KUĆA PO MJERI ČOVJEKA
Na adresi Vrhovec 38 u Zagrebu, pokraj suvremene obiteljske kuće, nalazi se zbirka Richter, kuća našeg poznatog arhitekta Vjenceslava Richtera i supruge mu Nade koja odražava njegova likovna načela i usmjerenja – konstruktivizam i funkcionalizam. Richter gradi prvu verziju svoje obiteljske vile 1957. godine; jednokatna vila L tlocrta koja ispunjava zahtjeve i privatnog i poslovnog prostora. Ideja odvojenih stambenih i radnih prostora zadržana je i u proširenjima vile koja arhitekt provodi šezdesetih i sedamdesetih godina te je takva raspodjela prostora zadržana sve do danas, kada ista građevina živi kao muzejsko-galerijsko dobro po želji umjetnika koji je darovao kuću Zagrebu 1980. nastojeći decentralizirati umjetničku scenu.
Aktualna izložba Ane Hušman Čovjek bez kuće je beskućnik, što je kuća bez stanara? otvorena je u zbirci Richter 25. studenog 2021. u sklopu projekta SintArt, i to četrnaestog po redu, koji promišlja zamisli umjetnika te nastoji aktualizirati djelovanje istoga. Naime, kada je kuća darovana Zagrebu, darovani su i brojni Richterovi radovi, a ta je pak zbirka dodatno obogaćena 2007. godine kada Nada Kareš Richter daruje građu, rukopise, nacrte i projekte svoga supruga koji, osim što pomažu istraživanju njegova vremena i bogatog stvaralaštva, otkrivaju ideje koje je Richter imao, primjerice za uređenje parka skulptura, od kojih su poneke i ostvarene, i još važnije, govore o potencijalu prostora za eksperimentiranje, suradnje, ugošćivanje umjetnika i za stvaranje nekih novih strujanja, a što je sam umjetnik predosjetio. Projekt SintArt stoga surađuje s različitim umjetnicima, različitih tehnika i medija, temu biraju samostalno, a jedini je uvjet da izložba na neki način komunicira sa širokim djelovanjem Vjenceslava Richtera. Tako Ana Hušman svoje dvogodišnje istraživanje, kako kuće tako i arhiva, predstavlja filmskim instalacijama. Filmske instalacije, preciznije, eksperimentalni film medij je u kojem umjetnica redovito stvara i za koji je višestruko bila nagrađivana, a sudjelovala je i na brojnim međunarodnim festivalima i izložbama. Hušman podlogu za svoju izložbu pronalazi upravo u istraživanju ove fascinantne umjetničke kuće. Najviše će se bazirati na problematici i sudbini kuće nakon odlaska stanara te će ju zanimati tanka granica između osobnog i javnog, granica uporabnog i izložbenog.
Zanimljivo je za uočiti da izložba Ane Hušman iznevjerava izvornu podjelu prostora. Prizemlje, koje je za života umjetnika služilo kao radni atelijer, danas je izložbeni prostor, dok je prvi kat bio stambeni prostor, prostor privatnog i društvenog života bračnog para, a danas je muzejski prikaz višegodišnjeg života jednog para. U potonjoj, privatnoj sferi kuće, smještena su dva rada Ane Hušman, a kako je već spomenuto, to nije uobičajena izlagačka praksa za projekt SintArt. Razlog tomu može biti upravo tema kojom se autorica bavi, a to je tema kuće ili doma, odnosno – što čini kuću kao takvu, namještaj ili stanari, i je li ovaj prostor danas uopće kuća? Tako rad do kojeg dolazimo odmicanjem tamnog zastora u prizemlju prikazuje uvećano tijelo plesačice Sonje Pregrad koje je umetnuto preko kadrova koji snimaju prostorije. U ovom se videouratku očituje interes autorice za eksperimentiranje s medijem filma, interes za montažu, odnos videa i animacije, a sve to kako bi nam pokazala dosege medija. Tijelo koje slobodno boravi u privatnom interijeru koji inače nije otvoren za javnost, a to je bračna soba, i isto to tijelo koje vraća funkcije zaboravljenom namještaju, koje smije koristiti muzejske primjerke. Takvim namjernim kršenjem odredbi u svrhu izložbe, Ana Hušman kao da nam želi poručiti da je čovjek taj koji ispunjava svrhu kuće. Još jedan rad iz prizemlja problematizira muzealizaciju predmeta i prostora. Rad u kadar postavlja stol s gornjeg kata kuće na kojem se ljudskom rukom smjenjuju ukrasne zdjele, vaze i skulpture mijenjajući tako izgled prostora. Kako već znamo, čitav je gornji kat pretvoren u svojevrstan muzej, što automatski znači da ni nekadašnji uporabni predmeti uopće ne bi smjeli biti doticani. Ipak, u kontekstu umjetničkog rada, privatni predmeti postaju javni, prikazuju afinitete stanara u uređenju doma, a istovremeno predmetima vraćaju ulogu koju su imali prije muzealizacije dok ih je, pretpostavljam, ionako marginalizirana Nada Kareš Richter razmještala po svojoj volji. Spominjući Nadu Kareš Richter, valja naglasiti da se o njoj ni ne zna mnogo. Osim portreta sa suprugom koji stoji u dnevnom boravku, možemo samo pretpostavljati za koje elemente stana je ona zaslužna i tražiti njezine „otiske“ u ponekoj haljini. Iako se ulaskom u prostor vidi naglasak na umjetnikovu stvaranju, zbirka u svom punom nazivu ravnopravno nosi ime Zbirka Vjenceslava Richtera i Nade Kareš Richter. Vratimo li se još kratko spomenutom videoradu, možemo se dotaknuti i uloge kustosa koji danas brinu i čuvaju ovu važnu zbirku. Budući da oni čuvaju red u prostoru, predmete od mogućih oštećenja, pospremaju i vraćaju na mjesto, čine li ih te i slične uloge stanarima? Ako razmišljamo o ulozi stanara, možemo se složiti da su oni sigurno prije radili iste zadatke. Isto tako, kustosi svakog dana borave u prostoru zbirke i sigurno su na nju već dovoljno navikli da mogu upotrijebiti poznatu frazu „drugi dom“.
Rad koji je smješten u privatnom prostoru, točnije nekadašnjem prostoru za druženje, pomalo se odmiče i od dominantne teme izložbe. Naime, uprizoren je razgovor Sonje Pregrad i Bojana Mrđenovića, koji je nositelj Richterovih stavova, o sinturbanističkom gradu, najvećoj urbanističkoj ideji Vjenceslava Richtera, s naglaskom na sintaku – vremenu izgubljenom protiv naše volje. Sinturbanizam predstavlja urbanističko rješenje života velike koncentracije ljudi na istom, samodostatnom i samoupravljačkom prostoru u stambenim kompleksima koje naziva cikuratima, a koji objedinjuju mjesto rada, proizvodnje, stanovanja te društvenog i javnog života, i sve to s ciljem da se gubi što manje našeg slobodnog vremena na transport od točke A do točke B. Dok slušam razgovor, pomišljam kako je sintak vrlo aktualan i danas. Razmišljam koliko vremena gubimo u gužvi, koliko zapravo vremena provodimo ne radeći ono što moramo ili želimo, a svejedno osjećamo da gubimo vrijeme te smo zbog toga bespomoćni. Stoga je Richter ponudio utopističku ideju grada, gdje svi imamo iste uvjete, razvijenu svijest o kolektivu, rješenja za ekološke probleme i probleme zbrinjavanja otpada koji su do danas još porasli, a ujedno je tu ideju pokušao živjeti u vili Richter čiji je donji kat bio proizvodni, a gornji stambeni s prostorom za brojna okupljanja, o kojima danas možemo slušati, te s promišljanjem o potencijalu samog prostora za umjetničke prakse.
Možemo još zaključiti da izložba, koja se bavi Richterovom (idealnom) kućom, ili da kažem cikuratom čije je glavno mjerilo čovjek, također u središte stavlja djelovanje čovjeka, stanara koji ima mogućnost svemu materijalnom skinuti prašinu i promijeniti mjesto kao što činimo kada preuređujemo. Sami posjetitelji postaju kreatori života kuće boraveći u njoj i proživljavajući prostor na sebi svojstven način. Govoreći o preuređenju, odnosno obnovi, pri posjetu izložbi saznajemo da je gornji kat relativno nedavno preuređivan, odnosno, rađene su neke „kozmetičke“ promjene poput ličenja zbog kojih sada posjetitelji u prostor ulaze s najlonskim papučicama na nogama. Ako razmišljamo o praktičnosti održavanja, ovakva je odluka lako shvatljiva, ali razmišljamo li o idejama koje Hušman iznosi svojim radovima, o idejama koje je Richter ostavio u nasljeđe (idejama živog, otvorenog i interaktivnog prostora) takav se potez može protumačiti upravo kao odmicanje od inicijalnih pretpostavki kuće. Je li na taj način izgubljena ona osnovna pretpostavka o komforu doma, a u središte stavljena sterilnost izložbenog prostora?
ANTONIA BUTI
Tekstovi su nastali u sklopu drugog izdanja Početnice likovne kritike koju smo pokrenuli s umjetničkom organizacijom Atelijeri Žitnjak i Kulturnom redakcijom Radija Student.
Fotografije su preuzete sa službene Facebook stranice Zbirke Richter.
