Početnica likovne kritike 2021.: izložba Igora Čabraje i Maje Rožman "Dijalog o nepoznatom" u Galeriji VN

Igor Čabraja i Maja Rožman: Dijalog o nepoznatom

Sintagma dijalog o nepoznatom može kod promatrača u prvi mah pobuditi zbunjenost ili pak nelagodu jer: kako je moguće razgovarati o nečemu ili nekomu koga ne poznajemo? Suvremeno nas je obrazovanje naučilo da se o predmetu razgovora najprije informiramo, pronađemo mu prednosti i nedostatke te da o njima oblikujemo i artikuliramo argumente i tek onda pristupimo razgovoru o zadanoj temi. Ipak, u ovom se slučaju radi o puno prisnijem, opuštenijem i ugodnijem razgovoru. Barem je tako bilo za nas koji smo taj dijalog promatrali.
U malenoj, jednostavno uređenoj Galeriji Vladimira Nazora (koja, usput budi rečeno, služi i kao čitaonica obližnje Knjižnice grada Zagreba pa, shodno tome, ima i stalne posjetitelje) postavljena je izložba suvremenih umjetnika Igora Čabraje i Maje Rožman pod naslovom Dijalog o nepoznatom. Pročitavši prethodno tekst najave nismo mogli zamisliti što nas čeka iza malih staklenih vrata koja dijele bučnu Ilicu od intimnog prostora galerije. Naime, u tekstu se spominju umjetnički eksperimenti, pitanje autorstva umjetničkog djela, virtualna stvarnost i brojni drugi kompleksni pojmovi kojima opisujemo današnji, još kompleksniji svijet.
Zapravo, radi se o vrlo jednostavnoj pojavi. Proteklu godinu i pol proveli smo u izolaciji, što u djelomičnoj, što u potpunoj. Slobodno kretanje, djelovanje i svakodnevni susreti uskraćeni su nam, a zamijenili su ih video pozivi, glasovne poruke i emotikoni kojima nastojimo izraziti osjećaje koje bi nam sugovornici inače pročitali s lica. Ovih dvoje umjetnika žude za susretom, za razgovorom, za prilikom da pokažu jedno drugome svoje radove, čuju feedback i u skladu s njime interveniraju u djelo. Izložba Dijalog o nepoznatom plod je upravo čežnje za susretom. Na njoj se ne susreću djela dvoje autora, što bi bilo očekivano, efektno postavljena jedno naspram drugoga, kao da razgovaraju. Na njoj se susreće dvoje autora stvarajući jedinstveno umjetničko djelo koje nije više ni Majino ni Igorovo, već njihovo zajedničko.
Iako oboje autora stvaraju u istom mediju, grafici, imaju prepoznatljive vlastite rukopise koje jasno može razlikovati i oko koje nije istrenirano za kompleksne analize likovnih djela. Dok Igor Čabraja prikazuje apstrahirane, geometrizirane pejzaže nalik prizorima s Marsa, Maja Rožman usredotočuje se na prikaze floralnih motiva te unosi poetsku komponentu u svoje kompozicije. Naizgled nespojivi elementi stapaju se u jedno djelo tako što prvi umjetnik „odradi svoj dioˮ, nakon čega drugi na već postojećem grafičkom listu ostavlja svoj komentar, svoj doprinos tom neobičnom razgovoru. Ukratko, grafike kao da prikazuju puste pejzaže iz kojih, nekim čudom, niču fantastične biljke koje ruše sve norme boreći se s pustinjom i dajući joj novi život.
Neke grafike sadrže i lingvistički element u vidu kratkih rečenica ispisanih unutar kompozicije, kao što je sljedeća: „A collection  of plants is not a landscape,ˮ Dojmila me se jer mi se činila kao hommage krajobraznim arhitektima kojima umjetnici kao da žele poručiti: „Ono čime se vi bavite ne može nitko napraviti tako dobro kao vi!ˮ Ovo prvotno tumačenje može biti je nuspojava toga što su mi dvije prijateljice u toj struci. No, dan kasnije, kad sam sjela i počela razmišljati o posjećenoj izložbi, dok sam ispisivala sve što mi je padalo na pamet vezano uz izložbu, kako sam ulazila dublje u dijalog sa samim umjetničkim djelima (pa makar i preko fotografije), domislila sam se novom mogućem tumačenju spomenute grafike.
Budući da umjetnici ovom izložbom upozoravaju na sve nedostatke i ograničenosti komunikacije na daljinu, taj efektni redak ispisan na margini može se protumačiti kao vapaj za pomoć. Kao što hrpa biljaka ne čini krajobraz, tako ni hrpa pikseliziranih fotografija i šum isprekidanih glasova naših prijatelja ne čine društvo. Barem ne na cjelovit način koji je nužan za zdrav razvoj osobe. Ma koliko slikoviti bili, svi emotikoni svijeta ne mogu zamijeniti susret uživo i onaj trenutak kada nas prijatelj razumije i prije nego što smo do kraja izgovorili ono što smo htjeli reći. Upravo je susret uživo krucijalan kako bi jedan od umjetnika u stvarnom vremenu, nesmetano i spontano intervenirao u djela onog drugoga i kako bi od njega načinio nešto novo, nešto što dotad nije postojalo. Nešto što više nikad neće biti moguće ponoviti jer je svaka od tih grafika proizvod posebnog trenutka, posebnog raspoloženja, interakcije, pitanja i sugestija između ovo dvoje umjetnika.
Promatrajući crno-bijele prizore na žućkastom papiru obješene kvačicama na zidove galerije, ne možemo se oteti dojmu da su ovi umjetnici, stvarajući svoja djela, uspjeli uhvatiti onog drevnog Kairosa, grčkog boga sretnog trenutka koji uvijek nailazi u žurbi, pomalo kaotično, ali onome tko ga uhvati, donosi sreću. Ne možemo ne zamisliti kako se i ovo dvoje umjetnika, suočivši se s kaosom i neizvjesnošću te potaknuti vlastitom potrebom za stvaranjem i susretom, bore kako bi mogli učiniti upravo to – susresti se i zajedno stvarati. Pritom im vjerojatno nije nedostajalo izazova i poteškoća, ali to ih nije omelo u ispunjavanju cilja. Da ih je omelo, ne bismo imali prilike pogledati i doživjeti tu izložbu.

NIKOLINA BAGARIĆ


Tekstovi su nastali u sklopu drugog izdanja Početnice likovne kritike koju smo pokrenuli s umjetničkom organizacijom Atelijeri Žitnjak i Kulturnom redakcijom Radija Student.
Fotografije su ustupljene od strane naše novinarke Nikoline Bagarić te preuzete s Facebook stranice Galerije Vladimir Nazor.
Poveznice
Moglo bi te zanimati