Kuća Matulja

Sudbina poslijeratne stambene arhitekture u Hrvatskoj

Dana 18. studenog 2016. godine srušena je kuća Matulja na Brodarici kraj Šibenika, prva realizacija poznatog hrvatskog arhitekta Ante Vulina i zaštićeno dobro Republike Hrvatske. Vijest o uklanjanju kuće stigla je od Društva arhitekata u Šibeniku, a pritom je izazvala šok građana, arhitekata, povjesničara umjetnosti, djelatnika u kulturi i svih onih kojima je stalo do očuvanja bilo kakve vrste kulturnog dobra. Vijest su prenijeli i brojni mediji, a o rušenju kuće izjasnilo se Društvo arhitekata Šibenik, Društvo arhitekata Zagreb i projekt MOTEL TROGIR koji je uputio zahtjev za očitovanjem Ministarstva kulture o rušenju kuće Matulja.

Kuća Matulja od 2014. godine bila je na listi preventivno zaštićenih kulturnih dobara s namjerom da postane trajno zaštićeno dobro Republike Hrvatske, što je netom prije rušenja i postala. Zbog toga je njezino rušenje izazvalo bujicu pitanja koja bi se mogla postaviti Ministarstvu kulture, nadležnim tijelima, Konzervatorskom uredu grada Šibenika, građevinskoj inspekciji i vlasnicima kuće, odnosno svima po zakonu odgovornima za očuvanje zaštićenog kulturnog dobra. Jasno je što zakon propisuje u ovakvoj situaciji, no njegova provedba nije uvijek dosljedna, a institucije svojom inertnošću to prešutno omogućuju. Kako se moglo dopustiti rušenje jednog tako osobitog objekta koji je zaštićeno kulturno dobro i nacionalno blago Hrvatske? Zaštitu kuće Matulja zajednički su inicirali Konzervatorski odjel grada Šibenika i dr. sc. Dina Vulin Ileković, dipl. ing. arh, kći Vlaste i Ante Vulina, izvanredna profesorica na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu i suradnica arhitektonskog biroa Vulin i Ileković. Dodjeljivanje pravnog statusa zaštite podržali su Arhitektonski fakultet u Zagrebu i Hrvatski muzej arhitekture HAZU. Osobitost i važnost ovog stambenog objekta pojasnila je Dina Vulin Ileković navodeći razloge iz kojih je kuća trebala biti tretirana kao zaštićeno kulturno dobro.

Zaštita nekog objekta može se temeljiti na njegovoj pojedinačnoj arhitektonskoj vrijednosti kao i na značaju koji taj objekt zauzima unutar opusa nekog renomiranog arhitekta. Mislim da su u ovom slučaju oba kriterija bila zadovoljena. Radi se o djelu visokog oblikovnog dosega u kontekstu vremena u kojem je nastalo, a isto se tako radi o jednoj od ključnih građevina unutar stvaralačkog opusa arhitekta A. Vulina. Pored toga, objekt pripada baštini hrvatske poslijeratne arhitekture 20. stoljeća na području u kojem su kvaliteta i arhitektonski senzibilitet rijetkost.

Kuća Matulja na listi preventivno zaštićenih kulturnih dobara

Rješenje o preventivnoj zaštiti doneseno je 31. ožujka 2014. godine i trebalo je vrijediti do 31. ožujka 2017. godine, to jest do donošenja rješenja o utvrđivanju svojstva kulturnog dobra. Drugim riječima, status preventivne zaštite trebao je vrijediti tri godine, nakon čega bi se odlučivalo o višem stupnju zaštite.

U međuvremenu, promijenio se vlasnik objekta. Prema oglasu iz 2012. godine, cijena kuće iznosila je 970 000 eura, što je prilično visok iznos da bi ga prihvatio kupac s namjerom da ukloni objekt. No, upravo je to bila namjera vlasnika, inače uglednih liječnika M.N. i M.N. zaposlenih u Austriji, kako navodi jedan šibenski portal. Rješenje o preventivnoj zaštiti nije išlo u prilog vlasnicima te su pokušali sudskim putem ukinuti status zaštite kako bi nesmetano mogli ostvariti svoju zamisao. To im je nažalost i uspjelo kada je Upravni sud u Splitu 23. prosinca 2015. godine odredio ukidanje statusa zaštite. Ova činjenica pokazuje kako o sudbini kulturne baštine mogu odlučivati tijela ili osobe koje nisu stručnjaci u tom području jer se u sudskom postupku nije tražilo stručno mišljenje. Također, Dina Vulin Ileković i Vlasta Vulin, autorica projekta, o tom sudskom rješenju nisu bile obaviještene službenim putem. Ipak, Ministarstvo kulture podnijelo je u ožujku 2015. godine zahtjev za izvanrednim preispitivanjem zakonitosti te pravomoćne presude Državnom odvjetništvu RH. Tada je i obnovljen postupak stavljanja pod zaštitu Kuće Matulja.

Pola godine čekanja na rješenje šibenskih konzervatora i Ministarstva kulture?

Prema zakonu, za zaštitu i očuvanje kulturnih dobara nadležan je konzervatorski odjel područja u kojem se potencijalno kulturno dobro nalazi te je prema tome odluku o zaštiti ovog objekta trebao donijeti Konzervatorski odjel u Šibeniku na čelu s Tomislavom Petrincem, dipl. ing. arh., koji je ujedno i predsjednik stručnog povjerenstva za utvrđivanje svojstva kulturnog dobra. Goruće pitanje kuće Matulja čekalo je red na sjednici Konzervatorskog odjela te ga je dočekalo gotovo pola godine od pokretanja postupka pravne zaštite. Na sjednici Stručnog povjerenstva za utvrđivanje svojstva kulturnog dobra pri Ministarstvu kulture 11. listopada 2016. godine doneseno je pozitivno rješenje i od tog je dana kuća trebala biti tretirana kao zaštićeno kulturno dobro RH, ali je dio teksta upućen na manje izmjene i dopune radi preciziranja podataka vezanih uz vrednovanje i značaj građevine. Mjesec dana kasnije, točnije 15. studenog 2016. godine tekst Rješenja o utvrđivanju svojstva kulturnog dobra u potpunosti je prihvaćen te je Rješenje bilo u postupku donošenja. Dana 18. studenog dojavljeno je u Konzervatorski odjel u Šibeniku da je kuća Matulja toga dana (petak) srušena.

Rješenje o zaštiti trebalo je proslijediti Uredu za katastar, Općinskom sudu te vlasnicima kuće koji su očito doznali ishod rješenja prije primitka službene obavijesti, što ih je navelo da čitav objekt sravne sa zemljom prije no što prime obavijest Ministarstva kulture. Moglo bi se postaviti pitanje kako je Ured za katastar mogao izdati dozvolu za rušenje, no njihova potvrda nije bila potrebna. Naime, prema novom zakonu dovoljno je obavijestiti Katastarski ured o rušenju objekta, a čekanje pravomoćne dozvole nije obavezno, što je suludo u situacijama kada se radi o zaštićenim objektima. Budući da obavijest o rješenju zaštite vlasnici nisu dobili službeno, nisu imali ni obavezu obavijestiti Konzervatorski odjel o rušenju. Ovakav postupak vlasnika nije ništa drugo doli izraz nepoštivanja kulturne baštine, a vrijedilo bi se zapitati bi li jednak postupak bio moguć u Austriji, gdje vlasnici žive i rade, kako navodi šibenski portal. U samo jedan dan zaštićeni objekt je srušen i teren je očišćen kao da tamo ničeg nije ni bilo. S obzirom na to da su prema zakonu nadležna tijela odgovorna za zaštitu kulturne baštine, očito je učinjen dovoljan broj propusta u administraciji koji su omogućili ovakvo tretiranje zaštićenog objekta. Ne može se zaobići ni činjenica da se zažmirilo na jedno oko, jer ako su nadležni znali, a morali su znati da se vlasnici svim silama bore ukloniti status zaštite kuće, zašto se na vrijeme nije reagiralo i spriječilo rušenje? Može se postaviti još bezbroj sličnih pitanja na koja je teško pronaći pravi odgovor, no sigurno je da ovakvo tretiranje jednog zaštićenog kulturnog dobra nije usamljen slučaj. Podsjećamo, 2008. godine u Zagrebu je srušena jedina drvena vila koju su arhitekti Drago Ibler i Drago Galić projektirali 1936. godine, što je zakonski bilo omogućeno jer je rok privremene zaštite istekao. Na mjestu drvene vile izgrađena je urbana vila s tri stana.

Odnos prema arhitekturi poslijeratnog razdoblja u Hrvatskoj i arhitektonskoj baštini općenito

Inertnost institucija koje su zadužene za očuvanje kulturnih dobara omogućuju da se njima postupa nestručno, neetički te zanemarujući ispravne valorizacije. Problem predstavlja i to što ne postoje registri u koje bi se ovakva kulturna dobra svrstavala, što dovodi do općeg mišljenja da se spomenici arhitekture 20. stoljeća smatraju manje vrijednima od turistički popularnih perioda kao što su gotika, renesansa, barok itd. Zbog takvog stajališta, kao i zbog nedostatka sredstava i inicijativa za očuvanje, arhitektura 20. stoljeća nerijetko propada ili se prenamjenjuje u neke ‘privlačnije’ objekte pri čemu se ne poštuje njena izvornost. Dina Vulin Ileković ističe kako je stanje poslijeratne arhitekture u Hrvatskoj izrazito loše:

Moj je dojam da konzervatorski odjeli nedovoljno brinu o poslijeratnoj arhitekturi. Čini se da je briga o spomenicima tog vremena prepuštena pojedinačnim inicijativama, nema sustavnog pristupa. Stambeni objekti individualne izgradnje najugroženiji su i njihovu zaštitu smatram prioritetnom jer taj fond vrlo brzo nestaje. Na zaštićeni objekt se,nažalost, gleda kao na svojevrsnu smetnju, nema svijesti o dodatnoj vrijednosti, potencijalu i ekskluzivnosti lokacije koja je postupkom zaštite valorizirana. Moguće je senzibilnim, vještim i diskretnim arhitektonskim intervencijama takvim objektima udahnuti novi život i prilagoditi ih duhu današnjeg vremena istodobno afirmirajući njihov izvorni karakter. Revitalizacija zaštićenih objekata predstavlja poseban izazov arhitektima.

No, problem valorizacije i zaštite ne pogađa samo stambenu arhitekturu 20. stoljeća. U želji da se izgrade urbana zdanja, poslovne zgrade, luksuzne vile i slični objekti, često se zanemaruje izvorna vrijednost arhitekture bilo kojeg povijesnog razdoblja. Primjer ponovno nalazimo u Šibeniku, na slučaju projekta Peškarija u vezi kojeg se čeka mišljenje konzervatora o planu izgradnje poslovne zgrade u staroj gradskoj jezgri. Danas nije neobično da je gradnja diktirana turističkim, trgovačkim i poslovnim ciljevima pa zbog toga često bude i stihijska, a inicijatori gradnje ne obaziru se na svojstva okoliša, izvorne arhitekture i vrijednosti bilo kakve urbane cjeline. S druge strane, u slučaju stambenih objekata kao kulturne baštine problem predstavlja i pitanje vlasništva te osobna korist vlasnika. Kako bi se spomenici arhitekture očuvali i pravilno vrednovali, potrebno je djelovanje institucija odgovornih za kulturnu baštinu. Zaštita spomenika, restauracija, arhitektura, povijest umjetnosti i ostale međusobno srodne discipline u praksi su i dalje dosta razdvojene, što otežava proces valorizacije i njenu cjelovitost. Bolja povezanost institucija omogućila bi sistematiziran pregled vrijednih primjera arhitekture, kako savjetuje Dina Vulin Ileković:

Postupak zaštite govori o našoj kulturi, o nama samima, ali i o uređenosti naših kulturnih institucija. Sudbinom našeg nasljeđa trebaju se usklađeno baviti institucije koje tome mogu doprinijeti. Pored konzervatorskih odjela, tu je Arhitektonski fakultet i Hrvatski muzej arhitekture. Rad na sistematskom prikupljanju građe vezane za hrvatsku arhitekturu dvadesetog stoljeća u okviru projekta Atlas hrvatske arhitekture, na Arhitektonskom je fakultetu započeo prof. Neven Šegvić, sada taj projekt vodi dr.sc Andrej Uchytil. Hrvatski muzej arhitekture također se bavi našim arhitektonskim nasljeđem. Suradnja tih institucija s Ministarstvom kulture mogla bi potaknuti i ubrzati izrađivanje registra vrijednih poslijeratnih objekata. Prema tom registru mogli bi se sustavno pripremati elaborati nužni za postupak utvrđivanja svojstva kulturnog dobra.

Rušenje kuće Matulja osim što otvara brojna pitanja o odnosu prema vrijednosti kulturne baštine, odnosno arhitekture poslijeratnog perioda u Hrvatskoj, naglašava i potrebu za promjenama u radu institucija, potrebu da se o sličnim slučajevima progovori i da se ukaže na ozbiljnost problema zaštite i očuvanja izvornosti nepokretne kulturne baštine. Ovakav slučaj ne smije biti zanemaren te se zato očekuje ne samo očitovanje Ministarstva, već i priznanje pogreške u procesu provedbe zaštite jednog kulturnog dobra kakva se nije smjela dogoditi. Iz kronološki navedenih datuma donošenja odluka u postupku zaštite, kao što je u svom izjašnjenju potvrdilo i Ministarstvo, vidljiv je nemar institucija i inertnost u donošenju odluka, što je u ovom slučaju rezultiralo uništavanjem kulturnog dobra.

Kuća Matulja je kao projekt Vlaste i Ante Vulina nagrađena je nagradom VI. Zagrebačkog salonom 1971. godine, a u opusu arhitekta Ante Vulina zauzima posebno mjesto. Arhitekt Ante Vulin (1932. – 2012.) autor je brojnih građevina i arhitektonskih rješenja uključujući stambene objekte, javne zgrade, urbanističko-arhitektonske komplekse, hotele, bolnice, muzeje i izložbene prostore. Uz arhitektonski, pedagoški i umjetnički rad bavio se i scenografijom. Dobitnik je brojnih nagrada među kojima su tri nagrade Zagrebačkog salona, nagrada Vladimir Nazor, Viktor Kovačić, nagrada Saveza arhitekata i nagrada Grada Šibenika za životno djelo za iznimne uspjehe u arhitektonskom oblikovanju dijelova Šibenika.

Kuća Matulja nalazila se u neposrednoj blizini obale i glavne prometnice. Ono po čemu je bila posebna je njezina neutralna vanjština u savršenoj komunikaciji s okolinom u kojoj je raslo drveće bora, a svojim nenametljivim izgledom, bijelom fasadom u kombinaciji s prirodnim elementima, izazivala je istinsko divljenje prolaznika i mještana. Njena jedinstvenost leži u modernom stilskom izričaju i tlocrtu koji je arhitekt Marcel Breuer nazvao ‘binuklearnim’ i kakvog nema u primjerima poslijeratne stambene arhitekture u Hrvatskoj! Primjer kuće Matulja ističe i profesor Lenko Pleština na svojim predavanjima na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu svrstavajući je u rang s primjerima stambenih objekata koje potpisuju svjetski poznati arhitekti. Plan kuće sastoji se od dvaju dijelova, dnevnog i noćnog, odnosno javnog i privatnog, spojenih središnjim kubusom. No, na kući Matulja nije doslovno prepisan binuklearni tlocrt, već taj plan komunicira na jedinstven način sa svojom okolinom, a funkcionalnost, estetika i komunikacija prostora bitne su značajke u valorizaciji arhitekture. Iz navedenih činjenica očito je da se radilo o izuzetnom primjeru koji je danas osuđen na postojanje samo u nacrtima i na slikama.

Foto ljubaznošću dr. sc. Dine Vulin Ileković, dip. ing. arh