Vizitka: Lucija Žuti

Suživot religije, mitologije i umjetnosti

Lucija Žuti mlada je umjetnica sa zagrebačkom adresom koja kaže kako nadu i vjeru polaže u kreaciju, a svoju umjetnost naziva dosjetkom. Njezin ste posljednji rad naziva Umjetnička mitologija mogli vidjeti na Disclosure Art Festivalu održanom od 20. do 22. kolovoza u prostoru Pogona Jedinstvo. Umjetnica temi mitologije pristupa na drugačiji način – sama piše svoje priče i stvara neke nove bogove. Kako se isprepliću religija, mitologija i umjetnost te što se događa kada umjetnost izjednačimo s religijom, a umjetnika s bogom, saznajte u razgovoru.

Diplomirala si 2019. godine na zagrebačkoj akademiji, na Odsjeku za grafiku, u klasi Mirjane Vodopije. Kako je (i je li) Akademija pomogla u oblikovanju tvoga rukopisa? Možeš li navesti umjetnike koji su utjecali na tvoj rad?

Kada sam bila na prijemnom ispitu, jedan mi je profesor rekao: „Kolegice, vi ste ovdje došli u hlačama, a ne krinolini.” Te godine nisam upala, ali ta me rečenica prosvijetlila jer sam shvatila da Akademija nije, niti smije biti, mjesto samo tradicionalnih vizualnih vještina. Tijekom školovanja nisam imala uzore, iako je naravno bilo umjetnika čiji mi se rad sviđao. Recimo, Goran Trbuljak u nekom je gostovanju na Akademiji izjavio da su njegovi radovi dosjetka, a kako sam često dobivala kritike ili dobronamjerne savjete od strane profesora da su i moje ideje dosjetka i da ih trebam produbiti, shvatila sam da ne znam dalje ni bolje od toga, odnosno da je to rješenje; dosjetka mi je postala svjesna namjera.  

Voštana djela, Umjetnost za religiju!,  2019.

Do sada si izlagala na nekoliko samostalnih i nekoliko grupnih izložbi. U radovima  se uglavnom baviš odnosom umjetnosti i religije. Godine 2018. izvela si performans Križni put umjetnika, a 2019. u Galeriji SC-a u Zagrebu imala si samostalnu izložbu Umjetnost za religiju! Možeš li nam objasniti motivaciju za teme kojima se baviš?

Odrasla sam u katoličkoj obitelji, kao i u većinski katoličkom društvu, stoga mogu reći da ideje ne padaju daleko od obiteljskog ili šireg društvenog utjecaja. Iako kršćanstvo nije zadovoljilo moju potrebu ili potragu za smislom, odlučila sam stvoriti vlastitu dosjetljivu religiju koja se, naravno, oslanja na kršćanski nauk jer su ionako sve religije povezane. Umjetnost je duhovna djelatnost, stoga je bilo logično da svu svoju nadu položim u kreaciju.

Rad Umjetnost za religiju! sastojao se od dvaju dijelova. Prvi su dio činili voštani radovi, nizovi kvadratića koji podsjećaju na crkvene vitraje i sigurno pridonose dojmu transcendentalnosti. Drugi se dio rada sastojao od paljenja svijeća ispred samih radova, rituala koji se tradicionalno koristio pri raznim magijskim i spiritualnim obredima. Osim toga, kao referencu na komercijalnu stranu religije, predstavila si i umjetničke molitvenike i sličice zaštitnika koji su se mogli kupiti. Tako primjerice navodiš Tomislava Gotovca kao zaštitnika provokatora i golotinje te Mladena Stilinovića kao zaštitnika lijenih umjetnika. Ako umjetnost izjednačimo (na simboličkoj razini) s religijom, onda muzeji i galerije postaju hramovi, djela postaju ikonama, a umjetnik bogom. Što za tebe predstavlja poimanje umjetnosti kao religije? S obzirom na to da se radi o potencijalno kontroverznoj temi, kakve su bile reakcije publike?

Prije svega, reakcija publike bila je kao i reakcija na neku drugu religiju, što znači da je bilo istomišljenika, kao i nevjernika, što je sasvim normalno. Umjetnost i religija najčešće su neshvaćene i zahtijevaju racionalno objašnjenje, iako se njihova čarolija skriva u nedokučivom. 

Nekada je šaman kroz ritualne obrede ili ceremonije ulazio u transcendentalan svijet, dok danas tu ulogu ima umjetnik. Najbolji primjer toga je Beuys koji je oko svog imena stvorio auru mističnosti jer je dobro poznata njegova avionska nesreća u kojoj su ga spasili Tatari. Umjetnik tako gradi priču. Kroz religiju čovjek nastoji biti bliži bogu, kroz umjetnost nastoji biti bliži sebi. Moje je poimanje umjetnosti kao religije jednostavno: djelo je vrhovna kreacija samog boga/umjetnika koji je ujedno i ovozemaljski prorok koji promatrača potiče na stvaranje duhovnih asocijacija kroz pojedini rad. Tako posjetioci u muzeju ili galeriji potvrđuju da je umjetničko djelo uistinu nešto sveto i vrijedno divljenja ili pak obrnuto, da može u njima pobuditi prijezir ili gađenje. To je samo dokaz da ni bog ne može svakom udovoljiti. 

U novim se radovima baviš temom mitologije. Unutar svake grane umjetnosti možemo pronaći autore kojima je nadahnuće bila ili jest mitologija, odnosno religija. Zanimljiva je tvoja nova serija radova Umjetnička mitologija gdje temi mitologije pristupaš na drugačiji način – sama stvaraš novi sustav vrijednosti, sama pišeš nove priče, stvaraš nove bogove i božice. Seriju fotografija čine božica Materija, božica Ideja, božica Forma, božica Estetika i bog Enformel. O čemu se zapravo radi i odakle ti inspiracija za takvu vrstu rada? Radi li se o završenom ciklusu ili planiraš nastaviti raditi na seriji?

To je nešto što me oduvijek prati jer sam već s dvanaest ili trinaest godina izmislila i napisala svoje prve zapovijedi koje su bile miks kršćanstva i islama i u koje sam najozbiljnije htjela vjerovati. Tada mi je, kao i danas, bilo fascinantno da su te poznate stare priče i mitovi plod nečije mašte, odnosno netko ih je morao izmisliti, zapisati ili usmeno predati. Naravno da ih danas iščitavamo kroz simboliku, ali mi je genijalno poimanje da je Noin djed ili Metuzalem bio čovjek koji je najduže živio na Zemlji, odnosno čak 969 godina i da je sve to dio jedne vrlo ozbiljne knjige. Obožavam priče Starog zavjeta, kao i grčku, nordijsku i slavensku mitologiju, stoga sam odlučila napraviti vlastitu. Tako je nastala umjetnička mitologija s kojom pokušavam objasniti postanak ovog svijeta. Moji bogovi izgledaju primitivno jer je težnja povratku prirodi zapravo težnja vraćanju na početak, onda kada je sve nastalo i kada su ovaj svijet i život počeli dobivati smisao. Kao i u ostalim mitologijama, i moji su bogovi prevrtljivi, lažljivi, podli, plemeniti ili nadahnjujući, ovisno o tome kako odluče surađivati s umjetnikom. Ova serija radova nije gotova, odnosno neki su bogovi su na čekanju

Božica Materija, Umjetnička mitologija, 2020.

Njemački filozof Friedrich Schelling u knjizi Filozofija umjetnosti navodi kako je mitologija temelj svake umjetnosti. Bogove smatra nositeljima određenih identiteta. Slažeš li se s time, odnosno, što je za tebe polazište stvaranja, a tko su ustvari božice i bogovi koje stvaraš? Svaka božica, odnosno bog, ima karakterističan izgled – tijelo mu je određene boje te ima određene atribute. Možeš li nam na primjeru jedne od božica objasniti pozadinsku priču i simboliku koju si koristila? 

Slažem se sa Schellingom i smatram da bi umjetnost, ako je doživljavamo kroz sferu mistike i mitologije, trebala imati za cilj obmanjivanje i zavođenje masa. Ne mislim pritom na društveno angažiranu umjetnost koja se tome protivi. No ovim radom umjetnost želim prikazati kroz granice stvarnog i nestvarnog ili izmišljenog i lažnog jer mitologija, a potom i religija, propitkuju istinu, izmišljaju događaje (koji postaju mitovi) te predstavljaju svoje vrijednosti kao jedine istinite i prave. Umjetnost je tako jedina grana, uz religiju i mitologiju, koja ne mora propovijedati istinu jer nije znanost. Stoga se sve tri mogu utopiti u vlastitim obmanama kako bi na pravi put izvele pojedinca ili zajednicu (publiku). 

Božice i bogovi koje stvaram prvi su bogovi koji su stvorili ovaj svijet. Primjerice, božica Forma prema legendi je formirana od oca Vjetra i majke Vode. Svojim rođenjem objavljuje rat božici Materiji (vrhovnoj božici koja je ujedno i njezina sestra) te u vidu snježne lavine udara u ledenjake i time razdvaja sve kontinente. Tako svojim djelovanjem stvara formu čitave planete, a kasnije se u Grčkoj poistovjećuje s Kronosom te predstavlja rušitelja ili graditelja. Kroz ciklus stvaranja ili razaranja ona proizvodi kozmičko ponavljanje (zato imamo godišnja doba, dan, noć i slično). Izgledom podsjeća na pahulju ili grudu snijega, a iz lica joj se uvijek cijedi hladan znoj. Ponekad je ljubavnica božice Ideje pa pojedinoj osobi podaruje nadahnuće ili osjećaj za oblikovanje. U borbi s Materijom najavljuje psihičke, duhovne, emocionalne i gospodarske krize. Nebom i zemljom putuje kolima, a kada joj pukne kotač ili padne u rupu, stvara oluje, grmljavine i potrese. Iz nje su kršćani izveli protuzaštitnika − svetog Iliju. Sebe smatra majkom svih stvari, odnosno, ona je stara mudra graditeljica zbog čega se neprestano bori za prevlast nad sestrom Materijom. Zaštitnica je zime, hladnoće, potresa, gripe, neuzvraćene ljubavi, burze rada, neasfaltiranih cesta i slično. Njezin je dan ponedjeljak, dan kada svi mrze ići na posao, a zaštitna planeta Saturn. Svetkovina se slavi 22. prosinca kada je dan najkraći, a stopa samodestrukcije najjača. 

Božica Forma, Umjetnička mitologija, 2020.

Kada govorimo općenito o mitovima, mit je enciklopedijski definiran kao „u tradicionalnom značenju riječi, priča o nadnaravnim radnjama bogova ili junaka koje su utemeljile neku kulturu.” Poznato je da je prepričavanje mitova bilo važan dio usmene predaje, svojevrsni ritual koji je često služio kao uporište za osjećaj pripadnosti – kulturne, vjerske ili etničke. Koja je uloga mitova koje ti stvaraš?

Naša je kultura u dekadenciji ili opadanju umjetničkih vrijednosti. Tako imamo krajnost ljepote koja se s pop-artom pretvara u spektakl i kič, imamo krajnost misli, pa u minimalizmu tražimo tišinu, imamo i krajnost sebe kao umjetnika, odnosno poimanja da svatko može biti umjetnik. Također, javlja se krajnost tijela koja posebice s bečkim akcionistima i body-artom istražuje granice izdržljivosti kroz sakaćenje te na kraju dolazimo do krajnosti života i smrti kada smo izloženi rizičnim situacijama kao što je to u performansima činila Marina Abramović. Tu su i korištenje plastinacije i taksidermije pomoću kojih oživljavajmo, odnosno čuvamo ljudsko ili životinjsko tijelo od propadanja i izlažemo ih kao umjetnički artefakt. Na silaznoj smo putanji što se tiče starih vrijednosti, pa se vraćamo na početak. Tako moji mitovi služe da nas podsjete odakle smo krenuli i dokle smo došli. Iako, koliko god oni govore o postanku svijeta, najviše ipak govore o sadašnjem vremenu jer su samo i u njemu mogli nastati, tako mi Hegela. 

Kako uopće izgleda tvoj proces stvaranja? Koliko ti je bitna estetika djela, a koliko poruka koju ono nosi?

Kao što sam spomenula, radim dosjetke, a za dosjetke je potrebno malo. Ideja se desi u blicu, dok sama izvedba uzme najviše vremena i to najčešće zbog nedostatka vremena. Bitna mi je poruka kao i estetika, čak i kada je u pitanju estetika ružnog, na kraju i to mora biti lijepo jer je ružno. Što se tiče poruke, čak i kada je jasna i direktna, ponekad dođe do pokvarenog telefona. Jednostavno je nemoguće svakom prenijeti zamišljenu ideju jer smo svi različite jedinke s različitim životnim iskustvima koja utječu na našu percepciju svijeta. Tako su nekima moje dosjetke smiješne, dok su nekima nepotrebne i glupe.

Za kraj, kako trenutno izgleda život jedne mlade umjetnice u Hrvatskoj? Kako je pandemija utjecala na tebe? 

Iz moje perspektive nije uopće lako, što ne znači da netko drugi nema pozitivnije iskustvo. Ne živim od svog rada, pa sam primorana raditi druge poslove nevezane uz struku, što mi uzima puno energije i vremena. Trenutno ne vidim utjecaj pandemije na moje radove, a čak mi nije ni životno aktualna jer sam po prirodi introvertna pa mogu živjeti bez one staronormalne društvenosti, iako se naravno osjeti nervoza u okolini. 


Reprodukcije ljubaznošću umjetnice.
Ovaj tekst nastao je u sklopu projekta Vizitka 2 kojemu je cilj pružiti mladim umjetnicima široku medijsku vidljivost kroz predstavljanje njihovog umjetničkog rada na portalu i društvenim mrežama, te kroz tiskanje radova umjetnika u obliku profesionalnih vizitki i promotivnih naljepnica.
Poveznice
Moglo bi te zanimati