Nedavno su se održale dvije izložbe na kojima smo se mogli detaljno upoznati s opusom našeg umjetnika Dalibora Martinisa, jednog od začetnika konceptualne umjetnosti i pokreta nove umjetničke prakse. Jedna izložba je bila u Muzeju suvremene umjetnosti (od 6. prosinca do 12. veljače) i njezin naglasak je bio na Martinisovim eksperimentalnim videima, a druga u Hrvatskom Dizajnerskom Društvu (od 23. veljače do 9. ožujka) te je bila koncentrirana na njegove dizajnerske radove. Martinis je diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1971. godine i započeo svoje stvaralaštvo s dizajnom koji ga je uz želju za eksperimentiranjem i daljnjim istraživanjem umjetničkog izražavanja doveo do videoumjetnosti. Tako je postao uz Sanju Iveković, Ivana Ladislava Galetu i Gorana Trbuljaka jedan od najbitnijih multimedijskih umjetnika u Hrvatskoj.
Na obje izložbe su posjetitelji imali posebnu priliku čuti od samog Martinisa nešto više o postavu djela i neke anegdote koje su omogućile bolje razumijevanje njegovog rada. Na dan obilježavanja rođendana Muzeja suvremene umjetnosti u programu je bilo organizirano Martinisovo vodstvo kroz izložbu Data Recovery, a nekoliko dana prije zatvaranja izložbe Krivotvorine, dezinformacije i smrznute slike u galeriji HDD održao je razgovor s kustosima Markom Golubom i Dejanom Kršićem. Na oba događaja zainteresirana publika je mogla umjetniku postaviti pitanja u vezi izložbi i njegovog stvaralaštva. Daljnji tekst bit će više posvećen izložbi u Hrvatskom Dizajnerskom Društvu.
Martinisov dizajnerski rad je nažalost vrlo malo prikazivan u odnosu na njegov multimedijalni opus. Započeo je omladinskim tiskom, odnosno časopisom TLO koji je oblikovao s Gorkim Žuvelom 1971. godine. Osim za omladinski tisak, radio je i za galerijske institucije, filmsku industriju i televiziju. Dizajnom se bavio do kraja osamdesetih godina.
Zajedno sa Sanjom Iveković za Radioteleviziju Zagreb je izrađivao telope – serije televizijskih grafika. Tijekom razgovora s kustosima Hrvatskog Dizajnerskog Društva, opisao je komplikacije televizije onog vremena koje današnjim mlađim generacijama nisu poznate. Radi se o tome da je u doba Jugoslavije kad bi se emitirali programi iz sada susjednih zemalja dolazilo do smetnji ili prekida i trebalo je neko vrijeme da bi program mogao početi te su iz tog razloga bili prikazivani telopi dok se čekalo da nastavi s emitiranjem. Ovaj rad Martinisa i Sanje Iveković je bio specifičan po simboličnim tehničkim smetnjama samih telopa.
Godine 1973. je realizirao nekoliko ”umjetničkih” plakata koji su bili povezani s njegovom serijom rada Krivotvorine. Serija Krivotvorineje predstavljala intervenciju u planove grada na kojima bi Martinis zamijenio ulice ili nešto slično. Ti plakati su se ticali zagrebačke kulture onog doba općenito pa su tako nastali i radovi Zakaj ništa ne igra u kinima? Zakaj je Zagreb tak zmazan? A uspinjača? Danas, nakon više od četrdeset godina mogli bismo reći da su ti plakati još uvijek aktualni. Zagrebačke ulice su ”zmazane”, uspinjača radi, ali sljemenska žičara ne.
Radio je brojne plakate za izložbe – domaće i strane. U svaki plakat je pokušao dodati nešto svoje i kreativno što se nije uvijek sviđalo naručiteljima te se zbog toga nije dugo bavio izradom takvih plakata. Većina naručitelja je inzistirala na uporabi motiva koji su oni već unaprijed odabrali i smatrali prepoznatljivima. Neki od izloženih plakata koji su se mogli vidjeti su bili za izložbu Zvjezdane Fio, Edite Schubert i Julije Knifera. Tu su i plakati za izložbe stranih umjetnika kao što su izložba Francuskog slikarstva 1960-1985 i Mladih kubanskih slikara.
Nakon plakata za izložbe, počeo je s dizajnom filmskih plakata u kojima je imao nešto više slobode izražavanja. Martinisu je bilo naročito zanimljivo pokušati prenijeti osnovnu poantu filmu kroz jednu sliku ili sekvencijalni slijed što je objasnio na slijedeći način ”U Bravo maestro to su dvije faze pokreta ruku koje plješću, ali kao da tim ‘spljeskaju’ Maestra, kojeg glumi Rade Šerbedžija na sceni. Na plakatu filma Samo jednom se ljubi, u sekvenci jedna slika prikazuje odnos likova kakav propisuje ideologija – dakle posloženih profila poput radnika i kosmolke u znaku Mosfilma, a druga njihovu ljubavnu vezu”. U Hrvatskom Dizajnerskom Društvu publici se pridružio i dizajner Boris Ljubičić koji se pokušao našaliti kako ga plakat za film Samo jednom se ljubi podsjeća na čokoladice Braco i Seka. Martinisov plakat za Zagrebačku školu crtanog filma je vjerojatno bilo njegovo najprovokativnije djelo. Osmislio je dvije verzije, a obje su bile poistovjećene sa seksualnim činom. U prvoj verziji je to bilo prikazano doslovno, a u drugoj (službenoj) nešto suptilnije, namjerno preklapanjem dviju ”faza” inače statične animacije logotipa Zagreb filma.
Pred kraj samog razgovora projektor je prestao raditi pa je jedan od kustosa preselio laptop u svoje krilo i okrenuo ga prema publici kako ne bismo bili ostali zakinuti za zadnjih nekoliko slajdova. Kad je prezentacija bila gotova i kada je Martinis završio odgovaranjem na pitanja kustosa, posjetitelji su mogli još upitati samog Martinisa ukoliko ih je nešto zanimalo. Par dana nakon ovog razgovora došao je i kraj izložbe. Ovu izložbu možemo smatrati svojevrsnom nadopunom onoj održanoj u Muzeju suvremene umjetnosti na kojoj se nije mogao vidjeti ovaj mali, ali izniman Martinisov dizajnerski opus.
Naslovna slika: HDD
Fotografije s događaja: Silvia Zaplatić
