Oslikavanje zidova zagrebačke bolnice Rebro: Razgovor s Melindom Šefčić

Oslikavanje zidova zagrebačke bolnice Rebro: Razgovor s Melindom Šefčić

Kategorija Razgovori | 14/04/2017 1

 

U prostoru Meštrovićevog paviljona, odnosno, Hrvatskog društva likovnih umjetnika, 23. ožujka predstavljen je projekt pod nazivom Estetizacija i rehumanizacija javnog prostora: Umjetnost kao terapija. Osmislila ga je i vodila umjetnica Melinda Šefčić u okviru EU projekta CreArt 2017. Godine, a ostvario ga je HDLU u partnerstvu s Odsjekom za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Institutom za etnologiju i folkloristiku te Kliničkim bolničkim centrom Zagreb. Kroz tri tematska bloka pokazana je interdisciplinarna suradnja koja je rezultirala oslikanim zidovima zagrebačke bolnice Rebro. U uvodnim izlaganjima objašnjena je dugogodišnja kompleksna priprema koja je bila potrebna za realizaciju ideje, ali i nužnost konzumiranja umjetnosti u terapijske svrhe. Slijedila su izlaganja samih umjetnika: Ane Ratković, Damira Sobote, Sanje Stojković, Stipana Tadića, Tomislava Buntaka i Melinde Šefčić. Umjetnici su približili okupljenima ideje iza svojih djela kojima su oživili dotad vizualno sterilan bolnički prostor. Zadnji blok bio je rezerviran za „medicinski“ dio priče. U njemu su Vlasta Štalekar, prim. dr., Ana Borovečki, izv. prof.,  i student medicine Filip Đerke sa stručnog stajališta govorili o mozgu, umjetnosti i njihovoj uskoj vezi. Dr. sc. Hana Brborović i multimedijski umjetnik Bojan Mucko udružili su snage na projektu Lijepa bolnica Gojak koji je također imao svrhu „učiniti postojeći bolnički prostor ugodnijim, ljepšim i humanijim.“

 

2. Stipan Tadić, Ponedjeljak, predvorje u zgradi Poliklinike u Bijeloj zgradi

Stipan Tadić, Ponedjeljak, predvorje u zgradi Poliklinike u Bijeloj zgradi

 

Ideja liječenja kroz umjetnost postoji već dugo, no u zadnje se vrijeme u Hrvatskoj sve više govori o tom načinu terapije. Art-terapija tradicionalno se odnosi na likovnu umjetnost i u njoj pacijenti kroz proces stvaranja djela dolaze do pozitivnih zdravstvenih pomaka. Zamisao oslikavanja bolnice nešto je drugačija – umjetnici stvaraju djela, a pacijenti ih „konzumiraju“. Dakle, likovna umjetnost bi u ovom slučaju trebala vizualno utjecati na ljude koji se nalaze u prostoru bolnice.

Glavna sestra KBC-a Rebro, Mirna Vrček, govorila je o procesu oslikavanja prostora Rebra te njegovom začetku. Sve je započelo u podzemnom hodniku. Naime, ispod bolnice nalazio se potpuno bijel i sterilan tunel za koji je svojedobno pacijentica rekla da se osjeća kao da „hoda tunelom smrti“. Danas, prolazeći istim prostorom oko sebe vidite morski svijet – kornjače i ribe, djelo umjetnika Tomislava Buntaka. Ideja iza morskog hodnika, brezika u prostoriji za otpust pacijenata, anđela u kabini za ispitivanje osoba s oštećenim sluhom, kao i ostalih djela na nekoć jednobojnim zidnim plohama jedinstvena je: bolnica treba biti hram čovječnosti, mjesto liječenja, ali i utjehe i života.

Kako bismo iz prve ruke doznali više o ovom ambicioznom i vrlo uspješnom projektu, Jozefina Ćurković u nastavku donosi intervju s umjetnicom Melindom Šefčić.

 

Iako si završila slikarstvo, uvijek naglašavaš da u tvojem radu prevladava crtački karakter. Organizirala si i radionicu C.R.T.A., projekt koji je možda prvi od participativnih u tvojem radu. Možeš li reći nešto više o tome?

Što se tiče C.R.T.A.-e, nju smo pokrenuli još na Akademiji nas tri – Jelena Bando, Vanja Trobić Adamović i ja. Nas tri smo zapravo pokrenule taj projekt jer smo na drugoj godini imale jednog jako dobrog mentora, Zlatka Kesera, na predmetu koji se zvao Risanje. On nas je zapravo sve vrijeme učio kako da kroz risanje izbacimo neke svoje emocije. Nažalost, otišao je u mirovinu i nije nas preuzeo kao mentor. Posljedično, osjetile smo nedostatak takve aktivnosti i potrebu za njenim ponovnim uvođenjem unutar Akademije, što nas je potaknulo na osmišljavanje C.R.T.A-e (inače, crta – ritam – ton – asocijacija). Prve dvije godine održavala se na Akademiji, ali nakon toga se tim pomalo razvodnio s obzirom da smo završile Akademiju, pa sam prijave na natječaje i ostalo preuzela ja. Slijedom toga, ostala sam jedini organizator tog projekta i onda bih ga izvodila ili u suradnji s nekim ili sama. Godine 2012. palo mi je na pamet da bi ga bilo dobro izmjestiti iz Akademije i izvesti u galeriji Bačva. Ideja je bila da se skupina umjetnika zatvori u isti prostor i da im se da jedna radna površina. Općenito, cilj je tog projekta da se okupe umjetnici i tijekom jednog dana stvore umjetničko djelo sastavljeno od različitih rukopisa. Naglasak je upravo na tome da je moguće u onom ekspresivnom momentu nacrtati ili naslikati nešto što je vrijedno i dobro, a što se uvijek zaokruži nekim malim otvorenjem izložbe na kraju dana.

S obzirom na to da su umjetnici, onako, dosta tašti, ne samo kao ljudi (smijeh), nego i u svom radu, nije to baš uvijek jednostavno. Dakle, okupili smo dvadesetak umjetnika, a Gaella Gottwald, tadašnja ravnateljica HDLU-a, pozvala nas je da izvedemo projekt u sklopu artOmata. Pustili sam umjetnike da rade proizvoljno da bi im na kraju počeli intervenirati u rad kako bi razbili granice koje su nastale unutar jedne radne površine te kako bi sve zadobilo jedinstvenu cjelinu. To kod nekih nije prošlo glatko, ali poanta je upravo u tome da nema individualnih radova, nego imamo jednu radnu površinu i da taj rad naposljetku bude cjelina.

Prateći njihov rad, procijenila sam koji umjetnici mi odgovaraju za daljnju suradnju. Tu su se profiltrirali ljudi koji su pokazali da umiju raditi s ljudima i da znaju odreagirati u određenim situacijama: Damir Sobota, Ana Ratković, Monika Meglić, Ivana Prerad, Dominik Vukosavljević … 2013. pozvala sam i štićenike iz Vugrovca, Centra za djecu bez roditeljske skrbi. Tad sam već počela sa svojim istraživanjem povezanim s radom s djecom, to se već dugi niz godina kod mene razvija.

 

3. Sanja Stojković, Never lose sight of what you cannot see, hodnik, zid desno od ulaza u Polikliniku Klinike za oftalmologiju, zelena zgrada 2. kat

Sanja Stojković, Never lose sight of what you cannot see, hodnik, zid desno od ulaza u Polikliniku Klinike za oftalmologiju, zelena zgrada 2. kat

Upravo to sam te htjela zamoliti – da mi ispričaš o svojem interesu za terapeutski potencijal umjetnosti. To je osnova tvog doktorata u nastanku, a temelj je i projekta o kojem smo danas razgovarali na skupu.

Sve je počelo tako da sam radila u kulturnom centru Dubrava, gdje sam upoznala tu jednu skupinu djece. Zapravo, otkad sam došla živjeti i raditi u Hrvatsku radila sam raznorazne poslove, ali uvijek nekog radioničkog tipa. U KC-u Dubrava sam i upoznala te štićenike i ideja mi je bila da upravo tu djecu, koja su na neki način ‘odbačena’ i često imaju problema sa snalaženjem u životu, uključim u projekt u kojem će moći stvarati zajedno s umjetnicima, u jednoj ovako impozantnoj zgradi kao što je Meštrovićev paviljon, da na neki način doprinesemo tomu da se osjećaju bitnima i posebnima. To su zbilja male, mizerne stvari, da ih samo uključite da bi crtali, ali njima puno znači.

Slijedom svog istraživačkog rada, surađivala sam i s dr. sc. Josipom Jankovićem te završila edukaciju prevencije pri grupom radu Male kreativne socijalizacijske skupine koju je on pokrenuo prije 35 godina. Radi se o socijalizaciji djece koja uslijed nekih obiteljskih neprilika – bilo da je to razvod ili bolest jednog roditelja – pokazuju promjene u ponašanju. Postoje tri stupnja edukacije: u prvom prepoznajete da na djetetu dolazi do promjena, dok je treći već dijagnostički.

Već kod prvog stupnja uključuje se tim stručnjaka sastavljen od psihologa i učitelja koji u školi formiraju grupu djece sa sličnim problemom te se pozivaju i pokreću MKSS. Unutar grupe se kroz različite igre, psiho-drame, crtanje, glazbenu terapiju, pokušava uspostaviti komunikacija s djecom, osvijestiti probleme koje imaju i možda ih riješiti. Paralelno s radom s djecom, radi se i s roditeljima. Taj dio isključivo su provodile dugogodišnje suradnice MKSS, defektologinja i socijalna radnica, dakle, stvarno sam bila vrhunski mentorirana i nisam bila prepuštena samoj sebi.

Ono na što smo se tijekom trogodišnjeg rada i prikupljanja uzoraka usredotočili bio je upravo crtež, odnosno, koliko crtež doprinosi osvještavanju problema i oporavku djece. Imali smo ‘meni’ od dvadesetak tema putem kojih smo ispitivali njihove emocije prema određenim situacijama u školi i kod kuće te bismo nakon svakog crtanja komentirali njihove radove. Poanta je da kroz to na neki način iscjeljujemo te da oni poprave vlastito poimanje samog sebe. Paralelno sam i ja, kada bih došla doma s tih radionica, crtala velike crteže koji su bili refleksija mog doživljaja pojedine grupe. Unutar toga se ogledalo koliko se grupa reflektira na mene, koliko ona utječe na mene i na koji način to znam ekspresivno ispoljiti na površinu papira… Zanimljivo je da su se u kasnijoj analizi postavljeni ciljevi i hipoteze mog istraživačkog rada pokazali dosta točnima, premda istraživanje još nije završeno.

U redu, vratimo se na projekt. Kako si odabrala Rebro? Jesi li i ranije surađivala s njima pa je to bio logičan slijed? Također, na koji si način birala umjetnike koje ćeš uključiti? Ranije si spomenula nekoliko njih s kojima kontinuirano surađuješ, je li tako bilo i ovaj put?

Da, iza sebe imam podosta istraživačkog iskustva, što je vjerojatno potaknulo Tomislava Buntaka da me pozove da se uključim u suradnju Rebra i Akademije koja je započeta već prije tri godine, odnosno, da oslikam jedan dio pothodnika prema radu koji sam izlagala u galeriji Greta prošle godine. To je bilo svojevrsno priznanje s njegove strane za moj rad i interes za art-terapiju. Kao umjetnica možda ne mogu doprinijeti u području dijagnostike, ali smatram da su sam čin stvaranja i čitav kreativni proces terapeutski sami po sebi.

Paralelno su me iz HDLU-a pozvali da organiziram i ovaj projekt. Sve se nekako posložilo, i s tom idejom sam sjela i temeljito krenula iščitavati svu moguću literaturu te odlučila da ću sastaviti koncept ovog projekta i zatim zajedno s Mirnom Vrček i Tomislavom to predložiti upravi Bolnice.U dva mjeseca postavila sam projekt na noge. To je bilo dosta teško i naporno jer jako puno ljudi ne vidi onaj proces prije odabira umjetnika i oslikavanja gdje vi morate doći pred upravu kao umjetnik i reći da je to u svrhu zdravlja bolničke zajednice, ljudi i da je to prijeko potrebno i dobro.

Bolnički prostor percipiram ne samo kao javni, nego i kao privatni. Ta granica u bolnici praktički ne postoji jer ste vi tamo ogoljeni spram istine, bolesti, svega, a ako ste na duže vrijeme hospitalizirani, to postaje vaš dom. Vjerujem da bi se s nekim intervencijama i u sobe pacijenata moglo doprinijeti barem tom nekom dobrom osjećaju pacijenata dok su u bolnici.

Što se tiče odabira umjetnika, ponudila sam njih desetak na odabir upravi. Napravila sam selekciju njihovih radova i na neki je način uprava odabrala umjetnike koji im odgovaraju. Zatim smo raspravljali o lokacijama i tražili najbolje rješenje kako suptilno ući u prostor bolnice. Doslovno smo prolazili kroz prostor bolnice i ‘spajali’ ih s određenim prostorima, iako su na kraju sami mogli birati između petnaestak lokacija.

Meni je bilo logično da, recimo, Stipan Tadić bude u ulaznom foajeu jer njegovi radovi odgovaraju tom prostoru, Ana Ratković je bila s brezikom najviše za sobu hitne pomoći i odvoz pacijenata. Ja sam, budući da mi je doktorat vezan uz djecu, odabrala pedijatrijski odjel. Zatim smo se povezali i s Filozofskim fakultetom, odnosno, Odsjekom za etnologiju i kulturnu antropologiju. Iskreno, na početku uopće nisam znala kako će to funkcionirati, što će studenti istraživati, bila sam strašno zbunjena (smijeh). Umjetnici su se prvi put s time susreli, i mislim da je za njih to jedno veliko iskustvo, kao što je to bilo i za mene.

4. Damir Sobota, 040217, čekaonica poliklinike za onkologiju, zelena zgrada 3. kat

Damir Sobota, 040217, čekaonica poliklinike za onkologiju, zelena zgrada 3. kat

Danas smo čuli i izlaganje dr. med. Ane Borovečki o naraciji u medicini, kolegiju koji studente nastoji potaknuti da se senzibiliziraju s pričama svojih pacijenata. Temeljem ovog iskustva, smatraš li da bi bolničko osoblje trebalo biti bolje educirano o terapeutskim potencijalima kreativnog rada?

Da, ja sam Anu Borovečki pozvala na preporuku dr.sc. Jasne Čapo Žmegač, jer se njezin predmet bavi, na neki način, holističkim pristupom u medicini. Dakle, sagledavanjem pacijenata ne samo dijagnostički, nego kao cjelinu i fizičkog i duhovnog.Iako kod nas usvajanje art-terapije i holističkog pristupa jako ‘šteka’, bilo mi je jako zanimljivo čuti kako ona sa svojim predmetom mijenja stav budućih liječnika. To se treba osvijestiti već na fakultetu, da mi nismo samo brojevi i dijagnoze koje dolaze pred liječnike, nego ljudi s vlastitim pričama. Šezdesetih godina čak i kod nas je uz liječnički tim radio i jedan umjetnik, koji je bio posrednik između njih i duhovnog aspekta pacijenta, te je tijekom pregleda i liječenja kroz likovnu terapiju nastojao doznati više o samom pacijentu. Nadam se da smo s ovim barem načeli temu razvijanja takvog pristupa pacijentima.

U redu, o umjetnike smo govorili, a koliki je po tebi bio doprinos studenata etnologije i kulturne antropologije koji su s vama surađivali? Čini mi se da postoji izvjesna mogućnost da dođe do određenih problema i nerazumijevanja. Općenito, koliko je bitno da istraživanja ovog tipa budu interdisciplinarna i multivokalna?

Prvo, mislim da bez studenata projekt apsolutno ne bi bio na ovoj razini, niti bi se mogao na ovaj način izvesti. Mi kao umjetnici ne možemo paralelno raditi i razgovarati s ljudima, promatrati i bilježiti reakcije i atmosferu, posebice jer nismo upoznati s metodologijom kojom se oni koriste. Tu je stvarno bitno biti sveprisutan i fokusiran, tu nema propusta jer nema povrata u koracima. Tako da mislim da sigurno ne bi imao ovu težinu bez suradnje s njima jer su osigurali upravo taj istraživački moment koji sam zamislila kao sastavni dio cijele priče. Od neposrednog promatranja, preko intervjuiranja ljudi, pa do pisanja etnografskog izvješća. Istraživači su birali umjetnike po nekim afinitetima.

Naravno da nije sve išlo glatko jer je jednostavno puno ljudi, velik je projekt i to je uvijek tako. Zadatak nas voditelja – mene, dr. sc Nevene Škrbić Alempijević, dr. sc. Valentine Gulin Zrnić i Mirne Vrček, glavne sestre ORL – bio je da sve to držimo na okupu, pod kontrolom i da uspostavimo neku ravnotežu. Međutim, u nekim slučajevima timovi nisu mogli uspostaviti najbolju komunikaciju. Bilo je dosta trzavica glede prostora i odobrenja naših radova od strane zaposlenika, pa recimo, to što su Sanju prefarbali, a mene izmjestili ne gledam kao nekakav neuspjeh ili problem, nego upravo dio istraživanja koje se nikada ne može u detalje predvidjeti.

Kako je izgledao tvoj osobni kreativni proces, odnosno što je sve prethodilo tematskom određenju i samom oslikavanju?

Jedna sam od onih umjetnika koji imaju problem s izradom skice, jednostavno ne funkcioniram po tom principu i to mi je bilo strašno teško, ali u ovoj situaciji morala sam imati skice i jasno mi je zašto. S obzirom da mi je rad vezan za doktorsko istraživanje, izradi skica sam morala pristupiti ozbiljno u čemu mi je pomogao moj mentor Svjetlan Junaković koji mi je rekao: ‘U svakoj skici moraš ispričati priču’. Dakle, prvo moraš izmisliti priču i zatim joj dati formu. Tako da sam ja osmislila jednu malo intimniju, više obiteljsku priču, i drugu naglašeno socijalnu, s džunglom likova koji u realnosti nikad ne bi mogli  biti združeni na taj način, ali funkcionira jer je dječja mašta neobuzdana. A možda i roditelje potakne da počnu maštati i da objasne djetetu da nas zbilja ima svakakvih, ali smo svi ljudi, u istoj džungli. U tom je moć umjetnosti, da ti kroz jednu simboličku formu možeš utjecati, između ostalog, na odgoj djeteta.

 

5. Ana Ratković, Brezik, soba za otpust bolesnika u transportu Hitne Pomoći kod ulaza u glavnu zgradu na rebru

Ana Ratković, Brezik, soba za otpust bolesnika u transportu Hitne Pomoći kod ulaza u glavnu zgradu na Rebru

Naposljetku, samo bih te htjela pitati kako su na vaš boravak i rad u bolnici reagirali pacijenti i bolničko osoblje? Koliko sam shvatila iz izlaganja i sažetaka, ljudi su konstantno prilazili umjetnicima tijekom rada i ostvarila se neka vrsta komunikacije.

Bolničko osoblje svakodnevno se suočava sa stresnim situacijama i izloženi su strašnom pritisku. Osim Damira i Buntaka, svi smo manje-više radili po nekim hodnicima. Na početku projekta svi su bili jako rezervirani, ali ja mislim da ćemo nakon ovoga moći de facto ući na odjele. Oni su najprije bili pomalo uplašeni, skeptični, jedva bi nam prilazili jer nisu znali što se tu radi, osim medicinskih sestara i spremačica koje su zbilja skrbile za nas tijekom cijelog izvođenja radova. Reakcije su bile različite ali pozitivne. Čak su i mene, koju su izmjestili, svi doktori i osoblje pitali zašto rad nije unutar čekaonice pedijatrije. Također, naknadno su mi došli reći da bi zapravo mogla izvesti svoj rad tamo gdje sam ga i planirala, jer  bi se rad mogao proširiti i na unutarnje zidove.

Stipan Tadić imao je ogromnu fluktuaciju ljudi, njegov rad, nastao kroz komunikaciju s tim pacijentima i liječnicima, upravo je temeljen na suradnji umjetnika i kompletne bolnice kao sustava. Također, prefarbavanje jednog apstraktnog rada ne smatram neuspjehom u okviru ovog istraživanja jer mi je i ta reakcija od velike važnosti.

Generalno, mislim da je glede zaposlenika i pacijenata ovo jedna zbilja pozitivna stvar koja će samo rasti, premda ne raspolažemo financijama kao neki projekti koji se rade u inozemstvu. Jako sam sretna jer je ovaj projekt jedinstven i nigdje se nije radio na ovaj način.

Naslovna slika: Melinda Šefčić, Family matters, zid u hodniku kod ulaza u Polikliniku Klinike za pedijatriju, Zelena zgrada prizemlje

Sve fotografije radova pripadaju Hrvatskom društvu likovnih umjetnika

Uvodni tekst: Martina Bobinac

Razgovor je vodila: Jozefina Ćurković

Jedan Komentar

  1. […] smo pisali o oslikavanju zidova KBC Rebra u sklopu projekta Estetizacija i rehumanizacija javnog prostora: Umjetnost kao terapija, no ono što je u javnosti ostvarilo manji odjek projekt je koji se paralelno ostvarivao u istoj […]

Ostavite nam komentar