On je slikar, povjesničar umjetnosti, pravnik, sveučilišni profesor, pisac studija, etnografskih i povijesno – umjetničkih putopisa, memoara, romana i prevoditelj i tumač Dantea. I za sva ta zvanja i zanimanja se temeljito pripremao.
— Olga Maruševski
Rad i djelovanje Ise Kršnjavog ne mogu se svesti na jednu profesiju. Čovjek koji je zaslužan za opći prosperitet hrvatskog naroda u drugoj polovici devetnaestog stoljeća bio je svestran i uvijek je radio na više projekata istovremeno te je urađivao s mnogim ljudima i ustanovama. Zato je najbolje na početku poslužiti se citatom Olge Maruševski, povjesničarke umjetnosti koja se za života detaljno posvetila proučavanju lika i djela Ise Kršnjavog.
Sada kada smo stekli barem prvi dojam o pravcima njegovog djelovanja, možemo se posvetiti i kronološki njegovoj biografiji.
Djetinjstvo i školovanje
Iso Kršnjavi rođen je u Feričancima kraj Našica 22. travnja 1845. godine. Osnovnoškolsko obrazovanje i prva dva razreda gimnazije završava u Našicama i Požegi. Jedan dio srednjoškolskih dana provodi u Zagrebu, a maturira u Vinkovcima gdje su mu među učiteljima bili i Nikola Reiser i Gavro Babić. [1]
Nedugo potom postaje učitelj u Vinkovcima gdje predaje njemački, filozofiju, povijest i stenografiju. Usporedno s time, svoju prvu slikarsku poduku dobiva od Huga von Hötzendorfa. Hötzendorfov utjecaj vidljiv je na prvim Kršnavijevim djelima poput ‘Zimskog pejzaža’ iz 1865. godine. Uočavaju se slični glatki potezi kista, korištenje sivkastoplavih tonova tako da se dobiva gotovo monokromatski učinak i dojam, i, na kraju, sjetan romantičarski ugođaj. [2]
Studij i slikarstvo
Kršnjavi svoje obrazovanje nastavlja u dobi od dvadeset i jedne godine kada odlazi na Bečko sveučilište i tamo upisuje povijest, povijest umjetnosti i filozofiju. Jedan od istaknutijih profesora bio mu je Rudolf Eitelberger, koji će kasnije imati veliki utjecaj na njegovo djelovanje.
On ga savjetuje da nastavi sa svojim slikanjem, odnosno da se praktično bavi kojom granom umjetnosti, pa tako Kršnjavi upisuje bečku Akademiju likovnih umjetnosti dvije godine kasnije nakon dolaska u Beč, 1868. godine. [3] Tamo mu je profesor crtanja Karl Josef Geiger.
U München odlazi 1870. godine i ondje uči slikati od Johana Leonarda Raaba koji je također bio vrlo vješt u mediju grafike pa Kršnjavi dobiva osnovna znanja u grafičkim tehnikama. Slikarske tehnike uči od Wilhema Dieza. [4] Kolege su mu bili i Josip Bauer i Ferdo Quiquerez s kojima kasnije surađuje (Bauer predaje na njegovoj Obrtnoj školi) i putuje (s Quiquerezom po južnoj Italiji). [5]
Upravo tih godina Kršnjavi i razvija ideju odlaska u Italiju da se upozna sa njihovom vrijednom arhitekturom, slikarstvom i skulpturom. Ta putovanja po Italiji traju gotovo cijelo desetljeće, od 1782. godine do povratka u Zagreb 1878. godine, a povremeno odlazi u Beč i München. [6] Prvo odlazi u Veneciju, gdje proučava djela velikih venecijanskih baroknih majstora pošto želi slikati velike figuralne kompozicije, a godinu poslije, 1893. odlazi u Rim. U južnu Italiju odlazi s kolegom Ququerezom 1784. godine, gdje radi studije pejzaža malih formata svijetlih boja, koja je planirao kasnije razrađivati u ‘prave slike’ u ateljeu. [7]
Povratkom iz južne Italije natrag u Rim prestaje raditi pejzaže i posvećuje se velikim figuralnim kompozicijama. Iz tog razdoblja spomenimo sačuvanu ‘Madonu s djetetom’ za crkvu u Gorjanima kod Đakova. Od J.J.Strossmayera dobiva zadatak izrade slike s istom tematikom za crkvu Sv. Marka u Zagrebu. Nezadovoljan tom svojom slikom, Kršnjavi se prestaje u tom periodu života baviti slikarstvom i posvećuje se drugim zadacima. [8]
Osnivanje Društva umjetnosti
U Hrvatskoj se 1868. godine osniva Društvo umjetnika kojem je glavna zadaća bila promicati interese za umjetnost u svim društvenim krugovima. Inicijatori osnivanja bili su Franjo Mucke i sam Kršnjavi. On je prenio postavke i pravila bečkog Društva umjetnosti. No Društvo nije zaživjelo sve do sedamdesetih godina. Kršnjavi 1874. moli Strossmayera za novčanu pomoć društvu i 1879. ono službeno počinje djelovati. Par godina kasnije članovi raspravljaju o osnivanju muzeja za umjetnost i obrt. Između ostalog, Društvo priređuje izložbe, pokreće svoj Glasnik i stvara začetke fundusa današnje Moderne galerije. [9]
Osnivanje katedre za povijest umjetnosti
Suradnja Josipa Juraja Strossmayera i Kršnjavog započinje još za vrijeme Isinog boravka u Italiji. Strossmayer je imao želju preseliti svoju zbirku slika u Zagreb, no smatrao je da bi bez didaktičke i obrazovne svrhe prenošenje umjetnina bio čin puke taštine, pa je 1875. dao izgraditi zgradu za Jugoslavensku Akademiju znanosti i umjetnosti na Strossmayerovom trgu — Strossmayerovu galeriju koju projektira Friedrich von Schmidt.
Kršnjavi je bio prvi kustos galerije i koristi je u nastavi povijesti umjetnosti. Naime, on slijedi metodu svog profesora sa bečkog sveučilišta – Rudolfa Eitelbergera, utemeljitelja bečke škole povijesti umjetnosti — prema kojem bi se stilsko-kritička analiza treala vršiti na originalnim djelima. [10]
Osnivanje Muzeja za umjetnost i obrt i Obrtne škole
Već prije spomenuto Društvo umjetnika s Kršnjavim na čelu osniva Muzej za umjetnost i obrt. Kršnjavi smatra takvu vrstu muzeja bitnim za napredak društva, a osniva ga po uzoru na druge slične muzeje koji su nastajali u europskim metropolama (današnji Victoria & Albert museum u Londonu i austrijski Muzej za umjetnost i industriju u Beču). [11] Tako 1880. godine Društvo umjetnosti radi ‘zbirku uzoraka za majstore obrtnike i umjetnike koji treba da ponovo unaprijede proizvodnju predmeta svakodnevne upotrebe.’ Takvo što bilo je potrebno ne samo i majstorima već i ‘običnom puku’ odnosno — građanstvu. Kršnjavi je želio potaknuti stvaranje nove estetičke kulture građanskog sloja koja bi se putem takvog muzeja mogla obrazovati i o takvim aspektima života. Već je unaprijed mislio na otvaranje muzeja i svoje je organizacijske sposobnosti dokazao po tome što je već pet godina ranije, dakle 1875. godine nabavio prve predmete, ponovo donacijom biskupa J. J. Strossmayera, na aukciji zbirke katalonskog slikara i kolekcionara Mariana Fortunyja u Parizu. [12] Zgradu za muzej gradi Herman Bolle u stilu njemačke renesanse, a u tim prostorima nalazit će se i Obrtna škola. [13] Uz muzej, Društvo umjetnosti 1882. godine otvara i Obrtnu školu u kojoj se školovao čitav niz danas vrlo poznatih hrvatskih umjetnika, a jedni od prvih profesora bili su Herman Bolle i Anton Bauer, dok je Kršnjavi više godina obavljao dužnost ravnatelja škole. [14]
Politička previranja
Par godina nakon osnivanja muzeja i škole, točnije 1884. godine, dolazi do promjena u političkim stajalištima Ise Kršnjavog koja će, u tadašnjim mjerilima, izazvati popriličan skandal i raskid prijateljskih veza sa mnogim dotadašnjim suradnicima, ponajprije J. J. Strossmayerom i Franjom Račkim koji su njegov potez smatrali izadjničkim. Kršnjavi se prije zalagao za ideju južnoslavenstva i počeci njegovog političkog djelovanja sežu u njegovo studentsko doba kada je predsjedao hrvatskim studentskim društvom ‘Velebit’. Želio je u Beču ujediniti južnoslavenska studentska društva i cijeni J. J. Strossmayera po političkim stajalištima. No, osamdesetih godina, Ivan Vončina, koji je bio tadašnji predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu, nagovara ga da razmisli o približavanju vladi bana Khuena Hedervarya. [15] Također, 1884. godine Društvo umjetnosti uređuje hrvatski paviljon na Zemaljskoj izložbi u Budimpešti i tad počinje konačni razlaz sa Strossmayerom. [16]
Godine 1886. Kršnjavi upisuje Pravni fakultet Sveučilišta u Beču koji završava pet godina kasnije, a u međuvremenu djeluje kao saborski zastupnik na listi Narodne stranke koja podržava bana Hedervarya. [17] Početkom devedesetih, 1891. godine postaje predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu u Kuhenovoj vladi – mjesto za koje se, svojim političkim potezima, pripremao.
Odjel za bogoštovlje i nastavu
Kršnjavi je imao plan za uređenje ureda Odjela za bogoštovlje i nastavu koji bi reflektirali njegova politička i umjetnička stajališta i bili reprezentativni primjer historicizma. Piše o tome da želi da se ondje na umjetnički način izraze kulturni temelji na kojima stoji hrvatska nastava; na klasičnoj prošlosti i kršćanstvu, idealizmu i realizmu. Glavnu dvoranu htio je dekorirati sa slikama iz hrvatske kulturne povijesti, a slike i skulpture trebale bi podsjećati na četiri fakulteta Sveučilišta i na bogoštovlje, nastavu, znanost i umjetnost. Jednu sobu želi u pompejanskom stilu, a drugu u renesansnom. Te ideje (više-manje po njegovom planu) realizirane su u palači na Gornjem gradu, u Opatičkoj 10. Uz pomoć H. Bollea, preuredio je građevinu i počeo s uređivanjem. [18]
Već je sam ulaz u palaču reprezentativan. Stubište koje vodi prema gornjem katu nazvano je ‘stubištem muza’, svojevrsnim ‘Museionom’. Slikar Ivan Tišov naslikao je devet muza koje u Danteovu ‘vrhu Parnasa’, kao boginje umjetnosti i znanosti borave tamo zajedno sa Apolonom. [19]
Pompejanska soba, kao što joj i ime govori, oslikana je antiknim zidnim dekoracijama, koje su bile vrlo čest motiv u historicizmu. ‘Glavni likovi’ priče ovdje su Heraklo i Prometej, simbolizirajući kroz naslikane teme iz svog života borbu za dobrobit čovječanstva. Uz njih, naslikani su i bukolički prizori, ali i medaljoni sa prikazima Homera, Sokrata, Platona, Aristotela, Hipokrata, Tukidita, Perikla i Trajana. Sobu su oslikali Oton Iveković, Bela Čikoš Sesija, Ivan Tišov i Ferdo Kovačević. [20]
Najveća i najreprezentativnija dvorana nazvana je ‘Zlatnom dvoranom’. Njezine zlatne dekoracije, po kojima je i dobila ime, napravljene su u stilu visoke renesanse. U njoj se nalaze i reljefi Ivana Frangeša koji su alegorije četiri fakulteta (Bogoslovni, Lječnički, Pravoslovni, Mudroslovni). Na stropu su Tišovljeve alegorije Bogoštovlja, Nastave, Umjetnosti i Znanosti. Povijesne prikaze velikih formata slikaju Celestin Medović, Vlaho Bukovac, Oton Iveković i Bela Čikoš Sesija a u loggi koja je sastavni dio dvorane slika Ferdo Kovačić. [21]
I kabinet predstojnika trebao je biti reprezentativan. Tako Kršnjavi svoj ured, ‘renesansnu sobu’, oblaže tamnom hrastovinom na renesansni način; bogato dekoriranu. Želi slike koje predstavljaju velika imena svjetske književnosti kao simbole epoha i ideja, što je također karakteristično za historicizam. Bela Čikoš Sesija naslikao je tako prizore iz Homerove ‘Odiseje’, Danteove ‘Božanstvene komedije’, Shakespearovog ‘Julija Cezara’ i Goetheovog ‘Fausta’. Pisce objedinjuje u slici ‘Homer uči Dantea, Shakespearea i Goethea pjevati’. [22]
Osim što je Kršnjavi uposlio čitav niz domaćih umjetnka da oslikaju prostorije palače, dekoraterske i umjetnoobrtne radove u dvoranama radili su učitelji Obrtne škole, a sagove su istkale učenice Tkalačke škole koju također osniva Društvo umjetnika. [23]
No, nije Opatička 10 bila jedina stvar za koju je Kršnjavi zaslužan tokom svog mandata u Zemaljskoj vladi. Naprotiv, to je tek mali dio njegovih djela koje je uspio ostvariti u tih pet godina. Dao je sagraditi, pregraditi ili dograditi preko devedeset škola i isto toliko crkvi, utemeljio je školu za slijepe i gluhonijeme, provodio reforme u građanskim školama (postale male srednje škole gospodarskog ili trgovačkog smjera), uvodi tjelesni odgoj kao obavezni, davao je obilne stipendije za putovanja nastavnika odnosno za njihovo usavršavanje u inozemstvu. Osim toga, utemeljuje ‘Nastavni vjesnik’ i potiče gradnju velikih javnih građevina u Zagrebu i ostatku Hrvatske — poput Hrvatskog narodnog kazališta ili crkve u Križevcima. [24]
Ideja o kompleksu školskih zgrada kakvu je zamislio Kršnjavi ima ranijih uzora (primjerice Beč) a u ovom slučaju radilo se o planu izgradnje nove gimnazije sa popratnim građevinama (trgovačka škola, glazbeni zavod, gombaona, aula za škole, moguće muzej i sveučilišna knjižnica i crkva sa župnim dvorom). U velike hodnike trebala je biti postavljena i zbirka gipsanih odljeva. Ipak, takvi grandiozni planovi ostali su samo na idejnoj razini i arhitekti Ludwig i Hullssner kreću u promijenjenu realizaciju projekta manjeg obujma. [25]
Ostavka i umirovljenje
Kršnjavi je nakon studentskih nemira — protumađarskih demonstracija 1895. bio prisiljen podnijeti ostavku na mjesto predstojnika. Par godina kasnije vraća se na Sveučilište kao profesor i nastavlja djelovati u Društvu umjetnosti.
Interesira se i oko urbanizma grada, u ranijim primjerima potičući izgradnju zgrade Muzeja za umjetnost i obrt, Školskog foruma ili Hrvatskog narodnog kazališta, a u ovom vremenskom razdoblju u ime Društva umjetnosti započinje kampanju za rušenje zidova Bakačeve kule koja je stajala kod zagrebačke katedrale, da bi se u konačnici raspisao natječaj za regulaciju cijelog Kaptola. Bakačeva kula je, uz mnogo javnih polemika, srušena, no regulacija Kaptola nije uređena za vrijeme života Ise Kršnjavog. [26]
Prevodi i Danteovu ‘Božanstvenu komediju’, a kasnije piše i romane o životu svetog Franje: ‘Božji vitez’ i ‘Božji sirotan’. [27]
Pošto ga je život odveo prema drugim projektima i profesijama, Kršnjavi nakon završetka studiranja u Münchenu nije posvećen slikarstvu. Ono ga ponovo počinje zaokupljati u doba umirovljenja, oko 1918. godine. Tematski, njegov tadašnji opus broji najviše mrtvih priroda, ali slika i portrete i male impresije okružja. Radi i al fresco sliku za Franjevačku crkvu u Zagrebu s temom Sv. Franje koji propovijeda pticama. [28]
Ostavština Ise Kršnjavog
Iso Kršnjavi umire 3. veljače 1927. godine, u dobi od osamdeset i dvije godine. U svom privatnom životu, ženio se dva puta, kćeri bogatog Bečana Wilheminom Fröschl, u dobi od dvadeset i sedam godina, a drugi puta nakon njene smrti, u dobi od sedamdeset i četiri godine za dugogodišnju prijateljicu Štefaniju Iskru. Svoju bogatu biblioteku darovao je Sveučilišnoj knjižnici. [29]
Nije ostao neupamćena ličnost na čiju se važnost i utjecaj zaboravilo. Upravo suprotno, krajem 2012. godine obilježila se osamdeset i peta godišnjica njegove smrti, trodnevnim znanstvenim skupom „Iso Kršnjavi: Veliki utemeljitelj“ u organizaciji Hrvatskog instituta za povijest i Instituta za povijest umjetnosti; i to u „njegovoj Zlatnoj dvorani“, u Opatičkoj 10.
Godišnjicu su popratile i izložbe u Modernoj galeriji: „Kršnjavi, Quiquerez, Mašić“ i „Iso Kršnjavi: Veliki utemeljitelj; Ministar europskog duha“ u Hrvatskom povijesnom muzeju.
Danas možda čak i mnogo više cijenjena nego za života, ponajprije zbog svog političkog „skoka“ na drugu stranu, koji su mnogi tada smatrali izdajničkim činom, ne smije se smetnuti s uma koliko je Kršnjavi ostavio za sobom. Nakon njegove smrti izlazi u Vijencu popratni članak uz njegovu autobiografiju, a on najbolje sažima cilj koji, čini se, na kraju priče, nikada nije gubio sa svog horizonta, jer naime, kako pišu,
Kršnjavi nije tražio ništa doli opće dobro svoga naroda, a kroz to dobri napredak čovječanstva. To je bila njegova ambicija, to je jedino njegov cilj.
Literatura
***Muzej za umjetnost i obrt 1880. – 2010., službene stranice Muzeja za umjetnost i obrt http://www.muo.hr/hr/muo/o-muzeju/ (zadnji pristup 28.01.2013)
Kraševac, Irena i dr. (2012)., Znanstveni skup Iso Kršnjavi: Veliki utemeljitelj, Program znanstvenog skupa i Knjižica sažetaka, Hrvatski institut za povijest i Institut za povijest umjetnosti, Zagreb
Maruševski, Olga (1986.), Iso Kršnjavi kao graditelj: Izgradnja i obnova obrazovnih, kulturnih i umjetničkih objekata u Hrvatskoj, Društvo povjesničara umjetnosti, Zagreb
Maruševski, Olga; Schneider, Darko; Vlaisavljević, Dajana (1993.), Slikar Iso Kršnjavi: čovjek svog vremena, Škola primijenjene umjetnosti i dizajna, Zagreb
Gotić, Kristian i dr. (2012.), Iso Kršnjavi: Veliki utemeljitelj, ministar europskog duha, Hrvatski povijesni muzej, Zagreb
Maruševski, Olga (2002.), Iso Kršnjavi: Kultura i politika na zidovima palače u Opatičkoj 10, Hrvatski institut za povijest, Zagreb
Bilješke
[1] Maruševski, 1986: 20
[2] Maruševski 1993: 15
[3] Maruševski, 1986: 22
[4] Vlaisavljević, 1993: 16
[5] Maruševski, 1986: 22
[6] Maruševski, 1986: 41
[7] Vlaisavljević, 1993: 17, 18
[8] Vlaisavljević, 1993: 18
[9] Maruševski, 1986: 98-104
[10] Maruševski, 1986: 104 – 106
[11] Maruševski, 1993: 20
[12] ***, Muzej za umjetnost i obrt 1880. – 2010.
[13] Maruševski, 1986: 51
[14] Maruševski, 1986: 115-118
[15] Gotić, 2012: 38
[16] Gotić, 2012: 81
[17] Maruševski, 1986: 28
[18] Maruševski, 2002: 44
[19] Maruševski, 2002: 63
[20] Maruševski, 2002: 80 – 82
[21] Maruševski, 2002: 123 – 128
[22] Maruševski, 2002: 188 – 192
[23] Maruševski, 2002: 204
[24] Gotić, 2012: 99
[25] Maruševski, 2002: 203-214
[26] Gotić, 2012: 113 – 115
[27] Gotić, 2012: 133,135
[28] Vlaisavljević, 1993: 19
[29] Gotić i dr., 2012:135, 145