atelijeri Žitnjak i Kulturnom redakcijom Radija Student.
Fotografije ustupljene od strane naših novinarki Antonije Buti i Ane Novković te preuzete s Facebook stranice Galerije CEKAO.
Poveznice
Moglo bi te zanimati