Loša kopija, lažni sjaj i efemernost neke su od asocijacija koje imamo kada se susrećemo s kičem. Zašto olako prozivamo stvari kičem i što je ono što ih čini kič predmetima? Nasuprot društveno uvjetovanih pojmova dobrog ukusa i poželjne estetike stoji fenomen kojeg tumačimo kao neukusni plagijat umjetnosti i kao definiciju devijantnog ukusa. Pop kultura krcata je plastičnim cirkonima u ulozi skupih dijamanata, bundama od lažnog krzna i opetovanim nizanjem istih fraza.

Mass kultura rođena je unutar margina postindustrijalizacijskog društva koje se temelji na neumornom recikliranju proizvoda namijenjenih srednjem ekonomskom sloju. Kada su tvornice šablonski proizvodile automobile, hranu ili odjeću, istodobno se formiralo kič tržište zasnivajući se na identičnim principima – populariziranju određenog modela i njegovom repliciranju. Plagijati Mona Lise na torbama, kišobranima i njezina vizualna zastupljenost na internetu jedan je od najočitijih primjera vandaliziranja umjetnosti populariziranjem. Njezin lik postao je opće mjesto, zaštitno lice likovne umjetnosti u marketinškom makrokozmosu, a sveprisutnost i dostupnost njezinog lica posljedično je rezultirala bezbrojnim intervencijama koje vidimo kao ‘art history memeove’ u sklopu Facebook stranica. Mona Lisa koja radi selfie sasvim je predvidljiv rezultat prethodno izložene jednadžbe, iako i ona polako ide u zastaru i biva zamijenjena Hokusaijevim Valom ili Klimtovim Poljupcem. Kič kao fenomen bira onu umjetnost koja je u danom trenutku najviše medijski zastupljena te mu time garantira distribuciju na globalno tržište. Kada se opća slika kič fenomena konkretizira u pojedinačan primjer, jasno je da na taj način kič prodire u pore općeg ukusa koji je imun na originalnost i nesposoban apsorbirati bilo koji vizualni novitet.

Kič parazitira svaki oblik umjetnosti – likovnu umjetnost, glazbu, filozofiju, književnost, pa svako umjetničko polje ostavlja kiču priliku da u njemu intervenira. U skulpturi su to plastični Apoloni Belvederski, gipsane vrtne Venere, u arhitekturi su to grčki trijemovi instalirani na privatnu kuću – motivi su mnogi, a inspiracija kičom je nepresušna. U sjećanje postmoderne usjekla se i polifona melodija na Nokiji 3310. Riječ je o digitaliziranom i banalno pojednostavljenom dijelu skladbe Gran Vals Francisca Tarrege iz 1902. godine. Tisuću i jedna noć pretvorila se u postmodernu tursku sapunicu, a do prije dvadeset godina bila je poznata kao predivno srednjovjekovno književno djelo. ‘Cogito, ergo sum’ iz Descartesovog djela Rasprava o metodi postaje natpis na nečijoj majici, otrgnut od svog konteksta i pretvoren u klišej. Sklonost čovjeka za posjedovanjem predmeta (odnosno kopije) koji sa sobom nose mitski status postala je epifenomenom modernog, a kasnije i post-modernog doba. Odakle kič i koliko smo dugo s njime u suživotu samo su neka od pitanja na koja treba odgovoriti.

Kič živi dok postoji želja za njegovim posjedovanjem i konzumiranjem. Kao loš estetski obrok, kič ostavlja posljedice na onoga koji ga konzumira sve dok se na tržištu ne pojavi neki novi, poželjniji zalogaj. Riječ je u konačnici o društvenom fenomenu koji je odraz osobnih pobuda: glamura, prestiža, statusa ili reputacije – što su u konačnici rezultati osobnog nastojanja o stvaranju vlastite slike unutar društva. Uzrok tome potrebno je tražiti u 19. stoljeću s pojavom epiteta ‘kitschmensch‘ o čemu će više biti riječ u sljedećem članku.