Le Corbusier je ostavio duboki trag u povijesti arhitekture te je jedan od glavnih predstavnika moderne arhitekture. Bavio se, međutim i urbanizmom, dizajnom, teorijom arhitekture te likovnim umjetnostima. Iako nikada realiziran, radikalan urbanistički plan za transformaciju Pariza Plan Voisin zauzima bitno mjesto u njegovom opusu. Le Corbusier je mnoga svoja djela popratio tekstovima te je njegov tekst Ulica[1] ključan za razumijevanje Plana Voisin i njegovog stava prema Parizu. Neki od tih tekstova danas su dostupni na web-stranici Fondation Le Corbusier.[2] Njegovim opusom bavili su se mnogi povjesničari umjetnosti i teoretičari arhitekture, dok se ovaj tekst najviše bazira na monografiji autorice Françoise Choay Le Corbusier[3] te autora Stanislausa Von Moosa Le Corbusier: Elements of a Synthesis[4] i Williama J. R. Curtisa Le Corbusier Ideas and Forms.[5]
Početak djelovanja
Charles Edouard Jeanneret, poznatiji kao Le Corbusier, rođen je 1887. godine u švicarskom gradiću La Chaux-de-Fondsu. Le Corbusier potiče iz umjetničke obitelji, njegov se otac bavio oslikavanjem satova, a majka i brat Albert bili su glazbenici.[6]
U rodnom gradu pohađao je školu za umjetnost Charlesa L'Eplatteniera koji ga je učio povijest umjetnosti i upoznao s arhitekturom. Na l'Eplattenierov nagovor 1906. godine odlazi na putovanje Europom na kojemu upoznaje druge arhitekte i umjetnike. Tako je 1908. u Lyonu upoznao Tonyja Garniera, autora projekta Cité Industrielle koji će mu kasnije biti jedan od uzora kod urbanističkog planiranja. Od 1908. godine školuje se u atelijeru arhitekta Augustea Perreta, a od 1910. radi u Berlinu kod Petera Behrensa te upoznaje protagoniste buduće škole Bauhaus Waltera Gropiusa i Miesa Van der Rohea. Zahvaljujući Perretu upoznaje Amédéea Ozenfanta i Paula Derméea s kojima 1919. pokreće časopis L’Esprit Nouveau, a godinu ranije je s Ozenfantom sastavio puristički manifest Nakon kubizma. Tih godina od svojeg djeda Lecorbesiera preuzima pseudonim Le Corbusier pod kojim je danas svima poznat.[7]
Le Corbusier u svom atelieru na adresi 35 Rue de Serves u Parizu, 1959.
Arhitektura
Prvo je arhitektonsko djelo Le Corbusier realizirao kao osamnaestogodišnjak u suradnji s drugim L’Eplatteinerovim učenikom, Renéom Chapallazom. Riječ je o vili za Louisa Falleta izvedenoj u regionalnom “sapinskom stilu” (stilu borova) u duhu Art Nouveaua. Drugi njegov rani rad, Villa Jeanneret-Perret, također u rodnom La Chaux-de-Fondsu, koju je projektirao za svoje roditelje, kombinacija je neoklasicističke tendencije i njemačkog modernizma. Vrlo brzo nakon toga Le Corbusier se okreće funkcionalizmu pa je 1914. godine osmislio prototip za masovnu industrijsku izgradnju prefabriciranih Dom-ino stambenih objekata. Le Corbusierov i Ozenfantov purizam težio je pročišćenim i pojednostavnjenim geometrijskim oblicima, a nadahnjivao se mehanizmom strojeva. Ta načela su dalje promovirali u časopisu L'Espirit Nouveau. Le Corbusierova kuća La Roche-Jeanneret iz 1923. godine prvi je primjer purističke arhitekture.[8]
Svoja načela sažeo je u djelu Vers une architecture 1923. godine u Pet točaka moderne arhitekture. Primjenjujući ta načela građevina se oslobađa masivnih zidova, a tlocrt postaje fleksibilniji, horizontalni prozori koji se protežu dužinom cijele fasade omogućuju maksimalan prodor prirodnog svjetla, a ravan krov omogućuje izradu krovnih vrtova. Tih pet načela najdosljednije je primijenio na Vili Savoye 1928. godine.[9]
Među prvima je zagovarao primjenu novih materijala poput armiranog betona, stakla, željeza i novih građevnih metoda te je prekinuo s uporabom tradicionalnih građevnih materijala poput kamena i opeke. Godine 1924. projektirao je Paviljon l’Espirit Nouveau u sklopu Međunarodne izložbe dekorativnih umjetnosti u Parizu. Paviljon je bio nagovještaj novog modernog načina opremanja interijera koji je predstavljao oprečnost Art Decou. Ljepota namještaja bila je u jednostavnosti oblika koji su proizlazili iz njihove funkcije. Tu se približio ideji standardizirane industrijske masovne proizvodnje koja je začeta u nerealiziranom projektu za stambene objekte tipa Dom-ino. Iste godine započeo je projekt prototipa izgradnje standardiziranog grada Cité Frugès u Pessacu koji nikada nije bio u potpunosti realiziran. Izvedeno je 135 stambenih jedinica koje su bile namijenjene radnicima Tvornice šećera Henrija Frugèsa. Le Corbusier je do kraja života razvijao razne projekte tipske standardizirane izgradnje što će osobiti doći do izražaja u urbanističkom planiranju.[10]
Godine 1945. projektirao je Unité d'Habitation u Marseillesu koji je postao svojevrstan kanon u poslijeratnoj izgradnji stambenih zgrada. Nakon što je uspješnost zgrade bila utvrđena, izvedena je još u Nantesu (1952.), Brieyju (1956.) i Firminyju (1960.) u Francuskoj te je jedna u zapadnom Berlinu (1957.). Vezano uz ovu građevinu Le Corbusier uvodi termin beton brut koji se odnosi na uporabu sirovog betona te ističe ljepotu njegove prirodne nepravilnosti pa se Unité d'Habitation smatra proto-brutalističkim djelom. Pri projektiranju ove zgrade ljudsko je tijelo postavio za mjerilo proporcija, a taj sistem je nazvao modulor. Posebnost ove zgrade je i u tome što ju Le Corbusier uzdiže na stupove, a taj će model kasnije preuzeti mnogi arhitekti (kod nas arhitekt Drago Galić na stambenim zgradama u Vukovarskoj 35 i 43).[11]
Danas je mnogo Le Corbusierovih izvedenih i neizvedenih djela nezaobilazno kada je riječ o modernoj arhitekturi, a čak 17 građevina nalazi se na UNESCO-vom Popisu svjetske baštine.[12]
Plan Voisin i urbanističko planiranje
Mladi je Le Corbusier na nagovor učitelja Charlesa L'Eplatteniera proputovao Zurich, München, Berlin i ostale europske metropole kako bi istražio njihova dostignuća u gradogradnji i osmislio nešto slično i moderno za La Chaux-de-Fonds. Ta je ideja bila napuštena početkom Prvog svjetskog rata.[13]
Plan Voisin najpoznatiji je Le Corbusierov urbanistički plan. Njegovi su temelji proizašli iz jednog ranijeg, manje poznatog djela – projekta Ville Contemporaine. Le Corbusier je bio pozvan da 1922. godine na Jesenskom salonu u Parizu predstavi urbanistički projekt. Povodom toga nastao je projekt Ville Contemporaine kao konceptualno redefiniranje postojećeg koncepta grada. Poslijeratnom Parizu bilo je potrebno rješenje pitanja prometa, stambenih građevina većih dimenzija te poslovne zgrade koje bi udomile razne urede. Le Corbusier u plan smješta niz identičnih staklenih nebodera križnih tlocrta okruženih velikim zelenim površinama. Prvi put ideju o takvom gradu nebodera spominje u časopisu L'Espirit Nouveau 1921. godine gdje se pojavljuju neboderi križnih tlocrta od 60 katova (visine oko 250 metara).[14]
Plan Voisin predstavio je 1925. godine na Međunarodnoj izložbi dekorativnih umjetnosti u Parizu. Naziv je dobio po Gabrielu Voisinu, proizvođaču aviona koji je sufinancirao projekt. Transformacije grada bile su usko povezane s početkom automobilske industrije pa se za sufinanciranje obratio i kompanijama Citroën i Peugeot. Obuhvaćao je gusto izgrađeno područje sjeverno od rijeke Seine pa bi provođenje zahtijevalo mnoga rušenja, ali bi se sačuvalo sljedeće: Louvre, Palais Royal, la place des Vosges, Tour Saint Jacques, place de la Concorde, Arc de Triomphe te još nekoliko crkvi i stambenih zgrada.[15]
Projekt je bio popraćen tekstom Ulica u kojemu objašnjava svrhu plana i upućuje oštre kritike tadašnjemu Parizu, držeći da je neodrživ u postojećim formama te hrabro zaključuje da u budućnosti više neće postojati. Osvrće se na estetska pitanja grada – drži da su pariške ulice izuzetno ružne i da se sastoje od mnoštva različitih zgrada koje su prljave i međusobno potpuno neusklađene što izaziva osjećaj odbojnosti spram njima. Tako povezane u nizove, zgrade svojim grotesknim šiljastim siluetama raznih zabata, tavana i dimnjaka zatvaraju ulice i njihove prolaznike u vječan sumrak. Dio kritike Pariza odnosi se i na funkcioniranje prometa. Ističe da su ulice preuske pa dolazi do nesklada između sporih kočija i brzih automobila, a smatra da su takve ulice opasne i za pješake. Le Corbusier je ponudio Plan Voisin kao moguće rješenje za spomenute probleme, a kako bi promovirao ideje zastupljene u njemu, izrađivao je dovitljive crteže za dnevne novine koji su prikazivali ljutite Parižane u zakrčenim ulicama, prenatrpane stanove sa slabim svjetlom i lošom ventilacijom te higijenske probleme – neadekvatne kanalizacije i vodovode te nedostatak zelenih površina za rekreaciju i odmor.[16]
Projektom dominiraju visoki stakleni neboderi koji djeluju poput lebdećih prizmi. Za potpunu ostakljenost pročelja odlučio se kako bi omogućio što veći prodor prirodnog svjetla. Ti su neboderi trebali biti povezani rampama. Veliki dio Plana Voisin rezerviran je za zelene parkovne površine. Zamišljene su promenade za pješake koje su uzdignute na rampi do visine prvog kata, a promenade su flankirane kavanama i vrhovima drveća. Iduća je rampa za dvije razine viša, s jedne strane je ulica s trgovinama Rue de la Paix, dok se s druge strane otvara pogled prema gradu. Rampa treće razine vodi do restorana i klubova.[17]
Za još bolje razumijevanje Le Corbusierovih urbanističkih planova potrebno je osvrnuti se na moguće uzore. Godine 1908. u Lyonu je upoznao Tonyja Garniera, autora projekta Industrijskoga grada. Garnierov je plan iz 1904. godine je, za razliku od Le Corbusierovog, obuhvaćao neizgrađeno područje na jugoistoku Francuske. Sigurno je bio upoznat i s radom arhitekta Eugènea Hénarda koji je između 1903. i 1906. objavio projekt u osam dijelova Études sur les transformations de Paris koji se ticao preobrazbe Pariza, ali uporabom art deco stila. Kao moguće uzore potrebno je spomenuti i arhitekta Augustea Perreta i njegov projekt Gradova s tornjevima (Villes-Tours) te zgradu Tacoma u Chicagu arhitektonskog biroa Holabird i Roche. Arhitekt Louis Sullivan u nekim je nacrtima također upotrebljavao formu križa za nebodere, ali nije utvrđeno je li Le Corbusier bio upoznat tim radovima ili se radi o slučajnosti.[18]
U kasnijim radovima napustio je ideju o gradu nebodera, ali platforme i uravnotežen odnos izgradnje i zelenila i dalje karakteriziraju njegov urbanizam. Godine 1929. osmislio je neizveden plan za Rio de Janeiro, a 1930. prilagodio je taj plan sukladno potrebama glavnoga grada Alžira i nazvao ga Plan Obus koji bi se sastojao od tri dijela: poslovne i stambene zone te poveznice dvaju najudaljenijih naselja grada (St-Eugène and Hussein-Dey). Godine 1930. radio je na neizvedenom projektu Ville radieuse (Zračećeg grada) u kojemu uzdiže sve zgrade na stupove kako bi se pješaci mogli potpuno nesmetano kretati te ih odvaja od automobilskog prometa. Iz tog se plana razvila stambena zgrada Unité d'Habitation i još nekoliko također neizvedenih urbanističkih planova kao što je onaj za Antwerpen iz 1933. godine.[19]
Plan Voisin
Plan Voisin maketa
Le Corbusier objašnjava Plan Voisin, isječak iz filma Pierra Chenala, 1931.
Proučavanjem dostupne literature o Le Corbusieru i njegovih vlastitih pisanih djela moguće je zaključiti da je među prvima promovirao uporabu novih tehnologija i materijala u arhitekturi te se trudio osloboditi građevine masivnih zidova i omogućiti što veći prodor prirodnog svjetla, u kombinaciji s izrazitim funkcionalizmom koji je vidljiv i kod namještaja. U urbanističkom planiranju teži tipiziranim građevinama, funkcionalnim prometnicama koje omogućavaju nesmetani protok prometa i velikim zelenim površinama. Plan Voisin nije realiziran jer je bio preradikalan i uključivao je opsežna rušenja, ali zauzima važno mjesto u povijesti urbanističkog planiranja. Njegov je cilj bio i riješiti protočnost prometa te prenapučenosti i higijene, a smatra se Le Corbusierovom kritikom tadašnjeg Pariza.
