“On je mrtav, ali je živ. Hoću reći, on nije toliko mrtav da ne bi bio živ, ali bi htio biti mrtav kako bi zapravo bio živ.”
Tako Krešimir Oremović u katalogu izložbe opisuje glavnoga junaka serije fotonovela Janka Belaja koji dovodi u pitanje standardnu dihotomiju živog i neživog. Radi se o Kosturku, čijih je tridesetak pokušaja samoubojstva Belaj ovjekovječio na fotografijama koje se mogu vidjeti u Galeriji ULUPUH.
Na tridesetak izloženih fotografija nalazi se lik Kosturka, a radi se o figurici nalik dječjim igračkama koju je Belaj postavljao u različite prostore te zatim fotografirao. Obzirom da se Kosturko nalazi u svakodnevnim prostorima, dobivamo dojam da je autor figuricu nosio sa sobom i da su fotografije nastajale spontano.
Tema izložbe zapravo je paradoks – Kosturko je neživa figura, odnosno on ne postoji, no samim time što pokušava počiniti suicid započinje postojati i biti živ.
Spašavanje glave pred rakom samcem (Foto ljubaznošću ULUPUH-a)
Kosturko se najčešće pokušava ubiti u prirodi, pa su tako izložene fotografije na kojima je u šumi ili u parku, ali njegova misija da okonča život ne prestaje niti u zatvorenim prostorima. Njegovi pokušaji samoubojstva nisu tipični, već uistinu kreativni, a njihova neobičnost dodatno je naglašena time što je figura Kosturka puno manja od ostalih svakodnevnih predmeta kojima je okružena na fotografiji. Ta kreativnost ogleda se u djelima kao što su Samoubojstvo za početnike gdje je Kosturko stiješnjen između knjiga na polici, ili Kipim na kojoj je Kosturko u loncu na vatri. Zbog toga što je figura toliko manja od drugih predmeta, fotografije dobivaju i humorističan prizvuk, dodatno potenciran autorovim zanimljivim naslovima djela, kao što je Ja nisam kockar, ali gubim ili Nasekiran.
Iako imaju dozu humora, fotografije ipak progovaraju o problemima modernog društva, pa se tako Kosturko pokušava ubiti zbog problema s porocima (kockanje, alkohol, droge) ili zbog nezadovoljstva vlastitim izgledom (Radikalna dijeta).
Zajedničko svim izloženim fotografijama jest jak kontrast svijetlog i tamnog pojačan činjenicom da su u crno-bijeloj tehnici. I dok na nekim fotografijama Kosturko zauzima većinski dio kadra, na drugima se promatrač mora malo potruditi da bi ga zamijetio. To se najprije odnosi na fotografije u šumi, na kojima je Kosturko uklopljen među granama te ga je nešto teže uočiti. Također, neke od fotografija ostavljaju i pomalo sablastan dojam, uglavnom zbog tamnih sjena i izražajnosti Kosturkova lica.
Neke od fotografija mogu se smatrati i simbolističkim zbog svjetlosnih zraka koje padaju na Kosturka u zadnjim trenucima njegova života, a koje se mogu tumačiti i kao nada u bolji život nakon smrti.
Samoubojstvo za početnike (Foto ljubaznošću ULUPUH-a)
Ono što je osobito zanimljivo jest tehnika kojom su fotografije snimljene. Naime, ne radi se o digitalnom fotoaparatu već o cameri obscuri koju je Janko Belaj prema vlastitom nacrtu izradio 3D pisačem. Camera obscura umjesto objektiva zaduženog za oštrinu slike ima rupicu kroz koju svjetlost ulazi u ‘tamnu kutiju’ i pada na fotografski medij. Na svojoj cameri obscuri kemijskim je postupkom jetkanja izradio rupicu mikro veličine (0,2 mm) koja daje slici oštrinu na kakvu nismo navikli, a istovremeno omogućuje manipulacije dosvjetljavanjem i zasjenjivanjem tijekom ekspozicije. Izrazito širokim vidnim kutom uspijeva malenu figuru istaknuti u prostoru, a kompresijom vremena tijekom ekspozicije Belaj prihvaća dodatne izvore svjetla dok se pokretni dijelovi scene zamućuju i dodaju kadrovima začin mističnosti.
Kosturkova neumorna potraga za efikasnom metodom samoubojstva otvara pitanje stanja modernog društva u kojemu pojedinci pod utjecajem medijskog ideala ljepote ili zbog poroka dolaze do stanja oduzimanja vlastitog života, ali i pitanje u kojoj mjeri su ti ljudi uistinu odlučni u poduzimanju tog koraka. Ono što se svakako nameće kao pitanje jest u kojoj mjeri bi nam ove fotografije bile zanimljive da se na njima umjesto figure kostura nalazi pravi čovjek, i koliko bismo kao promatrači bili spremni intervenirati da takav prizor vidimo u stvarnom svijetu.
Janko Belaj nije nam ponudio nit vodilju, već je posjetiteljima ostavio slobodu interpretacije Kosturkove sudbine. Da biste saznali preživi li Kosturko ili ne, morat ćete do 13. svibnja posjetiti Galeriju ULUPUH!
Janko Belaj (1965.) zagrebački je fotograf i povremeni grafičar koji se u svijet ovih tehnika zaputio još u ranoj mladosti. Prvi su mu radovi objavljeni koncem 70-ih godina, a od tada do danas opremio je više izložbi i monografija s područja povijesti umjetnosti (MUO, Muzejski prostor, Mimara, Narodna galerija u Ljubljani itd.). Radio je za više raznih izdavača, marketinških agencija i dizajnerskih kuća. Godine 1998. osniva prvi domaći portal posvećen fotografiji (fotozine.org), a od 2011. godine redoviti je sudionik Foto Ars kolonija. Član je fotografske sekcije ULUPUH-a od 2009. te Kadra 36 od 2014. godine.
(izvor: ULUPUH)
