Zagrebački akademski umjetnik Vitar Drinković aktivan je na sceni od 2006. godine, sudjelujući na brojnim skupnim žiriranim izložbama, a samostalne izložbe počinje održavati od 2008. godine. Njegov umjetnički rad neprestano propituje temeljne ljudske osjećaje i procese razmišljanja osobito kad povezuje mehaničke naprave s biološkim karakteristikama ljudi, odnosno, procesima poput disanja i otkucaja srca. Intervencija se događa kao komunikacija u kojoj čovjek s vlastitim tijelom razgovara pomoću stroja.
‘Trenutno se bavim istraživanjem stvaranja okolnosti – uvjeta, koristeći se interaktivnim umjetničkim aparaturama- izumima i instalacijama kao posrednicima, filterima u komunikaciji između ljudi. Kroz postav i korištenje radova želim stvoriti novi kontekst i percepciju svakodnevnog života. Krećem od bazičnih, jednostavnih, bioloških oblika komunikacije- razmjene koji utječu na percepciju, te dekonstruiraju način na koji je ona stvarana- oblikovana kroz informacije kojima smo okruženi. Gledam na umjetnost kao alat osobnog razvoja, istraživanja I razmjene te sam zainteresiran za kombinacije I kolaboracije različitih polja ljudskog djelovanja, kao što su umjetnost, znanost, ekonomija.’ Vitar Drinković o svom radu
U sklopu travanjske teme mjeseca predstavljamo radove izložene na izložbama Evolucija percepcije 1. dio i Evolucija percepcije 1.2.
Komunikacija vibracijom tijela iz 2015. godine interaktivna je instalacija koja se sastoji od četiri električna stetoskopa – izuma koji hvataju vibracije tijela te ih projiciraju kroz zvučnike u prostor u realnom vremenu. Do četiri osobe mogu koristiti instalaciju istovremeno. Osoba prislanja stetoskop preko odjeće uz svoje tijelo, na području srca, pritisne prekidač na stetoskopu te čuje svoje otkucaje u prostoru pomoću zvučnika. Srce je vrlo osjetljiv organ, konstantno reagira na naše misli, percepcije i okružje. Korištenje rada usmjerava fokus na naše tijelo i prostor postojanja, život u ovom trenutku, na ono na što često zaboravljamo konstantno ”multitaskajući” i “surfajući“ našim umovima. Slušanje vlastitih otkucaja u javnom prostoru izaziva osjećaj izloženosti, ranjivosti ali i povezanosti. Stvaraju se okolnosti za drugačiju komunikaciju i percepciju.
Video rada pogledajte na linku.
Interaktivna je skulptura od drva, metala, federa i elektromotora. U današnje vrijeme prezasićenosti, užurbanosti, natjecanja i međusobne otuđenosti čini se da nam nedostaje istinske povezanosti i pažnje. Ljudsko ponašanje obilježeno je paradoksom duboke podijeljenosti između introvertiranosti i potrebe za pripadanjem. Strah od stvarnog svijeta i intenzivno življenje u virtualnom dovodi do zaboravljanja stvarne komunikacije i načina kako je obnoviti, kako u njoj sudjelovati. Skulptura za grljenje je interaktivna naprava koja se pokreće tako što ju osoba zagrli i pritisne svojim tijelom, odnosno naslanjanjem na nju. Naprava uzvraća zagrljaj i počinje vibrirati.Grliti napravu umjesto stvarne osobe dio je virtualne komunikacije. Pa ipak, taj bezosjećajni predmet pripada materijalnoj stvarnosti te može pridonijeti otvaranju i pokazivanju stvarnih osjećaja i misli. Da li naše tijelo razumije da grlimo predmet, a ne stvarnu osobu? Ideja da se Skulptura za grljenje oblikuje kao proizvod koji bi mogao biti postavljen u, primjerice, poslovnim prostorima te bi ga zaposlenici mogli koristiti za “balansiranje” svojih emocionalnih potreba dijelom je i cinično-komičan komentar današnjeg društva.
‘Betonska kocka na četirima bočnim stranicama sadrži utore oblikovane prema ljudskoj šaci. Četiri osobe mogu istovremeno staviti ruke u utore i dodirivati se međusobno kažiprstima unutar skulpture. Dolazi do uspostave kontakta – prodiremo kroz hladnu materiju svakodnevice da bismo izašli iz izoliranog egocentričnog sustava. Skulptura nas povezuje, a umjetnost postaje medijem komuniciranja. …U potrazi za izgubljenom empatijom i osjećajem solidarnosti, umjetnost se nudi kao otpor apatiji i izoliranosti današnjeg vremena. Postojimo li samo kad nam se drugi obrat? Nalazi li se odgovor u ovoj neverbalnoj tjelesnoj komunikaciji – inkluzivnoj i nediskriminatornoj?’ iz predgovora izložbe Evolucija percepcije, 1. Dio, Ana Bedenko
Rad se sastoji od remena koji sadrži senzor pritiska koji je spojen na apraturu i devet reflektora. Korisnik rada stavi remen oko trbuha, pritisne crveni gumb i počinje duboko disati, donjim dijelom pluća, iz abdomena. Nakon pet sekundi reflektori počinju pratiti disanje korisnika, s udahom svjetlo se pojačava, a s izdahom smanjuje. Intenzitet svjetla prati intenzitet disanja. Modificirani sat se nalazi četrdeset centimetara ispred reflektora. Radi samo kada je izvor svjetla određenog intenziteta iza njega. Bijel je, nema brojeva, te ima samo jednu crvenu kazaljku koja pokazuje sekunde. Sat radi samo kada osoba diše. Na nivou biološki i psihološki uvjetovane percepcije vremena, rad ima utjecaj da potiče duboko i pravilno disanje te zbog vizualnog doživljaja promjene svjetla stvara opušteno i meditativno stanje. Ovaj projekt je reakcija na ubrzani i stresni način života, gdje konstantno mislimo i „multi-taskamo“, uvijek smo u prošlosti ili budućnosti. Kroz interakciju s radom , fokus je usmjeren na jednu radnju – disanje – što nas dovodi u stanje uma koje je sada i tu. Postajemo svjesniji našeg tijela, našeg života u sadašnjem trenutku. Na ovaj način percepcija vremena se također mijenja. Vrijeme ima značenje dok dišemo( dok smo živi) a ipak, naši užurbani životi daju nam malo vremena za disanje.
