Monika Meglić rođena je 1987. godine u Zagrebu. Godine 2005. završila je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna, a 2010. diplomirala na Nastavničkom smjeru Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Članica je HDLU-a i HZSU-a te je sudjelovala na mnogobrojnim skupnim izložbama u Hrvatskoj i regiji.
S umjetnicom sam razgovarala povodom njezine izložbe otvorene u travnju u Galeriji Događanja u Zagrebu gdje je predstavila novih dvanaest radova u tehnici ulja na platnu i akvarela pod nazivom Svakodnevne scene.

Možeš li opisati kako je izgledalo tvoje usmjeravanje prema slikarstvu? Jesi li ikad razmišljala o nekoj drugoj profesiji? Tvoj tata je također slikar, od malena se nalaziš u slikarskom okruženju.

Kad odrasteš uz slikara, onda ti je valjda nekako normalno da si u toj profesiji cijelo vrijeme. Moj tata je radio i od doma, paleta bi mu bila na perilici, slika naslonjena na zid. Kao maloj, uvijek mi je pričao o toj Primijenjenoj, doživljavala sam je kao super mjesto i kada sam došla do kraja osnovne, to je bila jedina škola koju sam htjela upisati. I upisala sam je. Nakon toga je Akademija likovnih umjetnosti bila neki prirodni nastavak obrazovanja. Bilo je ili to ili Filozofski fakultet, čak sam jedno vrijeme htjela ići na Akademiju dramskih umjetnosti, na glumu. Glumila sam tokom cijele osnovne škole u dramskoj grupi. Uglavnom je sve bilo povezano s umjetnosti, što god me zanimalo u životu.

Kako si se snašla u Primijenjenoj?

Meni je bilo odlično, bio je to totalni preporod nakon osnovne škole gdje smo morali mirno sjediti na satu. Bilo je i toga u Primijenjenoj, ali su nam dani bili podijeljeni: jedan dan smo imali odjel, dva dana teorijske predmete i onda još dva dana odjela. Tako da je to za mene bilo super iskustvo, baš zato što je atmosfera bila opuštena, slikaš, radiš što voliš i slušaš glazbu u super okruženju. Bila sam okružena super ljudima, nas šestero iz razreda upisalo je Akademiju, kao i dosta ljudi s ostalih odjela, tako da smo ostali ekipa. Akademija mi je bila još bolje iskustvo upravo zbog društva. Upoznala sam i puno ljudi iz raznih mjesta u Hrvatskoj.

Kako nalaziš motive za svoje radove?

Motive uglavnom pronalazim u etnološkim elementima. Volim ornamente, njih rado ubacujem u slike. Promatram islamsku arhitekturu i umjetnost, oni su majstori ornamenata. Super su mi perzijske minijature, japanske mange i anime koje su zapravo potekle iz japanskih drvoreza. Kao odlični motivi za akvarel posluže mi i narodni običaji. Sve što zapravo ima neke veze s ornamentikom i drvenim maskama mi je jako zanimljivo. Također volim asirske reljefe, kako su u njima kombinirane plošnosti i jednostavnosti s vrlo sitnim detaljima.

U tvojim radovima ponavljaju se određeni etnološki motivi. S jedne strane možemo vidjeti ćilim koji je simbol majčinog porijekla, s druge strane pokladne međimurske maske, simbol oca.  Kombiniraš ih i uključuješ u prizore iz vlastitog života u formi autoportreta. Što te privuklo tim običajima i koliko si se zapravo susretala s njima?

Ćilim imam doma u sobi i slučajno je ušao u slike. Kad sam počela raditi akvarele prije otprilike pet godina, na prvom je bio taj ćilim i učinio mi se kao super motiv pa sam ga počela ponavljati u različitim stvarima. Nekako se uvukao i postao lajtmotiv. A kako mi mama dolazi iz Bosne, odlučila sam da će mi to biti simbol mame. A onda sam morala povući i međimursku stranu obitelji, pa je to bila ta maska koja se također često pojavljuje u mojim radovima i koja zapravo dosta sliči afričkim. Uvijek su mi se sviđali etno motivi, a kada to spojiš u slikarstvu, uvijek dobro izgleda, daje neki mistični štih.

S običajima nisam imala toliko kontakta, moji roditelji su, kao i ja, odrasli u Zagrebu. Tata je ovdje došao s 14 godina, a mama s 18. Oni su više Zagrepčani nego ja. Uvijek mi je bilo zanimljivo koliko je to utjecalo na mene jer vidim kako su ljudi kojima su roditelji baš “pravi” Zagrepčani ipak nekako drugačiji od ljudi kojima roditelji to nisu. To su male, sitne razlike, ali ih ima. Upoznata sam s nekim običajima za koje oni nikad nisu čuli. Recimo skoro nitko ne zna da postoje te međimurske maske. Još jedan primjer su bosanske tetovaže. Kad spomenem da su bakice u Bosni tetovirane, ljudi me blijedo gledaju. Ako se krene malo više istraživati, dolazi se do podataka da se vjerojatno radilo o nekom poganskom običaju koji se kasnije pomiješao s kršćanskim. U ovom slučaju isto su me tako privukli motivi. Činili su mi se jako zanimljivi za slikanje te sam ih također znala često ubacivati pa ih se može naći u nekim mojim starijim radovima.

Spomenula si da si proučavala tradicionalne hrvatske tetovaže, ili takozvano sicanje, koje se prakticiralo u prvoj polovici 20. stoljeća na području Bosne i Hercegovine kako bi se od Turaka zaštitila kršćanska djeca i žene.

Jedna je teorija da su se žene štitile od Turaka. Pretpostavljam da su tetovaže došle s njihovom provalom, da bi se onda povezale s kršćanstvom. Tetovirale su se uglavnom djevojčice, ali i dječaci. Tetovirale bi se na neke važne datume, mislim da je najviše primjera bilo na Svetog Josipa, (19. ožujka), a ti datumi su opet povezani s nekim poganskim običajima. Tetovaže nisu u potpunosti kršćanski motivi. Česti motiv koji ljudi nazivaju križem zapravo je drveće koje se dijeli na četiri dijela. Zatim, postoje motivi ograde, zvijezda, točaka, zapravo se ne zna se puno o njihovom značenju. Povezuju ih, također, s nekim drugim kulturama – u Indiji, Iranu, čak i u Albaniji, vidjela sam da postoje slični motivi. Neke žene su tetovirane čak i na licu. Bakina starija sestra imala je pune ruke tetovaža. To mi je bilo fascinantno kad sam bila dijete – dođeš u Bosnu i baka pored tebe sjedi sva istetovirana. Tada nisam znala za to pa sam pitala kako to da je tetovirana i dobila odgovor da je to tamo normalno. Najbogatije tetovaže dolaze iz Srednje Bosne – iz Guče Gore, okolice Travnika i Viteza. To se smatralo tradicijom za katoličko stanovništvo pa iz toga proizlazi da je to bila zaštita od Turaka. Tetovaže bi služile tome da, u slučaju kad bi janjičari otimali djecu, roditelji kasnije mogu prepoznati svoje dijete ili pak da djeca ne zaborave svoje porijeklo.

Može se zaključiti da si vrlo vezana uz obitelj i njihove običaje. Zašto je porijeklo za tebe toliko bitno?

Nije mi toliko bitno porijeklo, nego me zanimaju svakakvi običaji. U Hrvatskoj, Bosni, odnosno zemljama bivše Jugoslavije, regija koja je prema svijetu bila mala, postoji na tako malom mjestu toliko jako različitih običaja i oduvijek sam to voljela istraživati. Strašno me zanima i etnologija i antropologija i kako je došlo do takvih razlika. Dakle, ti kontrasti koji dolaze s jednog područja zvanog Hrvatska, gdje sjever nema nikakve veze s jugom, istok sa zapadom, unutrašnjost s Dalmacijom. Dobar primjer su narodne nošnje. Kažu da je Hrvatska četvrta u svijetu po narodnim običajima prema etnološkoj raznolikosti. Zanima me kako je došlo do toga, što je potaknulo ljude da dođe do takve različitosti, ono je što me fascinira.

Jukstapozicija je prisutna na više razina u tvojem stvaralaštvu: osim što u radovima suprotstavljaš imaginarno realnom, simbole podrijetla oca onima majke, na aktualnoj izložbi u Galeriji Događanja u Zagrebu, isto si tako suprotstavila ulje na platnu akvarelu, pri čemu svaki prizor udvostručuješ, no ipak postoje razlike u detaljima istih prizora u dvije tehnike. Kako je došlo do toga?

Akvarelom sam se počela baviti prije pet godina, prije toga sam slikala samo uljanim bojama. Nakon toga prestala sam raditi uljem na par godina i, kako sam se sad vratila tome, nisam se željela odreći jednog, raditi samo jednu tehniku. Akvarel je dosta podcijenjen na hrvatskoj likovnoj sceni, a meni je to užasno draga tehnika i htjela sam napraviti jednu izložbu gdje bih napravila istu stvar u dvije tehnike, ne da ih samo suprotstavim jednu drugoj, nego da se vide neke razlike koje su zapravo specifičnosti tehnike. Akvarel ima svoju lijepu prozračnost boje. Moj, doduše, ide skoro do gvaša, boja nije toliko prozračna koliko bi po nekim pravilima akvarela trebala biti. A ulje opet ima tu svoju gustoću, punoću boje. Pa sam odlučila iskoristiti i jedno i drugo, da se s jedne strane vidi da akvarel može konkurirati ulju, a ne da je to drugorazredna tehnika, kako se obično i akvarel degradira. Bilo mi je smiješno kako je na jednom otvorenju izložbe, gdje sam izlagala samo akvarele, došlo par starijih slikara i reklo mi: ‘Joj, kako je dobro, ali šteta je što nije u ulju.’ Te stvari u ulju ne možeš napraviti, to nije to. To je kao da radiš u kamenu i onda ti neko kaže da je šteta što nije u drvetu, ili obrnuto.

Na nekim radovima sam primijetila da si za istu temu kompletno odlučila promijeniti kolorit. U akvarelu ti je više odgovarala neka pastelna kombinacija, a na ulju su upotrebljene neke druge boje. 

Nisam išla za tim da slike s izložbe budu potpuno iste, makar je tako ispalo, ali upravo u tom i je fora – naspram ulja akvarel djeluje pastelnije. Moji radovi u akvarelu imaju dosta jake boje, ali svejedno kad se stave pored uljane slike, one djeluju puno mekše i manje koloritnije nego ulja na platnu. Namjerno, baš zbog toga da slika ima neku teksturu, ono što u akvarelu postižem iscrtkavanjem s jako tankim kistom, na uljanoj slici sam iskoristila platno i njegovu strukturu. Kad prelazim suhim kistom dobijem teksturu koja djeluje drugačije nego, recimo, tekstura tijela ili tkanine i malo je grublja pa sliči ćilimu, koji je grublji i tvrđi. Tu sam se igrala kontrastima tkanina.

Već sedam godina radiš i stvaraš u ateljeu Monika u sklopu AKC Medika. Kako je prostor Medike utjecao na tebe i tvoje stvaralaštvo? I kako je to raditi u kolektivu?

Odličan prostor i atelje, zbog svojih velikih zidova. U ateljeu nisam nikad bila sama. Nakon Akademije gdje sam bila u klasi s troje do petero ljudi, zapravo sam se samo preselila u drugi prostor, koji je k tome bio veći nego na Akademiji.

Nemam problema raditi u kolektivu. Međusobno stalno pričamo, kad neko zapne, pomažemo si riješiti neke probleme koje imamo u slici. Nakon ovoliko godina zajedno već smo navikli jedni na druge i imamo prešutne dogovore. Na primjer, kad neko radi, onda se ne priča ili kad te nazove neko na telefon, izađeš van. Odlična je radna atmosfera kad si s nekim. Kad sam sama, imam osjećaj da mi treba dulje da se unesem u to što radim. S druge strane, neki kažu kad odu sami u atelje, da više nikad ne bi bili s nekim zajedno u prostoru, što mogu shvatiti s jedne strane, ali meni ovo trenutno odgovara.

Kolege su bili i neki još uvijek jesu: Luka Dundur, Stipan Tadić, Ana Mandić Zadro, Ivona Jurić, koja je još uvijek sa mnom u ateljeu, isto kao i Marta Tuta. Nabrojala sam samo one koje su bili najduže tamo. Bilo je ljudi iz Osijeka, Zagreba, Vinkovaca, oko 15 do 20 umjetnika prošlo je kroz atelje. Par mjeseci su gostovala i dva slikara iz Turske te jedan dečko iz Austrije.

Sve je krenulo tako da je Autonomni kulturni centar Attack dobio prostor od Grada na privremeno korištenje dio stare tvornice lijekova Medika. U početku je postojalo puno slobodnog mjesta. Funkcioniralo je po principu pitaš nekog da ti preporuči nekog iz Medike pa uđeš u neki slobodni prostor.

Danas, desetak godina kasnije situacija je mnogo sređenija, svi su prostori popunjeni, i Medika funkcionira kao skup prostora u kojima postoji cijela lepeza raznih događanja –  od aktivnih ateljea, cirkusnih dvorana, filmskih radionica, teretana, Zagreb Pridea, raznih festivala, neformalnih edukacija, besplatnih radionica, buvljaka, akcija, humanitarnih događanja do knjižnice i koncerata.

Trenutno se nalazimo u situaciji gdje nas Grad želi izbaciti van zbog nedostatka protupožarne zaštite i uporabne dozvole tj. prenamjene prostora u svrhu za koju se trenutno koristi. Grad kao vlasnik prostora je jedini koji može promijeniti uporabnu dozvolu, no nitko od nas trenutno nema konkretan važeći ugovor s Gradom od kojeg ne dolazi zanimanje da nam ga ustupi. Isti taj Grad koji tvrdi da smo unutra ilegalno nije imao problema sa skupljanjem stanarine i naplaćivanjem režija tim ilegalnim ljudima u prostoru. Zanimljivo je kako su se sad u predizborno vrijeme našli rješavati to pitanje.

Postoji li neko konkretno rješenje na pomolu?

Kad bi postojali interesi iz Grada da se to riješi, to bi se riješilo u pola dana. Interes očito ne postoji i imam osjećaj da je ovo bila prilika da nas na lijep način izbace van jer protupožarnu zaštitu nismo imali ni zadnjih 10 godina pa to nikom do sada nije smetalo. Trenutno postoji desetak ateljea u kojima nije samo po jedan umjetnik, nego mnogi od njih dijele prostor. Ovdje ima zbilja kvalitetnih umjetnika, ljudi koji su osvajali nagrade u kulturnom sektoru. Miron Milić dobio je nedavno Porina za najbolje vizualno oblikovanje glazbenog albuma, Stipan Tadić je jedan od najpoznatijih umjetnika mlađe generacije, ali nisu samo oni tu. Oko Medike se vrti jako puno street artscene i grafitera. Postoji mnogo različitih ljudi koji se skupljaju na tom mjestu. Oni funkcioniraju, po mom mišljenju, kao alternativan krug ljudi s umjetničkog područja koji se međusobno druže i surađuju. Medika je postala mjesto okupljanja te scene i mislim da bi bila jako velika šteta za cijelu likovnu scenu kad bi se ugasilo to mjesto.

Koliko ja znam, trenutno ne postoji alternativni prostor u koji bismo mogli ući u slučaju da se ovaj ukine, pogotovo ne na ovakvoj lokaciji u centru grada. Imam osjećaj da se ovdje još godinama neće nešto učiniti da se taj prostor sredi ili prenamjeni, nego ga jednostavno žele isprazniti jer nekom ne odgovara da smo mi tamo.

Razmišljaš li o nekom novom mediju i kakvi su ti daljnji planovi, što bi voljela raditi?

Voljela bih raditi razne stvari, na primjer, okušati se u kiparstvu ili instalaciji.

Probala sam kod svojih kolega iz Udruge likovnih stvaralaca grada Zaprešića raditi na lončarskom kolu, to mi je bilo totalno zen. Oslikavala sam keramičku vazu, keramika mi je veoma zanimljiv medij.

Voljela bih proširiti svoj likovni svijet na neke druge medije, pa se nadam da ću krenuti prema tome. Trenutno sam u procesu razmišljanja što točno želim. Sad sam odradila dvije izložbe, jednu u Galeriji Događanja na Pešćenici u Centru Knap, a drugu u Srednjoj školi bana Jelačića u Zaprešiću. Obično nakon izložbe dođe do nekog zasićenja, trenutno sam u onoj fazi gdje imam 0% inspiracije pa prikupljam informacije i akumuliram ideje.

Tko su ti uzori? Koji umjetnički stil preferiraš?

Od svjetske scene, trenutni najdraži živući slikar mi je Anselm Kiefer, kojeg nikako ne možeš spojiti s ovim mojim što radim. Od starijih Chagall, Matisse, Boticcelli i Klee.

Koga bi istaknula od generacijskih kolega, čiji rad cijeniš?

Okružena sam svojim kolegama iz ateljea, njihov rad pratim konstantno, znam kako što nastaje. Stipan Tadić, Ivona Jurić i Marta Tutasu mi najbliži. Strašno volim radove od Ivana Prerada i Lava Paripovića.

Kako preživljavaš? Radiš li po narudžbama?

Radila sam različite poslove. Radila sam dvije godine u Klovićevim dvorima kao muzejski pedagog, prvo na stručnom osposobljavanju, kasnije kao vanjski suradnik.

Vodim likovne radionice za djecu, radila sam jedan europski projekt za Hrvatsko društvo likovnih umjetnika. Radim i narudžbe i prodajem radove, čak i neke ilustracije za web u obliku vektora. Radim po pet poslova istovremeno. Uspijevam iskombinirati da preživim.

Nekad je super,a nekad je… Najbolje je rekao kolega Tirić: ‘Jedan mjesec živiš k’o car, a drugi k’o pas.’

Kakva bi za tebe bila idealna situacija?

Idealna situacija bi bila kad bi imala neki posao koji bi donosio neki minimalac da mogu preživjeti ili da je to bar neki novac na koji mogu računati svaki mjesec, a onda ostatak pokrivam od “pravih” poslova koji ne ulete baš svaki mjesec. Ljudi rade u školi, vode radionice, podučavaju crtanje ili pak rade neke poslove koji uopće nisu vezani uz profesiju. Jako mali postotak nas zapravo ostane u struci, rekla bih da je s moje godine to četvero-petero od upisanih 16, a i pitanje je hoće li i tih nekoliko ostati u struci.

Trenutno je u tijeku Monikina izložba u Srednjoj školi bana Jelačića u Zaprešiću u Galeriji Anima, koju možete pogledati do 18. lipnja. Izložba je organizirana u suradnji s Udrugom likovnih stvaralaca Zaprešić.

Više o autorici možete saznati na njezinoj službenoj stranici.

Očuvanje Autonomnog kulturnog centra Medika možete podržati potpisivanjem online peticije na linku https://www.change.org/p/medika-ostaje.